Prva nagrada na konkursu "Spasimo putopis" 2026.
—
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
--Dobriša Cesarić (Slap)
„Jesi vidio ovo desno?!” – pitam s mješavinom oduševljena i čuđenja dok automobilom prolazimo uz objekt koji izgleda kao trošna automehaničarska radnja, osim što u njemu nema ni automobila, ni auto dijelova, ni guma. S limenog krova vise goveđi trupovi i polovice, butovi i plećke, rebra i vratovi, samo hladom zaštićeni od vrelog sunca.
„Da, sjećam se toga još od prvog puta kada sam bio u Egiptu, tih njihovih mesnica na otvorenome, odmah uz cestu, bez klime, bez ičega.” – govori moj suputnik dok se udaljavamo sve dalje i dalje od Kaira, bliže i bliže gradu čije ime neprestano zaboravljam. Zatim ga iznova guglam i pronalazim na karti nepregledne delte Nila kako bih vidio koliko nam još puta preostaje kroz ovaj neupečatljiv i monoton pustinjski krajolik, čiji su glavni motivi vojne akademije, vojni muzeji i vojni spomenici, sjećanja na znane i neznane podvige egipatske vojske.
Nakon vožnje koja je trajala nešto duže od sat vremena, pustinja se polako, gotovo neprimjetno počela pretakati u grad kojim dominiraju nedovršene ciglene zgrade, neonski znakovi i reklame za uređaje, usluge i odjeću čiji je zajednički motiv „zapadnjačko je bolje”. Automobil se naposljetku zaustavlja na zadanoj adresi – neasfaltiranom, prašnjavom i improviziranom parkiralištu između niza uslužnih objekata i prometne ceste na kojoj vlada karakteristična, kaotična vreva afričkog grada.
Izlazimo zatim iz automobila, zastajemo, gledamo oko sebe i čudimo se svijetu oko nas, i on se čudi nama, i zajedno se čudimo. Uskoro nam prilaze naši domaćini; srdačno se rukujemo i pozdravljamo, a potom nas na terasi obližnjeg kafića predstavljaju skupini od desetak muškaraca. Sa svakim se rukujemo i razmjenjujemo isto:
„Salam alejkum – Ve alejkum selam.”
„Ovuda, molim vas, oslobodili smo prostor jednog šiša kafića, tamo ćemo održati intervjue.” – govori jedan od domaćina. U skromnoj prostoriji nalazi se nekoliko stolica i stolova, na njima par boca vode, a iznad njih klima uređaj podešen na temperaturu nekoliko stupnjeva nižu od ugodne. Sjedamo za stol, otpijamo gutljaj vode, kad netko kuca na vrata i na arapskome pita:
„Jesmo li spremni? Da pošaljemo prvoga?”
Prvog od trideset, četrdeset, možda i pedeset muškaraca, jer doći će ih mnogo više od ovih desetak koje smo već upoznali. Svi su oni danas ovdje na razgovoru za posao, zainteresirani za rad u Hrvatskoj. Ja sam se, pomalo slučajno, našao za stolom na njihovim intervjuima, u ovom egipatskom gradu za koji do prije nekoliko tjedana nikada nisam čuo i čije ime neprestano krivo izgovaram.
Dva mjeseca ranije, u kolovozu 2024, dao sam otkaz. Dok sam bio u pauzi između dva posla, prijatelj koji radi u ljudskim resursima jedne građevinske tvrtke morao je na poslovni put u Egipat te me pitao ako mu se želim pridružiti. Svrha poslovnog puta je intervjuirati radnike zainteresirane za rad u Hrvatskoj. Strani radnici – u Hrvatskoj! Tko bi takvo što mogao zamisliti prije, recimo, dvadeset godina?
* * *
Moj suputnik i ja sreli smo se prije dvadesetak godina, dok smo zajedno pohađali Prvu riječku gimnaziju. Upravo ondje, prije točno dvadeset godina, 2004. godine, profesorica sociologije jednog je dana na sat donijela tridesetak kopija kolumne objavljene u jednom hrvatskom tjedniku. U tekstu naslovljenom „Bijela Hrvatska broji posljednje dane: stižu Afrikanci, Afganistanci, Iranci...” tjednikova dopisnica iz Bruxellesa opisala je kako su njezini briselski kolege tijekom ljetovanja u Hrvatskoj doživjeli svojevrsni kulturološki šok jer su u Hrvatskoj, na njihovo veliko čuđenje, svi bili bijeli:
Baš svi su bijelci... Svi konobari, svi gosti na terasama, svi vozači autobusa, svi prodavači na tržnicama, službenici u bankama i turističkim agencijama, svi ribari, sva lica s televizije, sve spremačice po hotelima, sve osoblje u bolnicama, a pogotovo je čudno da su svi bijelci i u gradovima, pa čak i u Zagrebu. Doživjeli su mali, svojevrsni, kulturološki šok. Očekivali su da dolaze u jednu europsku zemlju, malo u čemu različitu od Europske Unije, a europske zemlje odavno nisu bijele.
