Izvor: Truemilan.com
Učini da umrem
Ovog časa, Bože,
Samo ostavi
moje oči
na svijetu!
Neka gledaju
— kako pjacom Duomo —
prolaze žene.
— Abdulah Sidran, „Molitva u Milanu"
Nije lako napisati putopis. Zato što putopis ne služi samo kao smjernica onima koji će da putuju, već i onome koji ga piše, da još jedanput sabere iskustva, da od svegа što je vidio, čuo i osjetio probere ono najbolje i najljepše i svim tim ukrasi samog sebe. Nije lako napisati putopis zato što ni putovanje nije nešto jednostavno što bi tek tako moglo da se definiše i prepriča na par stubaca novinskog teksta. Putovanje je puno više od turizma, putovanje je je jedan vid duhovnosti, otkrivanje i premošćavanje puta do samog sebe. Jer jedini način da čovjek vidi svoje korijene je da ih iščupa.
Kretanje ljudi u milanskom metrou u trenutku kad se sudaraju ljudi koji izlaze i ulaze u njega najviše liči na kretanje meduze u moru. Kao da se neko pulsiranje iz neke više sfere spustilo na ljude i postalo glavni obrazac kretanja.
Moram priznati da me je bio pomalo strah dok sam stežući pasoš i novčanik ulazio u milansku centralnu stanicu. Grad je velik, a ja malen. Prvi put sam u inostranstvu sa telefonom koji prestaje da radi. Ali to je bio onaj strah sa kojim čovjek jedva čeka da se sudari i da ga, nošen nekom iskonskom snagom, upije i uništi. A ako je na ovom svijetu strah stvar nastarija onda je odmah nakon njega rođena želja da se taj strah pokori. Osjećajući u sebi komešanje tih dviju sila zaronio sam tog dana u tu ljudsku košnicu tražeći u njoj svoje mjesto i put i propao sam desetinu metara ispod zemlje.
Milanska centralna stanica je jedna od najvažnijih evropskih željezničkih stanica i svakako ona najljepša. Prvi put kada je ugleda, posjetiocu nije jasno da li je to stanica ili katedrala. Ta stanica je tipičan primjer italijanskog odnosa prema umjetnosti, kojoj je sve podređeno i koja izvire na svakom koraku. Kralj Vitorio Emanuele je postavio kamen temeljac stanice 1906. prije nego što je izabran projekat, gradnja je počela 1926. a zvanično je otvorena 1931. Zbog ekonomske krize u Italiji tokom Prvog svjetskog rata zamisao je bila da stanica bude jednostavna, ali tokom vremena su planovi postajali sve grandiozniji i komplikovaniji. Ovo je posebno došlo do izražaja kada je na vlast došao Musolini, koji je želio da stanica bude dokaz snage i moći fašističkog režima. Od milanske stanice u Italiji je veća samo rimska, zvana Termini. Frenk Lojd Rajt je za milansku stanicu rekao da je najljepša željeznička stanica na svijetu, a on je dobro znao šta je lijepa zgrada.
Kretanje ljudi u milanskom metrou u trenutku kad se sudaraju ljudi koji izlaze i ulaze u njega najviše liči na kretanje meduze u moru. Kao da se neko pulsiranje iz neke više sfere spustilo na ljude i postalo glavni obrazac kretanja.
A onda sam izronio na površinu, ispred Duoma, koji je kao simbol tog svijeta iznikao ispred mene u par trenutaka. I u tom trenutku opet su se sudarile dvije italijanske stvarnosti.
Nisam stigao dobro ni da uzdahnem opčinjen ljepotom katedrale, a već su mi prišla dvojica Senegalaca sa iskrenim porukama ljubavi i poštovanja od bratskog naroda Senegala, nudeći mi neke vezene narukvice i ne prihvatajući ne kao odgovor. Onaj prvi, blagoglagoljivi, svim se silama trudio da mi kao pokloni narukvicu, za koju će poslije tražiti neku siću, dok je drugi pazio da ne naiđe neki revnosni čuvar reda. Nešto kao šibicarenje na afrički način.
