Kada smo tog jutra izašli iz voza u Polinjanu, imao sam osjećaj kao da sam stigao kući, iako je moja kuća sa druge strane Jadrana i iako sam u južnoj Italiji bio samo jednom prije ovog puta, a i to prije četiri godine. Ali neki miris u zraku kao da je poručivao da ovdje, pod toplim suncem juga, svi bar na trenutak mogu da pronađu drugi dom. I zaista, taj predosjećaj me nije varao. Čovjek o nekom gradu mnogo toga može na sazna na osnovu naizgled beznačajnih sitnica. Na primjer, kako ti posluže kafu. U Ankoni mi je stalno dizalo pritisak to što mi uz kafu nikako nisu davali čašu vode, a kad bi dali onda bi obračunali 1 dl 0,5 evra i tako izdali račun. Onda sam stalno morao da govorim da želim običnu vodu iz česme (ne negaziranu, ne kiselu, nego baš tu iz česme) pa bih morao da trpim konsternirane poglede kao da sam pao s Marsa. U Polinjanu bi ti odmah dali čašu vode i prije nego što bilo šta kažeš, nekad kiselu, neka običnu, ali nisi morao da zivkaš i moljakaš zbog jedne čaše vode. U Atini, recimo, čim sjedneš u neki lokal pred tebe iznesu bar čašu, a uglavnom cijelu flašu ledene vode i taj jednostavni čin odmah čovjeku da do znanja da je tu dobrodošao, da te niko ne posmatra kao okupatora slobodnih mjesta u kafiću i da ne treba nikuda da žuriš. Istina, oni to rade da im turisti ne pocrkaju od dehidracije, ali bože moj, opet je lijepo.

polinjano 01FOTOGRAFIJA: ZLATNORUNA

Polinjano se nalazi na nekih tridesetak kilometara južno od Barija, glavnog grada regije Apulija ili kako je Italijani zovu Pulja. Apulija je jedna od kulturno najraznolikijih italijanskih regija, toliko da čovjek prosto ne može vjerovati kolike su razlike u jeziku i običajima mjesta koja se nalaze na samo 20-30 kilometara jedna od drugih. Kolika su to razlike dovoljno govori sljedeći primjer. Na italijanskom se maslina kaže oliva. U Bariju se koristi riječ koju sam zaboravio, ali koja je puna samoglasnika i zvuči nešto kao uvaua. Nakon Barija slijedi Mola di Bari u kojoj se za maslinu kaže legu. A nakon Mole slijedi Polinjano u kojem se kaže samo gu. Jer u polinjanskom dijalektu nema slova L. I ako se s pravom pitate kako onda izgovaraju ime svog mjesta odgovor je: izgovaraju ga tako da umjesto L kažu R. U jednom mjestu u Apuliji se govori jedan dijalekt francuskog. Nekad davno naišla neka francuska regimenta, šta li, odlučili da ostanu i nikad zapravo nisu ni prihvatili italijanski. U mjestu Alberobelo, tamo gdje su im kuće u obliku onih štrumpfovskih gljiva, na krovovima imaju neke simbole koji najviše podsjećaju na skandinavske rune. Na jugu se, ukratko, ne govori drugi jezik već čitav jedan niz jezika koji se svaki na svoj način razlikuju od standardnog italijanskog. I u odnosu na njih sva ova naša prepucavanja sa srpskim, hrvatskim, bosanskim i crnogorskim djeluju jako, jako loše.