Dopisnica i njezini europski prijatelji na stanje u Hrvatskoj gledali su kao na, prema njenim riječima, kulturološki atavizam, nešto neeuropsko i znak kulturalne marginaliziranosti:
To kako izgleda Hrvatska, velika je rijetkost i zapravo nešto neeuropsko. Svjedoči o tome da desetljećima, a pogotovo zadnjih petnaestak godina, Hrvatska nije bila viđena kao željena destinacija, da nije bila zemlja u kojoj bi netko tražio bolji život. Naša bjelina znak je dugogodišnje izoliranosti, pa i ekonomske i kulturalne marginaliziranosti.
Među njenim prijateljima našao se i neimenovani cijenjeni briselski ekspert za migracije, s kojim je zaključila kako 2004. godine u Hrvatskoj svi dobro žive i da je standard vrlo sličan europskome, te da će se za godinu ili dvije u Hrvatskoj početi primjećivati pritisak migranata, što će za Hrvatsku predstavljati strahoviti šok. Ne znam zašto smo moj suputnik i ja tako dobro upamtili taj tekst, ali pratio nas je svih ovih dvadeset godina – u povremenim šalama, privatnim refleksijama i ozbiljnim raspravama. Prati nas i na ovom putovanju, te se neprestano vraćamo dopisnici i njenim mislima.
* * *
I tako je prvi muškarac ušao u prostoriju, ponovo nas pozdravio na arapskom i rukovao se s nama. Uz našeg domaćina kao prevoditelja, moj je suputnik izložio detalje ugovora o radu i pitao kakvo mu je prethodno radno iskustvo. Intervjuirani muškarac je, kao i svi nakon njega, radio sve i svašta, i činilo se da nitko, bez obzira na dob, nije imao konkretnu i kontinuiranu karijeru. Također, nitko nije imao iskustva s vrstom građevinskog posla kakav ih je potencijalno čekao u Hrvatskoj, iako je naš domaćin za većinu rekao da su proteklih par tjedana povremeno vježbali s aluminijem. Za kraj je moj suputnik, uz domaćina kao prevoditelja, svakoga pitao govori li engleski. Neki su odgovorili s “a little”, a drugi se sramežljivo pogledavali s nama i prevoditeljem, na što bi on u njihovo ime odgovorio s “He speaks a little English”.
Intervju je trajao manje od pet minuta i nakon njega je došao drugi, pa treći, pa četvrti, i uskoro deseti, i dvadeseti. Tijekom jedne od pauza otišao sam u WC u obližnjem kafiću. Na izlasku sam prvo došao sebi od vanjske temperature, a zatim se zagledao u desetke muškaraca koji su sjedili na terasi kafića i čekali svoj red. Poželio sam se zapričati sa njima i razumjeti tko su, kako su se našli ovdje i što znaju o Hrvatskoj, ali jezična barijera, socijalna barijera, i još mnogo drugih barijera, stajale su između nas. Nakon trenutka neodlučnosti i nespretnog oklijevanja, prošao sam pored njih gledajući u pod i pronašao put do neurednog WC-a.
Došao je nakon toga i trideseti i četrdeseti – možda i pedeseti. Bili su svih dobnih skupina, od osamnaest do skoro šezdeset, i nosili su ozbiljne cipele i japanke, trenerke i hlače, majice i košulje; većina njih bila je istovremeno ozbiljna i sramežljiva. Jednome se radno iskustvo sastojalo od CorelDRAWa i Photoshopa, drugi je bio radio na pokretnoj traci u prehrambenoj industriji, a treći u Saudijskoj Arabiji za građevinsku tvrtku Bin Laden. U tom moru lica obojici nam je pozornost privukao mlad, krupan i golobrad mladić. Pozdravio nas je na arapskom vrlo tihim glasom i rukovao se s nama još slabijim stiskom; izgledao je vrlo pospano. Obojici nam je privukao pozornost, te smo potiho prokomentirali i pitali se od čega li je toliko iscrpljen.
