Baku, Azerbejdžan. Foto: Iva Jakešević.
Treća nagrada na konkursu "Spasimo putopis" 2026.
—
Nekih mjesec-dva dana prije samog odlaska, Leon me pitao imam li kakve planove za godišnji. Već sam znala da ću biti u Budimpešti te sam rekla kako bih voljela bilo gdje, samo da se ne moram vraćati, a računam da ima nekih letova iz Budimpešte. Po mogućnosti negdje put Istoka. I nije bila neka ponuda letova, barem ne ovih pristupačnih cijena, ali sam znala da ima redovna linija Budimpešta-Baku pa ako ništa bolje ne uleti možemo tamo, pa od tamo negdje dalje.
Mrzim planirati i razmišljati o putovanjima. Samo se želim otisnuti, odletjeti, a ostalo će se nekako u hodu. Uzeli smo na kraju taj let za Baku. O Azerbajdžanu ne znam puno, prve asocijacije su mi nafta, sukob s Armencima u Gorskom Karabahu te poznanstvo s prijateljicom Ilahe. Javljam joj se, kaže da će biti u to vrijeme doma te da ćemo se sigurno vidjeti. U međuvremenu, mi smo uzeli i let za Kazahstan iz Bakua. Imamo 5 dana na raspolaganju u Bakuu.
Po izlasku iz aerodroma, ulazimo u prvi taksi te mu dajemo adresu hostela koji smo rezervirali ranije. Nalazi se u samom centru grada, u Tolstojevoj ulici. Pregovaramo cijenu i postižemo neki „dogovor“, iako mi se čini da i nismo imali nekog izbora u tom trenutku. Sjećam se da je rekao da je kutija cigareta 5 manata te da ne zna što očekujemo od cijene taksija. Više ne znam koja cijena je bila, ali je bilo izuzetno povoljno.
Sjedamo u taksi, vozač je razgovorljiv. Naše krnje poznavanje turskog jezika dostatno je za osnovnu komunikaciju (turski i azerbajdžanski jezik vrlo su slični), a vozač govori ruski pa uspijeva pohvatati i neke riječi iz hrvatskog jezika.
Primjetno se vozi divlje i bez ikakvog reda, vrlo agresivno. Duž širokih avenija, s obiju strana, nižu se napucani ostakljeni neboderi.
Stižemo na odredište. Vozač daje broj telefona, kaže da ga zovemo za što god nam treba – izleti, renta automobila i sve ostalo jer se sa svime bavi. Vani je pakleno vruće, sve je izbetonirano i ostakljeno, pomišljam kako ćemo preživjeti ove vrućine.
Hostel u koji dolazimo prvenstveno smo odabrali jer je bilo navedeno kako imaju dvorište u kojem se svaku noć odvijaju glazbeni nastupi lokalnih umjetnika, a i zbog cijene, noćenje po osobi je 5 eura. Ulaskom u hostel, odmah primjećujem dvorište. Dočekuje nas upravitelj hostela, kojeg smo ubrzo prozvali Tito, jer mu nismo nikako mogli upamtiti ime, a započinjalo je na slovo „T“. Prihvatio je nadimak, uz komentar ako želimo da se odaziva na ime diktatora, da očekujemo i ponašanje diktatora.
Na prvu vrlo distanciran, govori nam i pokazuje gdje se što nalazi. Odaje dojam kao da ga netko tjera da ulazi u komunikaciju s nama i kao da ne bi izgovorio ni slovo viška, osim onoga što je dužan kao zaposlen. Upitamo i za program u dvorištu, kaže da svaku večer oko 19 sati nastupaju glazbenici te da je ulaz otvoren i za vanjske posjetitelje.
Nakon smještanja, odlazimo do grada prošetati i nešto pojesti. Vani je užasno vruće.
Sve je savršeno dotjerano. Unatoč nesnosnim temperaturama, radnici gradske čistoće poliraju već savršeno izglancane trotoare i pješačke zone. Nikada nigdje nisam imala toliki utisak čistoće i održavanja. Svaka fasada je sređena, sve je planski izgrađeno i usklađeno. Sve mi djeluje toliko umjetno, uznemiruje me, pomišljam što ćemo ovdje 5 dana, nije ovo destinacija za mene.