polinjano 03FOTOGRAFIJA: ZLATNORUNA

Stigli smo u Polinjano dok se ovaj gradić još uvijek budio i tražili moju nekadašnju profesoricu koja nas je pozvala da kod nje boravimo par dana. I nije nam trebalo puno da je nađemo jer smo ubrzo shvatili da živi u samom centru, na drugom spratu jedne stare zgrade u stanu koji koji je prepun gudačkih instrumenata i dijelova za njih. Gledao sam pogubljeno sve te notne zapise, violinske ključeve, vratove od viola, rezonatorske kutije i pitao se otkud sve to tu, jer moja profesorica ništa ne svira, a onda je iz WC-a izašlo krupno, simpatično čeljade i reklo: „Ja sam Danijele.“ Danijele popravlja i pravi instrumente i to jako dobro radi. Posla mu ne fali, ali problem sa ovom vrstom posla jeste to što se ne može zbrzati. Ne možeš na brzinu isjeći neku violinu staru 100 godina i očekivati da će rezultat biti dobar. Taj posao traži strpljenja, sajdžijsku preciznost i okruženje koje ti ne smeta dok to radiš. On bi obično ustao jako rano, radio prvu polovinu dana, malo u tišini, malo slušajući klasičnu muziku, a onda bi negdje oko jedan sat počeo sa pripremom ručka.

Trude se da tjesteninu ne kupuju već da je prave, trude se da kupuju domaće vino, ribu ili masline, trude se, jednom riječju, da znaju odakle im dolazi svaki zalogaj.

Ritual ručka je nešto posebno u Italiji. I kod njih čovjek ne može čuti ono kod nas poznato „za stolom se ne priča“. U Italiji se za stolom priča, puno, glasno i sadržajno. Glupo je reći da je njima hrana bitnija nego nama. Za nešto što je suštinska ljudska potreba ne može se reći da je nekome manje, a nekome više potrebno. Ali perspektive iz kojih se prilazi ovom fenomenu, čini mi se, mogu biti na krajnje suprotstavljenim mjestima. Bilo bi pretjerano banalno reći da mi jedemo da bi živjeli, a oni žive da bi jeli, ali nekada ne mogu a da ne pomislim da je to u najvećem broju slučajeva baš tako. Jedan stariji kolega sa bivšeg posla me je često jako detaljno ispitivao šta  mi jedemo i na koji način, šta za doručak, šta za ručak, u koliko sati je koji obrok, galamio na mene što proždirem mastan burek i tjerao me da zbog toga idem na kontrolu krvi, a kad sam jednom otišao zbog jednog drugog problema on nije mogao vjerovati da mi je taj nalaz normalan. I uopšte kad pomislim koliko puta sam bio u njihovom društvu dok su pričali o hrani jako dugo i jako pažljivo shvatam koliko mi je to uvijek nekako prolazilo ispod očiju. Trude se da tjesteninu ne kupuju već da je prave, trude se da kupuju domaće vino, ribu ili masline, trude se, jednom riječju, da znaju odakle im dolazi svaki zalogaj. Tako je bilo i tih dana kada sam sa svojim domaćinima i njihovim prijateljima ručao. Razgovor je krenuo sa neke nebitne teme da bi došao opet na ekonomsko-prehrambene implikacije naglog povećanja turizma u regiji. Sve naredne redove treba čitati sa uvećanim brojem decibela i pojačanom gestikulacijom.

– Ovdje kod nas čovjek više ne može dobro jesti! Tokom zadnjih šest mjeseci prošuto krudo je poskupio za trećinu, prošuto koto isto tako, sirevi takođe!
– Pa uvijek možeš uzimati direktno od proizvođača!
– Ma mogu đavola! Evo, u salumeriji kod Brune petnaest godina kupujem namirnice, sad su sve poskupjele, hljeb, vino, masline, meso! Ova zemlja svakim danom ide sve više dovraga!
– Ja se sjećam da sam prije za 50 evra mogla obaviti jednu lijepu kupovinu, sad mi više ni 100 evra ne bude dovoljno!

