Sjedi za papirima zatrpanim stolom u neosvjetljenom uredu izblijedjelih zidova pastelno zelene boje, sa svih strana okružen kutijama i papirima koji krče ionako slabo namještenu sobu. Žena u dugačkom krznenom kaputu ugodno se smjestila iza titrajućeg kompjuterskog monitora, glasno klikćući mišem dok priča na telefon.

Zdepasti sijedi lektor ustaje kako bi nas pozdravio te se lagano nasmiješio, otkrivajući neku skromnost, dostojanstvo i otvorenost u svojoj malenkosti. Taj sitan Gruzijac prijateljskog lica u vunenom džemperu nosi sjaj u očima koji govori iskustvu koje se riječima ne može opisati.

Jumber Lezhava ne izgleda kao superčovjek pun energije i entuzijazma kojeg sam ga zamišljao.

„Ako odem još dalje... erm... sedam zemalja," iznosi Jumber, „cijeli svijet obiđen."

Povici – Jumber!, Jumber! – kojima sam svjedočio tijekom vožnje kroz Gruziju u zimu 2007. postali su smisleni nakon što sam upoznao Zoe, mladu Nizozemku koja je biciklirala preko Europe i Turske do Tbilisija. Zoe je jednom čula o tom misterioznom Mr. Lezhavi, stoga smo odlučili da ga zajedničkim snagama potražimo. Posljednji trag doveo nas je do drvenih vrata neuglednog hodnika ispred gruzijskog tehničkog fakulteta.

„Ali," nastavlja Jumber, „nisu mi dozvolili u Libiju, Saudijsku Arabiju, Irak, Afganistan, Sjevernu Koreju, Bruneje, Farske Otoke. Za Farske Otoke nisam imao novaca. Stao samo u Norveškoj, nisam išao na Otoke."

Osim uobičajenih nedostupnih zemalja i posebno nedostupne skupine otoka, naučili smo, biciklirao je do svake preostale nacije.

„Dvije stotine trideset i četiri", kaže on. Dvije stotine i trideset četiri države, uključujući i one otočne. I sve njihove glavne gradove. Sam. U vrijeme polaska, već dobrano u svojim pedestima, proveo je devet i pol godina na ovoj odiseji.

Pobogu, tko je ovaj tip?!

S jednog od stolova podigao sam letak koji sažima njegovu epsku vožnju. „Sam je putovao 3573 dana i prešao 285 tisuća kilometara," stoji u tekstu. Više od četvrt milijuna kilometara. Odnosno, više od sedam puta oko opsega Zemlje.

„Mnogo borbe, mnogo situacija, nezgoda" – gestikulirajući šakama demonstrira borbu – „mnogo problema s vodom. Voda. Shhhhooommmm!" Njegov slab engleski nimalo ga ne zbunjuje; nema strah od osuđivanja ili da ga možda nećemo razumjeti.

Uzbuđeno nastavlja: „I moje biciklo i ...ciklona! Ciklona. Australija. I bacila me – baahhh!! I letio sam –haha – i uzela mi je biciklo ovako i ja..." – demonstrira kopanje – „...u zemlju. For not go water, spasio sam jedno biciklo! Haha!!!"

Kasnije ću otkriti da zapravo nitko izvan Gruzije nikada nije čuo za njega. A ipak, oborio je ni više ni manje nego 11 Guinessovih svjetskih rekorda vezanih za bicikliranje (i sklekove). Ponosno nam pokazuje razne certifikate, putovnice ispunjene pečatima, kao i službeni dokument koji potvrđuje važeći diplomatski status, što mu pruža mogućnost da putuje poprilično svugdje gdje inače ne bi mogao zbog ograničenja gruzijske putovnice.

Ali – sklekovi? Zaista?!

Sada pažljivo čitaj: „ Jedna minuta: sto pedest i sedam. Jedan sat: pet tisuća jedanaest. Šest sati: devetnaest tisuća i tri stotine. Dvanaest sati: trideset tri tisuće devet stotina pedeset i pet. Dvadeset i četiri sata: Četrdeset četiri tisuće, stotinu četrdeset i jedan. Stotinu dana: svaki dan, sedamnaest tisuća sklekova; jedna godna: svaki dan dvanaest do trinaest tisuća sklekova – četiri milijuna i osam stotina tisuća.