Noću je grad življi, temperature kada padnu podnošljivije su za šetnje, a vjetar se raspuše uz Kaspijsko jezero te postane poprilično ugodno. Silni ostakljeni neboderi noću su većinom osvijetljeni te cijeli grad postane vrlo svjetlucav. Ekipa u centru grada bijesno je bogata, sve odiše luksuzom – interijeri ugostiteljskih objekata, automobili, odjevne kombinacije… Neki svijet koji nikako ne mogu prožvakati, nije mi privlačno, više puta se pitam gdje sam i po što točno ja ovdje došla.
Kad ne planiraš putovanja, hosteli su uvijek dobra riznica korisnih informacija što raditi. Na temelju tih informacija smo i organizirali vrijeme idućih par dana, ali zbog visokih temperatura, većinu vremena provodimo u hostelu.
Tito je drugi dan postao razgovorljiviji. Ispričao je neke zanimljivosti iz svog privatnog života. Po struci je arhitekt, iz obitelji arhitekata, kaže radio je puno i zarađivao pristojno. 2020. godine otišao je u rat u Gorski Karabah na prvu liniju sukoba. Nakon rata, pokušao se vratiti u svakodnevicu, ali mu je dopizdilo i dao je otkaz. Ispričao je i kako ima brata koji je alkoholičar te je izbjegao odlazak u rat jer je stariji, ali se zbog cuganja razveo i zadužio obitelj, a roditelji ga štite. Kaže kako je poludio u jednom trenutku, dao otkaz u struci, otišao od obitelji i došao u ovaj hostel, gdje sada živi i radi 24/7. Maknuo se od svih i kaže dobro je.
U hostelu upoznajemo i Dodu iz Istanbula. Dodo je barmen i koktel-majstor te je uštedio dovoljno novca radeći godinama po noćnim klubovima u Istanbulu, također je dao otkaz i krenuo na put oko svijeta – dok ne potroši novce.
Kako sam dio studentskih mjeseci provela na razmjeni u Istanbulu, raspričali smo se o životu u tome gradu. Više ne znam koji je slijed tema razgovora bio, ali sam u jednome trenutku spomenula kako sam bila u Istanbulu na projekciji filma o „turskom Picassu“, na koji me pozvala prijateljica.
Dodo kaže kako je i on išao na taj film. Nekako shvatimo da govorimo zapravo o istome filmu tj. istoj projekciji, studenata kinematografije, te da je i njega pozvala frendica, za koju kaže da živi u Bakuu. Onako, više u nevjerici, ja ga pitam „Pa dobro imamo li mi onda istu frendicu? Mene je zvala Ilahe, ona živi u Bakuu sada.“ Dodo vadi mobitel, pokazuje mi slike s projekcije, i selfi okinut s Ilahe nakon projekcije. Napokon shvatimo da govorimo o istoj prijateljici, o istome događaju, na kojem smo bili u isto vrijeme, pozvani od iste osobe.
U tome trenutku apsolutne nevjerice i šoka, grlimo se, slikamo, šaljemo njoj sliku. Pitam se što je ovo, kako je ovo moguće, kakve su ovo slučajnosti. Nekako mi se čini da ovo baš i nije slučajno. Pitam se kako takve slučajnosti ne doživljavam u svakodnevnom životu, a na putovanju gotovo uvijek. Ne mogu se iščuditi, drže me, motiviraju i tjeraju da se vratim.
Slučajnost smo odlučili proslaviti spuštanjem u čaršiju. Ići će i Tito s nama. Tito putem objašnjava Leonu da ako pije – pije, nema između, pivo – dva gluposti. Ili sve, ili ništa. Također mu kaže, poluironično, „zapamti da piješ s ratnim veteranom“. Također je i ranije najavio kako pije samo i isključivo votku. U bircu se zaredalo nekoliko rundi. Tito je za sebe i Leona u nekoliko navrata naručio „linije“ votki – one drvene daščice za posluživanje žestokih pića, s utorima za čašice. Pije ih naiskap, kao da sutra ne postoji. Pod utjecajem postaje sve razgovorniji i otvoreniji, uglavnom vodi glavnu riječ te vidno otpušta kočnice.