Ti razgovori nisu došli niotkuda. Ono što mi je bilo razočaranje tokom ovog putovanja jeste što sam otkrio da se jug mijenja – i to nagore. Iz jednog prostog razloga. Turizam je doživio procvat. Sad će neko reći, pa kako to može da turizam pokvari zemlju, turizam može samo da dovede do procvata te zemlje time što će dovesti bogate strance da tu ostavljaju svoje pare. Jeste, sve je to tako, ali kad, recimo, mali trgovac u Polinjanu shvati da tokom ljeta kroz to mjesto prođe 150.000 turista, a u mjestu živi 18.000 ljudi, nije teško shvatiti čijem džepu će se prilagoditi cijene osnovnih namirnica.

polinjano 06FOTOGRAFIJA: ZLATNORUNA

Najpoznatiji Italijan porijeklom iz Polinjana je ubjedljivo Domeniko Modunjo. Za one kojima ovo ime nije poznato, to je onaj gospodin što je svijet zadužio tako što je otpjevao poznatu pjesmu „Nel blu dipinto di blu“ ili „Volare“, kako je skoro svi znaju. Modunjo u Polinjanu ima jedan spomenik i moram priznati da je to jedan od najljepših spomenika koje sam ikada vidio. Domeniko, leđima okrenut ka moru, raširenih ruku gleda u nebo i kao da pjeva o tome kako u snu leti tim beskrajnim plavetnilom, a onda se budi i shvata da nije na nebu, ali jeste u sličnom plavom beskraju jer je utonuo u plavetnilo očiju svoje drage. Bože, nije ni čudo da su tom čovjeku Italijani digli spomenik i nije nimalo čudno da se oko tog spomenika svakog dana uslikaju hiljade i hiljade tih istih Italijana.

polinjano 07DOMENIGO MODUGNO UHVAĆEN U TRENUTKU REAKCIJE NA ŠABANOVU "S NAMEROM DOĐOH U VELIKI GRAD". FOTOGRAFIJA: ITALIAN TRAVEL

Kultura je ono što ljude zaluđuje i izluđuje, ono što osvaja bolje od ijedne vojske, ono što odlučuje da li će neko biti zapamćen ili zaboravljen. Kultura je ono što mali ljudi mogu da urade da osvoje velike, ali i obrnuto.

Najpoznatiji živi stanovnik Polinjana je jedan pjesnik koji se zove Gvido. On za sebe kaže da je flaner, a to je francuska riječ za čovjeka koji besciljno luta gradom i istražuje ga. Gvidu svi znaju, Gvido je čovjek koji je Polinjano pretvorio u svoj grad. A uradio je to na jedan jako jednostavan način. Ispunio ga je svojim natpisima, citatima, rečenicima, stihovima, izrekama, crticama, maksimama, porukama svih mogućih vrsta i podvrsta. Gvido je u starom gradu ispisao svaki mogući ćošak, vrata, dovratak, stepenice, prolaz, gdje god je bilo slobodnog prostora on je tu nešto napisao. I niko se nije bunio. Jer je sve što je uradio je lijepo, jako lijepo. Uzimao je gajbe od voća koje bi ljudi bacali, išarao ih stihovima i onda takve, kao neke eksponate, stavljao nasred šetališta. Jednom riječju, Gvido je Polinjano pretvorio u poeziju. I zbog toga zaslužio trajno mjesto u istoriji ovog gradića, koje će ga pamtiti mnogo duže nego ijednog načelnika. Kultura je ono što ljude zaluđuje i izluđuje, ono što osvaja bolje od ijedne vojske, ono što odlučuje da li će neko biti zapamćen ili zaboravljen. Kultura je ono što mali ljudi mogu da urade da osvoje velike, ali i obrnuto. Kod nas su se ljudi uvijek bunili zašto mladi nose američke i britanske zastave, jer su ipak one simboli imperijalne politike ovih zemalja, ali su istovremeno zaboravljali da ti koji su ih nosili nisu to radili zbog Margaret Tačer ili Ronalda Regana, već zbog Seks pistolsa, Kleša ili Brusa Springstina.