Ne znajući više što da mislim, ponestaje mi pitanja za ovog čovjeka. A on nastavlja, prepričavajući priče sa svojeg putovanja dugog devet i pol godina na šest kontinenata. Pričao je o priče o tome kada je biciklirao 160 kilometara izvan argentinske istraživačke stanice na Antartici, a da bi ga sigurnosni dužnosnici Britanske stanice odbili pustiti dalje (bravo, momci); kada se probijao kroz amazonsku prašumu, između Brazila i Francuske Gvajane, s biciklom na leđima; kada je propucan bježao od gerilaca s kalašnjikovima u Svaziju (Swaziland); kada je odbio prijedlog doktora koji mu je htio amputirati gangrenom zaražene noge.

„Bilo je minus 29 stupnjeva, 30 zapravo, i dva sam tjedna cijeli dan i noć bio na cesti. Bez spavanja u kući i sve zaleđeno," opisuje zimsko bicikliranje Skandinavijom. Spavao je vani tijekom dva tjedna. „Samo na cesti. I stvarno je bilo hladno. I sve zaleđeno...moje noge...u Stockholmu su mi htjeli rezati zbog gangrene."

Još uvijek ima noge. Čovjek je očigledno neslomljiv. Preživljavao je, kako kaže, na kruhu i sirovom češnjaku. I naravno, kao putnik-biciklist, bio je zbrinut od strane nebrojenih legija neznanaca kuda god je prolazio. Nisu sve priče o herojstvu ili izmicanju pucnjave, iako su to najlakše i najzanimljivije priče za prepričati.

Nikada nisam uspio saznati odakle proizlazi Jumberova motivacija. Njegove oči, doduše, šapuću o nekoj nezaboravljenoj tragediji. Pošto se doima da je u nevjerojatno dobroj formi za 69-godišnjaka, pitam se koga ili što je možda izgubio, da ga tjera da pomiče vlastite granice dok i sam njegov život visi o koncu.

Jumberov sljedeći plan, kako nam sam govori, je izlet od Gruzije do Pekinga za vrijeme Olimpijskih igara – a pošto je do Atene biciklirao tokom prošlih Igara, čini se kao očekivan korak. Također spominje i treći posjet Grenlandu na zimu. Rastrgan sam između nevjerice i spoznaje – nakon što sam čuo o njegovim podvizima – da nema mjesta sumnji u njegovu odlučnost.

[Update: Jumber je zaista odbiciklirao do Pekinga 2008. kao i do Londona 2012. na Olimpijske igre]

„Nakon dvije godine idem na Antarktiku... Južni pol. Engleski znanstveni kamp je gdje idem, i od tamo počinjem."

„Biciklirati?" pitam.

„Biciklirati, da. Specijalan bicikl, nakon što pokažem...napraviti ćemo nešto posebno."

Planira pedalirati na po mjeri izrađenom, ležećem quad-biciklu zvanom "Pingvin", koji je već dizajniran i u fazi izrade, prema lokacijama magnetskog i zemljopisnog Južnog pola te do lokacija umjerenije klime na Južnom polu. Sam će krenuti od Britanskog istraživačkog centra, koji ga je jednom ranije odbio, očekujući da se neće vratiti. Otvoreno pomiren sa smrću, nagovještava mi da možda onog tko bi žalio za njim više nema. Portreti i crteži žene, tamne kose i očiju koje ističu blijedu put klasične gruzijske nježnosti, upućuju na nove indikacije vezane uz moju teoriju.

U ovom trenutku našeg neformalnog sastanka, ne mogu se sjetiti više niti jednog pitanja za ovog čovjeka. Utišao me osjećaj strahopoštovanja. Dok zuji po uredu sakupljajući fotografije, dnevnike, video kazete i neobjavljeni rukopis, zaista uviđam istinitost i težinu njegovih pothvata. Lokalna TV ekipa stigla je kako bi ga intervjuirali o planovima za putovanje na Antarktiku.

jl02

No njemu nikada nije bilo stalo do svjetske slave ili priznanja. Ne postoji ni tračak ponosa ili hvalisavosti ili taštine u njegovom ophođenju; ne pravi se važan, što je često odlika onih skloni ekstremima i pustolovini. Sve je zamijenila nezasitna unutarnja žudnja, duboko usađena znatiželja prerasla u opsesiju o vlastitoj izdržljivosti i sposobnosti. Učinio je to zbog sebe i sasvim je nebitno je li netko o tome čuo.

I možda baš zbog toga, ostatak svijeta izvan Gruzije još uvijek nije svjestan o enigmi zvanoj Jumber Lezhava.

Preminuo je 25. 7. 2014. u bolnici u Tbilisiju, u 75-oj godini.

Tekst u orginalu objavljen na blogu Toma AllenaPrevela: Pamela KonjevodLektorirala: Tamara Šantek.