Haralampije

Members
  • Content Count

    634
  • Joined

  • Last visited

    Never

About Haralampije

  • Rank
    putnik dugoprugaš

Profile Information

  • Gender
    Not Telling

Recent Profile Visitors

The recent visitors block is disabled and is not being shown to other users.

  1. Haralampije

    Wae Rebo, selo u oblacima

    Promatrala sam maglu kako se razvlači preko drveća i ispijala kavu uzgojenu u vrtovima Manggarai zajednice. Jutra su u planinama svježa, a selo Wae Rebo smješteno je u kotlini – zbog čega do izražaja dolazi igra svjetla, ali i miris tropske kišne šume. Sedam kuća okruženo je sa sedam planina, a članovi zajednice vjeruju da, uz njih, ovdje žive još i duhovi njihovih predaka. Primili smo kršćanstvo, no uz to smo i animisti. Vjerujemo da sve oko nas ima dušu – i stablo i životinja i izvor rijeke. Vjerujemo u duhove naših predaka, a prema prirodi se odnosimo s poštovanjem. Marcelinus je jedan od rijetkih koji se može sporazumjeti na engleskom jeziku. Legenda kaže da je u davna vremena, njegov predak Empo Maro, napustio indonezijski otok Sumatru i zajedno s obitelji doplovio do Floresa. Tu je podignuo nekoliko sela, među kojima i Wae Rebo ili Selo u oblacima, do kojega je moguće doći samo pješice (tri sata penjala sam se na 1782 m, a zatim sam se spustila na 1117 m). Selo je dio veličanstvene tropske šume... Pročitajte Wae Rebo, selo u oblacima
  2. Haralampije

    Sirija, zvijer u ljepotici

    Brkati granični službenik u kožnjaku lagano ispija jutarnju kavu ispod ogromne Bashar Al Assadove slike na libanonsko-sirijskom prijelazu Masnaa. Pomalo sumnjičav predajem putovnicu i zgužvani komad papira koji predstavlja sirijsku vizu. Dobio sam ju preko whatsappa tek večer prije polaska, od Sawsan, koja navodno radi kao lokalni vodič, i čiji sam kontakt dobio od jednog putnika u Siriju. Upućuju me na drugi šalter za plaćanje ulazne takse, i to je to. Tri mjeseca pregovora oko vize za dvadeset minuta na granici. Upadam u grupu sa još 5 Europljana koje sam upravo upoznao, i čini se da smo jedini stranci koji taj dan idu prema sat vremena udaljenom Damasku. U hotelu Crystal Palace  dočekuje me Sawsan, koja će bit će moj „vodič“ u idućim danima. Zbog zadnjeg slučaja kad je Nijemac po imenu Felix uhićen jer je išao u zabranjenu zonu, Ministarstvo turizma Sirije odlučilo je da svi stranci tijekom svog boravka u Siriji moraju imati pratnju. Naviknutom na solo putovanja, teško mi pada činjenica da se neću... Pročitajte Sirija, zvijer u ljepotici
  3. Haralampije

    Nasuh Matrakčija

    Nasuh Matrakčija Visočak (po njegovoj vještini u matraku, borilačkoj vještini koju je sam izumio), poznat i kao Nasuh el-Silahi (Mačevalac), bio je Bošnjak u službi Osmanlijskog carstva, polimat, matematičar, učitelj, historičar, geograf, kartograf, majstor mačevanja, navigator, izumitelj, slikar, poljoprivrednik i minijaturist. Obrazovanje je stekao u Istanbulu, a kasnije je služio nekoliko sultana i postao predavač u školi Enderun. Živeo je od 1480. do 1564. Alepo Rođen je u Visokom od oca Abdullaha. Bio je nadaren janjičar koji je prošao kroz sistem devširme (danak u krvi), nadaren mačevalac i strijelac dobro poznat po svom intelektu; govorio je pet jezika. Iako je rođen u muslimanskoj porodici, uzet je u sistem devširme, koji je inače bio rezerviran za kršćane u Osmanlijskom carstvu. Izuzetno, međutim, U Bosni je devširma bila proširena i na lokalne muslimanske porodice. Bagdad Nakon dugog perioda provedenog u studiranju matematike i geometrije napisao je djela Cemâlü'l-Küttâb i Kemalü'l-Hisâb... Pročitajte Nasuh Matrakčija
  4. Haralampije

