Marko i Uroš u Antakiji/Antiohiji, u Turskoj, blizu granice sa Sirijom. fotografija: Lazar Pašćanović
Negdje krajem 2011. pričam sa drugom nešto o Africi i tom prilikom mi on reče: „Trojica momaka iz Srbije stopirali su prošle godine od Egipta do Namibije.“ Začudih se, nisam znao da ima takvih ludaka i kod nas. Došao sam kući i ta mi rečenica nije davala mira. Kako, jebote, može neko da stopira od Egipta do Namibije, pa jesu li normalni?! Nisam mogao prestati razmišljati o tome pa sam rekao drugu da mi pošalje link. To je bio moj prvi kontakt sa Klubom putnika. Počeo sam čitati blog o njihovom tromjesečnom putovanju kroz Afriku i povratka više nije bilo. Ne, nisu stopirali baš cijelim putem od Egipta do Namibije, ali to ne znači da je drame bilo manje. Čitao sam tada na preskok neke tekstove, slušao pjesme koje su im preporučene od strane lokalaca na tom putovanju pa sam tako po prvi put u životu saznao za neke sjajne pjevače iz Zimbabvea, na primjer.
Kasnije, tokom ljeta 2012. ponovo sam se vratio tom blogu. Odlučio sam da ga detaljno iščitam. Svakog jutra sam štampao po dva-tri nastavka tog bloga, išao u svoju omiljenu kafanu pored rijeke, pio kafu i čitao. I putovao s njima. Egipat, Sudan, Kenija, Uganda, Tanzanija, Ruanda, DR Kongo, Zambija i Namibija. Možda knjige ne mogu da promijene svijet, ali ako jednom čovjeku uljepšaju bar dvadesetak dana života već su dosta učinile. Meni se taj blog o putovanju toliko svidio da sam Lazaru morao poslati mejl. On i ostatak ekipe tada su bili u Istanbulu gdje se dešavala prva Putnička kuća. Htio sam da odem tamo, ali sam već imao dogovoren put u južnu Italiju i nikako nisam mogao da iskombinujem to sa Istanbulom.
A sve je počelo od tog bloga. Bloga zbog kojeg su ljudi počeli samoinicijativno da skupljaju pare kako bi pomogli curi iz Najrobija koja ne može da spoji kraj s krajem, bloga koji je uspio bar za trenutak da bude poveznica između svjetova, koji je dokazao da nismo baš toliko razdvojeni i udaljeni koliko nam se čini.
Krajem 2012. konačno smo se našli na Staroj planini, na Blogomaniji, konferenciji posvećenoj blogovima i tad sam odlučio da intervjuišem ove ljude, da ih detaljno i unakrsno ispitam sve što mi na srcu stoji u vezi sa Afrikom. Banuo sam pred njih, spustio diktafon i rekao: „Pričajte mi o Africi.“ I pričali su. Iduće godine sam uspio da odem i u Putničku kuću u Granadi i tad sam već bio navučen na Klub putnika. Kasnije sam i sam postao urednik Kluba putnika.
A sve je počelo od tog bloga. Bloga zbog kojeg su ljudi počeli samoinicijativno da skupljaju pare kako bi pomogli curi iz Najrobija koja ne može da spoji kraj s krajem, bloga koji je uspio bar za trenutak da bude poveznica između svjetova, koji je dokazao da nismo baš toliko razdvojeni i udaljeni koliko nam se čini.
I zbog tog sam se malo naježio kad sam čuo da će „Bantustan“ konačno biti izdat kroz par mjeseci. A i red je bio. Knjiga o tom putu kroz Afriku se sprema već pet godina i znam da nisam jedini koji je željno iščekuje. I znam da njih trojica autora nisu ništa htjeli da rade na brzinu i da ovu knjigu neće izdati dok ne budu 100% zadovoljni svim u njoj. I radujem se što će ovaj put mnogo šira publika da vidi šta sve putovanje može da bude i koliko daljine u stvari mogu biti varljive. A vi, ako mislite da su tri mjeseca u Africi i 15.000 kilometara prijeđenih sa minimalnim budžetom vrijedni čitanja, razmislite o tome da ovu knjigu nabavite prije drugih. Isplati se, vjerujte mi.
—
Knjiga o ovom putovanju uskoro izlazi iz štampe, najkasnije početkom aprila. Naručite je već danas po sniženoj ceni!
