Followers 0

Bora Stanković: Ne hvata se ptica kad jednom odleti

1 post in this topic

Zatekao sam jednog sredovečnog gospodina, u tamnom odelu, gde sedi u trskanoj naslonjači (na maloj terasi koja završava tunel od vinove loze) pušeći. On ima plave oči koje gledaju pomalo ispod obrva, mršave potšišane brkove. U dvorištu se susrećem sa tri ljupke gospođice Stanković koje reduju po kući; na ulazu sa Gospođom koja me dovodi do terase. – Ah, razgovori, intervjui! – počinje g. Stanković preko duvanskog dima, jednim vrlo dubokim i tihim glasom. – Šta ja imam da vam kažem? Što ne idete kod drugih? Ja ne radim više, ne štampam; živim povučeno. Stvar je u ovome: ako čovek ne može da daje uvek nešto bolje i jače nego što je ranije davao, najbolje je da ne daje ništa. Posle, vi ste mladi, vi to ne možete razumeti, ali je po sredi i rat. Posle ovih grozota, kako mora onome koji je video svu nesreću i razumeo je, koji je video krv, srušene varoši, pomrlu decu, poubijane muževe, upropašćene žene, kako mora onome da izgleda ništavan sav čovekov napor. Kakva umetnost, kakva književnost! Šta ona tu...

Pročitajte Bora Stanković: Ne hvata se ptica kad jednom odleti

Share this post


Link to post
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Restore formatting

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Followers 0