    Svakodnevna Kina

    Jedina misao o Kini bilo je sivilo zagađenog neba  koje prožima velike zgrade otkrivajući jednako siv nepregledni trg, na kome se, pod teškim vetrom, vijori crvena zastava. Pakovala sam jedan kofer, pa je izbor morao biti jako ograničen u vidu sentimentalnih stvari, kojih imam ponajviše. U mojim mislima nije bilo mesta za drvo, osmeh i cvet. Danas je godina i po kako živim u Kini. Nikada ne kažem da sam u poseti, nego da sam došla, doselila se, živim; i Kinezima i našima je to smešno, jer sam ja ovde "samo" stranac. Stranci ne žive negde, nego dođu, prođu i odu svojoj zemlji, čije ime je neko ispisao na pasošu ne pitavši vas želite li je uopšte. Putovanja se, kao i selidbe, u ovom delu sveta ne smatraju životom, već nekom pauzom od njega. Ili su bar tako Kinezi navikli; stoga se ne vezuju, što ću shvatiti na teži način. Stranac u prodavnici i na ulici, stranac i u metrou, na poslu, kao sused u zgradi. Nekada opazim pogled starijih prolaznika dok pokrivaju svoje unučiće štiteći ih od klime u metrou,... Pročitajte Svakodnevna Kina
  5. Zatekao sam jednog sredovečnog gospodina, u tamnom odelu, gde sedi u trskanoj naslonjači (na maloj terasi koja završava tunel od vinove loze) pušeći. On ima plave oči koje gledaju pomalo ispod obrva, mršave potšišane brkove. U dvorištu se susrećem sa tri ljupke gospođice Stanković koje reduju po kući; na ulazu sa Gospođom koja me dovodi do terase. – Ah, razgovori, intervjui! – počinje g. Stanković preko duvanskog dima, jednim vrlo dubokim i tihim glasom. – Šta ja imam da vam kažem? Što ne idete kod drugih? Ja ne radim više, ne štampam; živim povučeno. Stvar je u ovome: ako čovek ne može da daje uvek nešto bolje i jače nego što je ranije davao, najbolje je da ne daje ništa. Posle, vi ste mladi, vi to ne možete razumeti, ali je po sredi i rat. Posle ovih grozota, kako mora onome koji je video svu nesreću i razumeo je, koji je video krv, srušene varoši, pomrlu decu, poubijane muževe, upropašćene žene, kako mora onome da izgleda ništavan sav čovekov napor. Kakva umetnost, kakva književnost! Šta ona tu... Pročitajte Bora Stanković: Ne hvata se ptica kad jednom odleti
  6. Haralampije

    Smrt u Konfučijevom gradu

    Na samom ulazu u varoš očekivao me je jedan neprijatan događaj. Baš na sredini malo šire glavne ulice bio se iskupio silan svet, koji je nešto posmatrao. Kad sam se probio kroz gomilu, video sam... Autor: Milutin Velimirović (1930) Pročitajte Smrt u Konfučijevom gradu
  7. Haralampije

    U krošnji bijelih topola

    Živim u gradu, na četvrtom katu stambene zgrade čija arhitektura vjerno čuva duh socijalizma. Kad sam prvi put došla u razgledavanje iznenadila su me protuprovalna vrata – smatrala sam ih luksuzom. No, dok sam kuhala večeru, susjedu su provalili u stan. On je bio jedan od rijetkih s običnim ulaznim vratima i djelovao je vješto u popravljanju obijene brave. Južno od rijeke Save zadržavam se zbog prostranih zelenih površina i parkova, ali i zbog malih kvartovskih trgova na kojima je vrijeme stalo – beton i lim, sivilo, konobarica u plavim borosanama, ćevabdžinice i slastičarnica, izrada ključeva, kiosci s cvijećem i kafići u kojima se od 8 ujutro ispijaju pelinkovac i loza. Novi Zagreb počeo se graditi nakon Drugog svjetskog rata. Njegov razvoj vezan je uz izgradnju Mosta slobode, 1959. – kažu da je visokourbaniziran i moderan dio grada, a meni je bitno to što mogu živjeti u krošnji bijelih topola i što svakog jutra kada otvorim oči promatram godišnja doba. Navikla sam ustajati uz cvrkut ptica. U ranim... Pročitajte U krošnji bijelih topola
  8. Krenem ja tako vidjeti  grad u kojem nisam bila... Priličan broj godina. Budimpešta moje mladosti. Idem posjetiti kćer koja tamo studira, rekla bih, glumu. Mislim, glumi da studira i ide joj jako dobro. Vlak. Njime se nisam vozila, mogu reći, dvadeset godina (a ti uljudno pretpostavi da sam tada imala 17). Još sam na peronu u Zagrebu i već prisustvujem drami. Dvije minijaturne Grkinje trčkaraju po peronu, mlate ruksacima po nevinim prolaznicima, zaviruju u vagone. Pokušavaju se sporazumjeti s osobom u odori (nadam se da nije pilot). Mojoj prijateljici su u vlaku dok je spavala ukrali torbicu sa svim pripadajućim novcem i dokumentima. Kad je vlak stao u Zagrebu, obrušila se na prvu odoru koju je vidjela. Kad mu je sve ispričala panično tražeći da hitno nešto poduzme, čovjek joj je smirenim glasom priopćio da je on pilot. Vratimo se Grkinjama. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da saznaju je li to njihov vlak ugledale su, a koga drugog, nego mene. Ja sam od one vrste koja traži prazan kupe, nađe ga... Pročitajte Ne daj bože da te stisne u Budimpešti
  9. Haralampije