Kada je sve to završilo, naš domaćin rekao je da sada možemo krenuti prema radionici gdje ćemo vidjeti kako vježbaju s aluminijem. Nakon vožnje od par kilometara zaustavili smo se na makadamskom putu ispred trošne radionice. Unutra su se nalazila dva velika radna stola i dva sastavljena aluminijska prozora. Uz par kratkih naredbi nekoliko muškaraca dohvatilo se radnih ključeva i bacilo se na rastavljanje prozora na sastavne dijelove.
Prije nego što smo moj suputnik i ja uspjeli shvatiti cilj i plan ove demonstracije, par drugih muškaraca bacio se na ponovno sastavljanje prozora i prije nego su bili gotovi zamijenili su ih neki drugi muškarci; čim je jedan od prozora bio sastavljen, netko drugi počeo ga je rastavljati. Predano, bjesomučno i hipnotizirajuće ispreplitale su se njihove ruke, opaske na arapskome i zveckanje aluminija. Istovremeno, naši domaćini i moj suputnik pokušavali su na isprintanim papirima upariti imena i vještost sastavljanja i rastavljanja aluminijskih prozora – plusevi, minusi, upitnici i kratki komentari. U tom nadrealnom iskustvu zajedno smo se zagledali u prije spomenutog umornog i tihog mladića dok se mučio s prozorom. Vidjevši skepsu na našim licima, domaćin je rekao da je mladić umoran jer je vozio devet sati da dođe na ovaj intervju.
I čitav ovaj dan trajao je već skoro devet sati, kada su se muškarci počeli razilaziti svojim domovima, a mi smo saznali da smo pozvani na večeru u domu naših domaćina. Dok smo stajali ispred radionice, pozdravljali se s radnicima i čekali prijevoz, jedan od radnika nam je prišao i pitao nas odakle smo nas dvojica. Iz Hrvatske, zbunjeno sam odgovorio, i zapitao se znaju li ovi ljudi u kojoj je zemlji posao za koji su se prijavili? A zatim sam se zapitao zašto ovdje, na delti Nila, netko dvojici Hrvata koji nikada u životu nisu sastavili prozor demonstrira koliko brzo može sastaviti aluminijski prozor? Na intervjuu za posao koji nema puno veze s prozorima i aluminijem? I koliko od njih zna da sam ja ovdje sasvim slučajno, u pauzi između starog i novog posla, i da ne odlučujem ni o ishodu njihova intervjua, ni o njihovim vizama i radnim dozvolama, ni o čemu?
* * *
Predviđanja dopisnice iz Bruxellesa i njenog prijatelja, uvaženog briselskog stručnjaka za migracije, nisu se ostvarila niti za godinu niti za dvije. Ne znamo što bi bilo od njihovih predviđanja da nije bilo financijske krize, ali deset godina nakon objave članka, u kolovozu 2014. godine, moj je suputnik bio na korak do toga da ode za Njemačku, a ja sam svoj korak napravio i otišao u Norvešku. Hrvatska je još uvijek prvenstveno bila zemlja iz koje se odlazilo, a ne zemlja u koju se dolazilo.
Život gastarbajtera i svih onih koji iz ovih ili onih razloga žive izvan Hrvatske čine sastavni dio naše kulture, te su učestala tema kava, ručkova, pjesama, viceva, novinskih članaka i TV priloga – o plaćama, cijenama, nostalgiji, navikama stranaca i anegdotama naših ljudi među njihovim ljudima. Neizostavni dio tog folklora su i predrasude o lokalcima, njihovom načinu života, te ponavljajući motiv kako unatoč svim materijalnim i nematerijalnim dobrima koje oni posjeduju, mi ipak imamo „jednu kvalitetu života” koju oni nemaju. Tada, 2014. godine, Hrvatska je još uvijek bila pošteđena strogog suda stranih radnika, a pojam stranih radnika bio je rezerviran za sezonske radnike iz susjednih zemalja, te sjećanja na radnike koji su pristizali iz tih susjednih zemalja dok smo još bili savez federativnih republika.