Duomo je glavni milanski trg nazvan po istoimenoj katedrali. Inače, Duomo postoji u svakom iole većem italijanskom gradu i odnosi se na najveću crkvu, uglavnom katedralu. Potiče od latinske riječi domus, što znači dom, tj. „božja kuća". U Italiji postoji 136 crkava pod tim imenom, od čega najviše u Toskani, njih 30. Milanski Duomo je monumentalna gotska katedrala, druga po veličini u svijetu. Veća od nje je katedrala u Sevilji, a u Italiji bazilika Svetog Petra u Rimu. Oduševljen ljepotom katedrale, Mark Tven piše: „Kažu da je katedrala u Milanu druga u odnosu na onu Svetog Petra u Rimu. Ja ne razumijem kako može biti druga u odnosu na bilo šta stvoreno ljudskom rukom."
Gradnja katedrale je započeta 1386. tačno u vrijeme kada srpsko carstvo počinje da propada, i sa svim dograđivanjima i izmjenama trajala je vijekovima, otprilike koliko i ropstvo pod Turcima. I dok kultura jedne zemlje postaje obrazac za cijelu Evropu, kultura druge zemlje gori, propada i nestaje u istorijskom mraku. Nakon pet vijekova sve ono što nas podsjeća na nekada slavnu prošlost postaje daleko mjesto hodočašća, dok su u Italiji takve relikvije na svakom koraku. Možda bi tu bile najprikladnije riječi Đure Jakšića: „Ne da đavo! Il' ne da Bog!"
Duomo sav stremi prema nebu. Gledajući ga, čovjek dobija utisak da će svakog časa da se odvoji od ove zemaljske stvarnosti i poleti u visine. Inicijator gradnje je bio gospodar Milana Đan Galeaco Viskonti. Jednog dana, 1385. poslao je glasnike svom stricu Bernabou, tadašnjem gospodaru Milana, sa porukom: „Šestog maja idem na hodočašće do Svete gore u Varezeu. Kad već prolazim tvojim krajem, htio bih te pozdraviti. Zašto ne izađeš iz grada? Bilo bi mi veliko zadovoljstvo da te vidim." Bernabo je izašao jašući na jednoj muli, u pratnji nekoliko svojih sinova. Ne svih, naravno, jer je samo priznatih imao sedamnaest. Čim ga je vidio, Đan Galeaco je naredio svojim ljudima da ga uhvate i zatvore. Nakon sedam mjeseci u pritvoru umro je od trovanja.
Neki misle da je Đan Galeaco započeo gradnju katedrale da se iskupi za strašan zločin što je počinio. Drugi drže da je razlog bio taj da se zahvali Gospodu na „dobrom ishodu" eliminisanja strica. Treći su stava da je htio da dobije muškog nasljednika pa je načinio zavjet Bogorodici da će, ako ga dobije, nositi njeno ime. Dobio ih je dvojicu i nazvao ih Đovani Marija i Filipo Marija Viskonti. Kasnije je poslao svoje ljude od povjerenja u Keln, Rems i Amiens da bace pogled na njihove katedrale i gradnja je mogla da počne.
Ako bi pronašli nekog čovjeka kojem je srčani udar skratio zemaljske dane i ako bi se kojim slučajem u njegovom džepu našao koji novčić, tijelo bi odnijeli u mrtvačnicu, a novac u Duomo.
Gradnja katedrale je započeta u klimi grozničave darežljivosti. Bogati i siromašni su davali šta su imali često samo zbog toga da bi dobili priliku da uhvate mistriju, lopatu ili da na neki drugi način daju svoj obol građenju katedrale.
Marko Kareli, imućni trgovac, svjesno se spustio na nivo prosjačkog štapa jer je poklonio sva svoja dobra, trideset i pet hiljada zlatnih škuda koje je zaradio trgujući robljem na venecijanskoj pijaci. Tamo je jedna lijepa Tatarka od osamnaest ljeta koštala trideset i dva škuda, ali ako bi imala samo deset godina više, cijena bi padala na trideset škuda. Ovaj gest, darežljiv do samouništenja, uzvraćen mu je time što je dobio nešto što i danas traje. Njegova grobnica se nalazi unutar kadedrale, u brodu sa desne strane. Ni tada, kao ni danas, crkvena lica nisu previše gledala na porijeklo novca za gradnju crkve. Sve raspoložive snage su tih godina bile angažovane da se gradnja privede kraju. Ako bi pronašli nekog čovjeka kojem je srčani udar skratio zemaljske dane i ako bi se kojim slučajem u njegovom džepu našao koji novčić, tijelo bi odnijeli u mrtvačnicu, a novac u Duomo.