    Bez cilja

    Meka šapa izvlači iz dubokog sna. Dok me miluje po obrazu, dvije stvari mi prolaze kroz glavu; prvo, Potjeh nikada ne izvuče kandže kad budi mene ili Evu, i drugo, ja danas ne mogu ići na posao. Ta druga ideja manifestirala se iz ničega, kao da mi ju je netko jednom posadio u glavu i sad je počela cvjetati. Ustajem i obavljam higijenske rituale u kupaonici, poput zombija. Još jedno jutro bezumnog mrtvaca koji je nedavno napunio dvadeset i šest godina. Eva si toči kavu u kuhinji. Potjeh joj sjeda u krilo, igraju se. Oblačim jaknu. ''Ne idem na posao.'' ''Nego?'' upitala je. ''Sjest ću na vlak i idem negdje.'' Uozbiljila se. ''Stvarno?'' ''Da.'' ''Jesi dobro?'' ''Ne znam.'' ''Hoćeš da idem s tobom?'' ''Ne, ne. Moram biti sam.'' Kratka pauza. ''Gdje ideš?'' ''Nemam pojma'', odgovaram, kao da sam izvan vlastitog tijela. Jutro u Zagrebu, kasna jesen, Evin zabrinut pogled, zaleđene Potjehove šape u zraku dok čeka nastavak igre – sve je poput isječka iz filma, trenutak... Pročitajte Bez cilja
  10. Haralampije

    U Maroku će svanuti dan

    Selam, kako ste svi? Sretno smo sletjeli sinoć u Rabat. Let je kasnio, kao i taksi, kao i recepcioner sa ključevima za našu sobu. Prvi sam stereotip o arapskoj izgubljenosti u vremenu i nesvjesnosti njegove vrijednosti potvrdio. Čini se da ovi ljudi nemaju predstavu o tome kolika je razlika između dolazim odmah i dolaska nakon sahat vremena. To nam je recepcioner uradio. Izgleda i u Maroku, kao i u ostalim sjevernoafričkim zemljama koje smo dosad oplovili, prejahali i preletjeli, svi odreda - vjernici i nevjernici - svaku nadu i misao na budućnost zaogrču u jedno inšala, iznimno apstraktnu prilošku odredbu za vrijeme. Jutros smo rano krenuli po te Minine isprave u Gradskoj upravi ili Ministarstvu za brodogradnju; nisam siguran koja je institucija u pitanju, ovdje su sve iste. Ispred svake državne zgrade vihori se crvena zastava sa zelenom zvijezdom, a iznad glavne porte je uvijek kaligrafski natpis na arapskom. Mina tečno čita i kaže da su nazivi institucija i zgrada poetski napisani i da se savršeno... Pročitajte U Maroku će svanuti dan
  11. Haralampije

    Kennedy, div dobra srca

    Treća nagrada na konkursu "Spasimo putopis" 2019. —  – Prve san postole obuka sa 14 godina kad me mister Kefa doveo u školu. Prije ih nisan ima. Nisan ima od čega kupit – na ručku u Hotelu Iroko ispriča mi je jednom prilikom Kennedy, inače moj učenik. Dugo san ga gleda u oči i čeka kad će se nasmijat i reć da se zajebaje, al on je i dalje glođa kost od kokoše. Postalo mi je jasno da Kennedy ne misli da je tu nešto smišno il zajebancija. Kad čovik ima život ko on, malo toga je za zajebanciju. Priznajem, skoro dva metra visok 16-godišnjak bio mi je omiljeni učenik. S naslijeđem plemena Turkana, jednog od onih di odstranjuju klitorise ženama, a starci žene curice od desetak lita, Kennedy je s famejom doša u Kitale. Familija mu je brojila sedmero, a danas ih je šest. Otac mu je umra dok je bio dite, a materi je osta teret od petero dice. Ovi nježni div, ko najstariji muškarac u obitelji, podmetnio je leđa. Ne živi s ostatkom obitelji, nego je priselio u skromnu kapunjericu. Bliže mu je školi, svega... Pročitajte Kennedy, div dobra srca
  12. Haralampije