2014. godine, bijela Hrvatska briselske dopisnice još nije bila odbrojila svoje posljednje dane, i proći će još desetak godina prije nego se neizbježna i samouvjerena logika jedne zaboravljene kolumne krene ostvarivati:
Svi znaju da se imigracija ne može zaustaviti. Ne samo da ne može, nego to nije ni potrebno, i ne samo da nije potrebno, nego je imigracija i poželjna. Europa se mora pomladiti, potrebna joj je svježa krv, netko mora održavati taj sistem.
U toj viziji sadašnjost Europe i budućnosti Hrvatske, Europska Unija
... bi htjela imati kontrolu nad time koga će puštati unutra – makar zna da to nije moguće dokraja postići – pa zato, između ostalog, ima tako složen i odličan sustav schengenskih granica gdje vrši trijažu i vraća nepotrebne.
Ti i drugi nepotrebni, ili bolje rečeno, nigdje potrebni, ni u svojoj ni u drugim zemljama, a pogotovo ne u Europskoj Uniji, koji svejedno tvrdoglavo žele živjeti, a ne krepati, između ostaloga, u Hrvatskoj stanuju u sabirnom centru u Ježevu. Kada sam čula reakcije na bijeg nekog azilanta iz Ježeva, shvatila sam da se na njih uglavnom gleda kao na kriminalce, a da javnost odobrava potjeru za njima.[...] Na Ježevu se, u stvari, Hrvatska uči svom rasizmu, koje će ovdje tek postati problem, ali kakav problem!
* * *
Na putu do naših domaćina izmijenjale su se nedovršene kuće u boji cigle, i kanali za navodnjavanje natopljeni Nilom i zatrpani smećem. Kada smo skrenuli u usku ulicu koja vodi do njihove kuće, na ciglenoj višekatnici osvanuo je par metara visok plakat koji prikazuje domaćinova brata u vojnoj odori, kao da je riječ o velikoj časti i uspjehu u hijerarhiji egipatskog društva. U prostorijama njihovog doma dočekali su nas članovi uže i šire obitelji – muškarci, žene i djeca.
Nakon upoznavanja, izašli smo na balkon s kojeg se pružao pogled preko narančastih višekatnica i narančastog neba obojenog zalazećim suncem. Taj me krajolik nečime podsjetio na djetinjstvo, mjesto mog odrastanja i Hrvatsku prije trideset godina, a zatim je mujezin pozvao vjernike na molitvu, a naš domaćin nas na večeru, i vratili smo se iz naše prošlosti u njihovu sadašnjost.
Žene i djeca više nisu bili u prostoriji, i nas četvorica sjeli smo oko niskog stolića punog hrane i počeli jesti. Prazne tanjure naš je domaćin stavljao na pod pored zastora na ulazu u kuhinju, nakon čega bi diskretno nestali, da bi ih suptilno zamijenile nove porcije, jedva vidljivom rukom ispruženom uz zastor. Kada se gozba bližila kraju, prvo su se niotkuda počela pojavljivati djeca koja su sjela među nas, a zatim i žene koje su se smjestile u pozadinu prostorije. Samo je majka naših domaćina, kada nam se kasnije pridružila, sjela na kauč nasuprot nas, pružajući nam nenametljiv, ali neposredan uvid u socijalnu hijerarhiju egipatske obitelji.
Govorili smo tada o ovome danu, jedni o drugima, o Egiptu i Hrvatskoj. I bilo je neobično i zanimljivo slušati našeg domaćina, koji već živi i radi u Hrvatskoj, kako govori o toj stranoj zemlji i kako se nada uskoro tamo dovesti ženu i djecu, a zatim i majku.
Istovremeno, djeca su se stiskala uz nas na kauču, znatiželjno nas gledala, hihotala se i šalila na naš račun na arapskome, dok su ih roditelji kroz smijeh opominjali, a nas dvojica se sramežljivo i nespretno smješkali. Tko su ova dva čovjeka, odakle dolaze i što sve znaju? Gdje su ih i kako naši roditelji upoznali, i hoće li ponovo posjetiti naš dom?
A zatim je mujezin ponovo pozvao na molitvu, i shvatili smo da je prošlo već nekoliko sati i da je vrijeme da pođemo. Srdačno smo se pozdravili, i dok se smo se spuštali niz stepenice obuzeo me osjećaj odlaska s mjesta za koje znam da ga više nikada neću posjetiti i osjećaj rastanka s ljudima za koje znam da ih više nikada neću vidjeti. Na ulici, sa kuće je na nas gledao brat u vojnoj odori. Zatim smo još jednom stisnuli mnogo ruku i otišli u toplu egipatsku noć, na put za Kairo.