Konobar nam uskoro prilazi i govori kako je vrijeme zatvaranja te moli da naplati. Potegla se rasprava tko će i kako platiti. Dok su se oni raspravljali, ja sam platila. Odlaskom konobara shvaćam da je Tito rubno ljut jer nikako ne može prihvatiti da sam ja, kao žena, platila cugu.
Većina kafića zatvara vrlo rano te osim sumnjivih mjesta, nema se gdje više otići. Odlučimo se vratiti zajedno u hostel, gdje Tito inzistira da nas počasti dodatnim pićem, obzirom da nije platio sada. Tako smo postigli kompromis, za koji opet mislim da nije bilo izbora. Kupio je bocu votke, luk, sušenu ribu, kisele krastavce i kruh. Kaže da su to ruski običaji, koje je naučio dok je živio u Sankt-Peterburgu.
Vratili smo se u hostel. Dodo i ja smo nekako po strani, nama je dovoljno svega već odavno, a Tito se zakačio na Leona te mu je rekao da ostaju piti votku do jutra. Leon se ostavio cigareta već 8. dan (uspješno) i ovo mu je prvo ozbiljno cuganje i test za ovisnost. Ja sam bila zadužena za kontroliranje i podsjećanje.
Shvaćamo da Tito poteže i toči nemilo, ne štedi se votka. Leon ga naivno podsjeti kako već treći dan priča o bratu alkoholičaru, a o sebi se nije hvalio. Rasprava se uzburkava, ali sam dojma kako je i dalje sve pod kontrolom.
U jednome trenutku Leon upada u žešću krizu, ne prestaje pričati o cigaretama, iako su i Dodo i Tito već odavno prestali pušiti pred njim iz solidarnosti. Leon ne posustaje, žali se i žica da mu netko da cigaretu. Tito nas zgrabi za ruke i započinje vježbu disanja. Stisak ruke bio je snažan. „Udah, izdah“, govori. Potrajalo je duže nego smo se mogli osjećati ugodno, otvaram oči, započinjem se smijati. Po završetku te, nazovimo je, meditacije, Leon kaže kako je lakše, ali da i dalje osjeća žudnju, cmizdri i moli nas da ga pustimo da si ode kupiti cigarete. Tito sarkastično komentira „vidi se da nisi služio vojni rok“.
I tako se vrtimo u krug. Dečki toče votku na 2 deci. Tito pije jer mu se pije, a Leon jer je ratnom veteranu obećao da će piti.
I tako traje sprdanje Leona koji se „ne može“ ostaviti cigareta. Ubrzo, Tito za ruke zgrabi samo njega i kaže „Gledaj me u oči!“ Nije bilo povišenog tona, ali se promjena u energiji osjeti u zraku. Ja sam sjela uspravno uz stolicu, Leon ga drži za ruke i izbjegava pogled. Primjećujem Leonov strah. Ja se ne bojim, ali mi nije svejedno. Gledam Titove oči bočno, crne su i raširene, cijelo bjeloočno polje se suzilo. Crna zjenica preuzela je boju oka. Govori Leonu, sada još ozbiljnijim tonom, „Gledaj me ovdje!“
Leon pokušava gledati, ali mu oči bježe, ne uspijeva održati kontakt očima.