Divna stvar mi se desila dok sam sjedio ispred katedrale. Sjedio sam, pokušavao da ispišem neki smislen tekst na par razglednica i posmatrao ljude oko sebe. Bila je tu neka južnoamerička monahinja, par Senegalaca i mladić koji je čitao neku knjigu. Što zbog profesionalne deformacije profesora srpskog, što zbog urođenog voajerstva, morao sam da bacim pogled, da vidim šta to čita. A onda sam vidio ćirilična pismena i shvatio da je to „Blago cara Radovana". Kad je čovjek sam i daleko od kuće, sa stranim tlom pod nogama, sresti bar po nečemu sličnu osobu može puno da znači.
Milano izgleda kao grad onog kralja Mide koji je od boga tražio da se sve što dodirne pretvori u zlato.
Desno od Duoma se nalazi prolaz (Italijani ga zovu galerija) Vitorio Emanuele II, koji povezuje Trg Duomo i Trg Skala, na kojem se nalazi i istoimena opera. U prolazu su smještene prodavnice najpoznatijih modnih marki kao što su „guči", „prada", „luj viton" i sve druge besmislene etikete kojima mnogi svoju besmislenu egzistenciju pokušavaju da dignu na viši nivo. Uz ulicu Montenapoleone i Spiga taj prolaz je centar milanskog luksuznog šopinga, ono mjesto gdje ljudi koji žele da troše mnogo troše mnogo. Krov i zidovi donekle su napravljeni od stakla i željeza boje slične zlatu. Luksuz i groteska sa svih strana. Svašta se tu može vidjeti, kazahstanski naftaši, balkanske sponzoruše, italijanski džet-set, turisti koji željni da bar malo budu dio tog svijeta sjednu i naruče espreso, a onda se iznenade kad im konobari na cijenu kafe dodaju i cijenu usluge, stola za kojim sjede i još bog zna čega što će pamtiti do kraja života.
Milano izgleda kao grad onog kralja Mide koji je od boga tražio da se sve što dodirne pretvori u zlato. Tako je i voda koju je pokušavao da pije postajala zlato i to je bio njegov tužni kraj. Ne može čovjek a da se ne sjeti toga u gradu gdje se sve vrti oko zlata. A gdje je tu život, nekako se stalno u mislima pitaš.
Ima jedan, u najmanju ruku „zanimljiv", običaj vezan za grb Torina, koji se nalazi na pločniku tog prolaza. Na grbu Torina se nalazi bik sa podignutim nogama. Kažu da donosi sreću ako se vrtite oko svoje ose sa desnom petom na bikovim genitalijama. Taj čin sujevjerja, ponovljen dnevno na stotine puta, uglavnom od strane turista, dovodi do toga da se bikov ponos mora veoma često restaurirati.
Ima tih gradova u koje čovjek jedva čeka da dođe, a onda, kada mu se da želja konačno ispuni, razočara se, jer shvati da nije to ono što je očekivao. Milano je grad koji guta malog čovjeka, guta sva njegova očekivanja i šamara ga svojom bahatom realnošću. Htio bi na trenutak tu da se osjećaš kao domaći, a onda te cijene i običaji tako spuste na zemlju da ti bude malo jasnije zašto se tu kao domaći osjećaju samo ljudi koji imaju dovoljno dubok džep da im Milano bude samo jedna stanica na putu. Ni Milanezi ne mogu često da podnesu taj grad. Jednom prilikom sam sa jednim profesorom sa fakulteta prilazio centru Milana i pitao ga da li mu nedostaje. „Ne", rekao je, „previše vremena sam tu proveo da bi me odradio na bilo kakav način". Kažu da je Milano kao kokain, ispočetka ti bude strahovito zanimljivo i uzbudljivo, a onda te spusti ne na zemlju, nego duboko ispod zemlje da zažališ što si ga uopšte probao.
Ova priča objavljena je u Borisovoj knjizi putopisa Hadžiluk plemenitom snu. Ukoliko želite da kupite knjigu, možete to učiniti preko našeg Dućana.