* * *
Predviđanje dopisnice iz Bruxellesa i njenog prijatelja, uvaženog eksperta za migracije, počelo se ostvarivati tek tijekom pandemije, iako su podcijenili sjevernoafričke Arape:
Čim nam bude bolje, kao što je to predvidio briselski ekspert na odmoru u Hrvatskoj, ovdje će se sliti rukavac ljudske rijeke koja neće biti pripuštena u Uniju. Afrikanci i sjevernoafrički Arapi vjerojatno neće dolaziti u znatnom broju, ali mogli bi pristizati stanovnici Kavkaza, iz Turske, Irana, možda Afganistana... to će se već vidjeti.
U rukavac ljudske rijeke koja će se sliti u Hrvatsku zaboravili su dodati i Nepalce i Nepalke, Indijce i Indijke, te Filipince i Filipinke. Tada, prije dvadeset godina, predviđali su i da je psihološki i politički ambijent u Hrvatskoj nepovoljan i nespreman na suočavanje s izazovima imigracije:
Mi smo ljudi kojima još smeta čak i što drugi govore drugačije nego u našem selu. Drugačiji naglasci, idiomi, način izražavanja, bilo da je u pitanju dalmatinski, zagrebački, bosanski, hercegovački, zagorski, predmet je našeg stalnog međusobnog ruganja. To da povremeno neka srpska kuća ode u zrak, ili da se namjerava podići spomenik Mili Budaku koji je potpisivao odvratne rasističke zakone, još je dio svakodnevice. Dakle, takvi smo. [...]
To je odlična podloga na kojoj će rasti rasizam, koji će, ako se ukorijeni, stalno bacati zemlju unazad.
Što o toj podlozi i tom korijenju misle naši novi sunarodnjaci, koji se sada broje u desecima tisuća, rukavac ljudske rijeke koja se slijeva u Hrvatsku? Hoće li jednoga dana pisati pjesme i prolijevati suze nad stihovima o tome kako Velebit, Sava i Jadran nisu ravni obroncima Himalaja, delti Nila i uvalama Filipina? I osjećaju li se dobrodošlo kada slete u zagrebačku zračnu luku?
U ne tako dalekoj prošlosti, strane se radnike u Europi ponekad dočekivalo svečano i teatralno. Na primjer, 5. kolovoza 1970. godine, 32-godišnji Hrvat Zvonimir Kanjir dočekan je na njemačkom željezničkom kolodvoru kao 500,000 gastarbajter u saveznoj pokrajini Baden-Württemberg, te su mu službeni predstavnici u znak zahvalnosti uručili prijenosni radio. Dvije godine kasnije, 7. ožujka 1972. godine, 19-godišnju Novosađanku Veru Rimski na željezničkom kolodvoru u Münchenu dočekao je ministar radnih poslova i uručio joj u znak zahvalnosti cvijeće i televizor u boji – Vera je bila dvomilijunti gastarbajter u Zapadnoj Njemačkoj. Takve su predstave bile pompozne i razmetljive, i njemački odnos s gastarbajterima ni tada ni danas nije bio crno-bijel, ali hoće li netko, u ovim našim vremenima i na ovim našim prostorima, u zračnoj luci dočekati stotisućitog stranog radnika – Nepalku, Egipćana ili Filipinku – kap u rijeci ljudi, i uručiti mu tablet, laptop ili cvijeće? Kako će oni koji su do jučer ispraćali svoje, sutra dočekivati tuđe?
* * *
Iste večeri, dok umorni sjedimo u predvorju hotela, na stolu ispred nas su dva hladna piva, i kondenzirane kapi cure niz kriglu. Na improviziranoj pozornici iza nas pjevačica uz pratnju gitare zabavlja malobrojnu publiku, a malo dalje, pored recepcije, gosti na povratku u hotel prolaze kroz detektor metala. Još dalje, negdje na egipatskoj cesti uz koju su otvorene mesnice, beskonačna pustinja i vječni Nil, jedan se mladić, još u kapima svog znoja, vraća kući. Dalek je put do kuće, a još dalji do Hrvatske – zemlje meda, mlijeka i aluminija. 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i šokantnih sadržaja uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
