Krenem ja tako vidjeti  grad u kojem nisam bila... Priličan broj godina. Budimpešta moje mladosti. Idem posjetiti kćer koja tamo studira, rekla bih, glumu. Mislim, glumi da studira i ide joj jako dobro. Vlak. Njime se nisam vozila, mogu reći, dvadeset godina (a ti uljudno pretpostavi da sam tada imala 17). Još sam na peronu u Zagrebu i već prisustvujem drami. Dvije minijaturne Grkinje trčkaraju po peronu, mlate ruksacima po nevinim prolaznicima, zaviruju u vagone. Pokušavaju se sporazumjeti s osobom u odori (nadam se da nije pilot). Mojoj prijateljici su u vlaku dok je spavala ukrali torbicu sa svim pripadajućim novcem i dokumentima. Kad je vlak stao u Zagrebu, obrušila se na prvu odoru koju je vidjela. Kad mu je sve ispričala panično tražeći da hitno nešto poduzme, čovjek joj je smirenim glasom priopćio da je on pilot. Vratimo se Grkinjama. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da saznaju je li to njihov vlak ugledale su, a koga drugog, nego mene. Ja sam od one vrste koja traži prazan kupe, nađe ga...

Pročitajte Ne daj bože da te stisne u Budimpešti

Drugacije, pitko, i duhovito ?

Pozdrav autorki