„Gledaj me čovječe! Gledaj u ove oči! Ove oči su ubile! Ubio sam ljude. Gledao sam svinje kako ih jedu. Svinje jedu ljude. To su bila djeca. 18-19-godišnja djeca i ja sam ih ubio. Sposoban sam ubiti. Ako mi kažeš „Ubij!“, ubit ću. To su bila djeca, ma briga me što su neprijatelji, to su bila djeca. Armenska djeca. Molio sam ih, bacite oružje, maknite se, vjerujte mi, molio sam ih… Rekli su nećemo, ne smijemo. Nisam imao izbora. Misliš li da sam mogao birati? Znaš, rat je mjesto gdje vidiš stvarnu ljudsku prirodu. Ista ta djeca, ruke, noge, odrezana glava, koji god hoćeš dio tijela.“
Uzimajući kisele krastavce, vadi ih jedan po jedan, govoreći: „Vidi, ruka!“, pa baci, „Noga!“, pa baci, pa izvadi treći krastavac i gleda nas onim zacrnjenim očima i kaže: „Recite, koji god dio tijela želite, i svinje bi pojele. Svinje su jele ljude. Znaš li ti što je to? Gledao sam ljude koji umiru! Ubio sam djecu! Gledao sam ljude što ih svinje jedu, odrezane glave bačene svinjama! I ja moram živjeti s time!“
Govoreći zaranja u suze, slomljen je, jeca, rida, pluća mu se stežu i ostaje bez daha. Hvata me za ruku i želi da ga držim, kao maloprije on nas. I Leon mu uzima ruke, mijenjaju se uloge. Leon govori „Udah, izdah“. Tito udiše i svakim udahom jecaji paraju tišinu. Odjednom i temperatura zraka postaje primjetna. I tišina, i povjetarac, i komarac. U jecajima udiše i ponavlja „svinje jedu ljude, svinje jedu ljude“.
Uzima moje obje ruke, stišće ih jako. Uzvraćam snažnim potiskom. Pada mi glavom na koljena i jeca „Znaš li ti tko sam ja? Ja sam ubojica. Ubijao sam djecu. Neprijateljsku. Ali djecu. Molio sam ih da bace oružje. Koji izbor sam imao? Misliš li da sam imao ikakav izbor? Koji izbor bi ti imala? Svinje su ih jele. Misliš li da ti život išta vrijedi? Svinje jedu ljude. I ja moram živjeti s time!“
Među bedrima naslanja glavu i ponavlja „Zašto ja? Zašto ja? Zašto oni? Svinje su ih jele! Svinje!“
Podiže glavu, briše suze, pokušava se sabrati od onoga što se zapravo dogodilo. Kratko se vraća i govori Leonu „I sad bi ti meni rekao da nemaš izbora?“
Šutjeli smo.
Tito krene utočiti votku, prolije je po strani po betonu iz boce i kaže „Gledajte ovo, jebiga, nisam ovisan, ne treba mi ovo sranje, preživio sam rat, preživjet ću što god treba!“
U nekoliko trenutaka tišine, vraća se, pita nas možemo li pojmiti ljudsku prirodu, možemo li živjeti s takvim poimanjem ljudskosti. Vrlo brzo opet traži stisak ruku, ovoga puta bez odgađanja i suzdržavanja ponovno se naslanja na bedra i počinje ridati. Počinjem plakati s njim.
Najtišim šapatom govori „Isto vam je i u Armeniji i Gruziji, sve je isto, svi isto prolazimo, a moramo se klati. I moram živjeti s time. I vratio sam se kući, živ, obranio zemlju, i moja majka… Ona i dalje tetoši brata alkoholičara. Meni je mojih 50 dolara veteranske mirovine dovoljno. Najviše me boli majka. Ne vidi me. Ne mogu. Misliš li da je ovo život? Ovo je stvarnost…“ Plače i jeca, još uvijek polegnute glave na bedrima.
Leon mi signalizira kako se ne osjeća sigurno i kako ne vidi gdje ovo vodi. Mislim da sam samo rekla „Pusti ga, neka je kako je.“
I ostali smo. Digao je glavu. Smirio se. Ponavljao je „To je realnost. Ljudska stvarnost. Vjeruješ li u to?“
Ubrzo se raziđemo.
Odlaskom prema sobama, kažem Leonu da se osjećam kao da sam svjedočila filmskom monologu. Leon mi kaže „Ali ja stvarno više neću pušiti.“
Odlazim leći.
Pokušavam zaspati.
Zatvorim oči. Vidim svinje.
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i šokantnih sadržaja uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