Jedan dan Valerija nas je odvela da upoznamo njenu baku u susjednom mjestu Mola di Bari. Baka ima 93 godine i energičnija je od mnogih mladih ljudi koje znam. Visoka je metar i žilet, mršava i sitna, ali ima svaki dan nalakirane nokte i um koji je daleko britkiji od moga. I malo je nagluva. Dobro, malo više. Ali to je zapravio dio njenog šarma. Jedna, prostim riječnikom rečeno, prava filmska baka. Razgovor sa njom je tekao otprilike ovako:

– Odakle ste?
– Sa druge strane Jadrana.
– Hrvatska?
– Ne, Bosna i Hercegovina.
– Mislila sam da ste iz Hrvatske. Znate, Istra i Dalmacija su nekada bile naše, ha, ha, ha!
– Znamo, znamo.
– Is this your first time in Italy? – upita ona u jednom trenutku moju ženu.

Svi smo u toj sobi pričali na italijanskom, pa i moja gospođa, i nije meni bilo čudno što je to pita na engleskom, jer je ipak, kao što rekoh nagluva. Nešto drugo mi je bilo čudno, kako to da zna engleski, a jako malo Italijana se može pohvaliti time. Valerija me pogleda i reče:

– Baka je išla u školu u Americi.
– Pa kad ste se, bako, vratili u Italiju iz Amerike? – upitah je.
– 1933!

Na trenutak sam se zbunio. Oba moja djeda su rođena 1937. i već godinama nisu na ovom svijetu, a ovo čudo od žene je u tim godinama već imalo završenu školu i nekoliko razreda u Americi. Gledala je uspon fašizma, Drugi svjetski rat, pamti glad i racionisanje hrane u poratnom periodu, udala se 1957, svjedočila Hladnom ratu, italijanskim olovnim godinama, sjeća se Italije na granici građanskog rata, ubistva Alda Mora, pamti pad Sovjetskog saveza i sve što je došlo za njim. Nisam mogao vjerovati šta mi se dešava. Pričao sam sa komadom istorije pred sobom. Jednim, istina, jako malenim stvorenjem, ali koje je u sebi nosilo strašno puno istorije.

polinjano 02FOTOGRAFIJA: ZLATNORUNA

Mediteran je, na kraju krajeva, ljekovit upravo zbog toga što je pouzdan, što znaš da ćeš se moći stalno naveče ugrijati na topli asfalt, da ti majica noću neće trebati, da i ako padne kiša odlazak na more narednog dana neće biti pod znakom pitanja i da nećeš pola avgusta morati da gledaš vremensku prognozu da znaš treba li ti kišobran ili ne.

Kad smo se vraćali iz Mole prema Polinjanu gledao sam te nestvarne pejzaže južne Italije i razmišljao o tome kako je na ovo putovanje je vrijedilo otići ako ni zbog čega drugog, a ono bar zbog toga što sam imao sreću da proživim dvije sedmice bez kiše. Kod nas se nešto čudno desilo s vremenom. Poplave od 14. maja 2014. nisu predstavljale indicent već samo označile početak novog doba, doba u kojem više neće biti dugih toplih ljeta već samo histeričnih vremenskih ekscesa, beskrajnih kišnih ispada isprekdanih kratkim periodima toplog vremena. Biti dvije sedmice u japankama za mene je značilo više nego bilo šta drugo. Vrijeme nam se pokvarilo, ukiselilo i prozlilo, ulilo u ljude neku nesigurnost, nervozu i umor. Kao da neka viša sila hoće da nam kaže da više ni lijepi ljetni dani, kao zadnji na listi argumenata dovoljnih za opstanak na ovim prostorima, ne postoje i da jednostavno više nemamo ni najbezazleniji razlog za neodlazak u Skandinaviju. Mediteran je, na kraju krajeva, ljekovit upravo zbog toga što je pouzdan, što znaš da ćeš se moći stalno naveče ugrijati na topli asfalt, da ti majica noću neće trebati, da i ako padne kiša odlazak na more narednog dana neće biti pod znakom pitanja i da nećeš pola avgusta morati da gledaš vremensku prognozu da znaš treba li ti kišobran ili ne. A to uopšte nije mala stvar.

Tekst je preuzet sa Borisovog bloga hodoljub.wordpress.com. Ukoliko želite da naručite njegovu knjigu "Hadžiluk plemenitom snu" javite mu se na Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.