    Mesoreznica

    Druga nagrada na konkursu "Spasimo putopis" 2019.  — Znao sam da će mi se ova odluka obiti o glavu. U Čikagu živi deset miliona ljudi, a ja sam nabasao na dvoje verovatno najgorih. Nisam imao mnogo opcija kada sam se doseljavao u grad. Neko ko zna nekog, ko, opet, zna nekog drugog ko zna babu i dedu koji imaju slobodnu sobu u Čikagu je tipično srpska netvorking priča novopečenih imigranata, žrtava tranzicije sada bačenih u vihor sukoba generacija. Mantra koja mi je bila uteha u svemu bila je "To je samo privremeno". Koja je šansa da nijedno od njih dvoje neće biti u kuhinji kad siđem dole? Treba samo da doručkujem na brzinu i da se izvučem na posao. Dosta je rano, ali matori vampiri su sigurno ustali do sad. Kako i ne kad ležu dok je napolju još svetlo.        Nemam sreće, baba je u kuhinji. Nema problema, na brzinu tostiraj malo hleba, pekmez, i na vratima si. - Dobro jutro! Kako ste? - E, moj sine, kako mogu biti dobro? Samo po doktorima idem, samo me... Pročitajte Mesoreznica
  13. Haralampije

    Medeni mjesec

    Prva nagrada na konkursu "Spasimo putopis" 2019.  — Beograd. Ulica Braće Jerković. Rafalna paljba reže suton iznad Voždovca. Ana sjedi kraj prozora i gleda krovove. Okreće se prema meni: - Netko nešto slavi. Možda venčanje? Bablje ljeto. Rastežemo pizzu, film, mokre plahte. Udišem joj kožu, kosu, znoj. Sve što volim. Poslije perem suđe, ona prostire veš. Rijetki trenuci spokoja u našem braku na daljinu. Propuh joj diže lanenu haljinu, otkriva butine. Prilazi mi s leđa, naslanja glavu na moje rame. Trnci jure kičmom prema dolje. - Ponovi molim te. Što znači ugodno, a što zanimljivo? - Zanimljivo znači nešto neobično. Nesvakidašnje. Recimo Minsk - odgovaram. - Ugodno je - štajaznam - Malta? Oči joj sjaje. Po dogovoru, to je jedino što može birati. Neće znati kamo idemo, ni koliko ostajemo. Nekada, u narednih šest mjeseci, samo ću joj javiti - sat vremena prije polaska - sada krećemo. Prošle godine pisao sam joj iz istanbulskih slumova. Na tom putovanju prvi put sam snimao ljude s... Pročitajte Medeni mjesec
  14. Haralampije

    Vrlo divlja Sonja

    Nekoliko dana januara ove godine provela je na Azovskom moru, u napuštenoj ribarskoj kućici na Dolžanskoj padini. Stigla je autostopom, iz Moskve. Sa sobom je donela zmaja. Puštala je zmaja, odleteo je u more. Sonja je potrčala za njim, skvasila se, ispustila ranac. U rancu je bio mobilni -- pokvario se. Eh, kažem, kakva neprijatnost. „Nema veze“, smeši se Sonja, „Nije mi nešto mnogo potreban“. Kako je čudna. Pre nekoliko meseci, slučajno sam pročitao ovu njenu pesmu: a baš njoj se, od svih ostalih bogorodica, čiji je sveti lik samo jedan rodio ružnjikavi sin ličio joj je na klicu krompira nosila je sokne priviđale su joj se crkve zakopala je bebu u krompiru baš na mestu, gde sam izgubila zvončić za biciklu i otišla je niz krompirovo polje kaljače su joj upadale u izbrazdanu zemlju grančice stabala mrsile su joj se u maramu ovde ne pamte događaje i brojeve nikad ni za kim ne žale niz crvenkaste uglove ikona spušta se niska krvavih... Pročitajte Vrlo divlja Sonja
  15. Haralampije

    Rezultati konkursa 2019.

    Na konkurs "Spasimo putopis – 2019." pristiglo je oko 500 radova, najvećim delom iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Čitajući ih uživali smo u bogatstvu ideja, senzibiliteta, doživljaja i tehnika. Ostavili smo sebi 30 dana za čitanje i izbor, uz posvećivanje dužnog poštovanja svakom autoru i delu. Nagrađeni radovi: 1. nagrada: Medeni mjesec, Nikola Kuprešanin 2. nagrada: Mesoreznica, Filip Mitričević 3. nagrada: Kennedy – div dobra srca, Aldo Franičević Posebna pohvala žirija – uža selekcija: Izokrenute riječi – Vladimir Papić U Maroku će svanuti dan – Damir Bešlija Razglednice iz Splita – Sara Marković Bio sam na Kineskom zidu i od kamena je – Luni U posjetu bolivijskom zatvoru – Goran Subašić Crno-beli svet – Ana Đorđević Priče iz Zemlje medveda – Pavle Aleksić Rožava – Nikola Kuprešanin Bez cilja – Mile Božičević Pohvala žirija – šira selekcija: Grad za umiranje – Ozren Majerić Moskva – Milica Špadijer U krošnji bijelih... Pročitajte Rezultati konkursa 2019.