FOTO: Wikipedia.org
Nakon sat vremena vožnje autom od Barija ka jugu stiže se u Ostuni. To je jedan blještavo bijeli grad i tu bjelinu duguje vjekovnoj tradiciji bojenja zidova krečom, što nije bio slučaj u čitavoj Italiji. Zbog blizine nalazišta tradicija krečenja je krenula još tokom srednjeg vijeka i to im je spasilo nebrojeno mnogo života. U početku su ljudi koristili kreč da bi bilo bar malo vidljivije u noćima kad mjesec sija. Ali kasnije, kada je kuga krenula da hara, samo je Ostuni ostao pošteđen, jer je kreč ubijao ono najprljavije što bi se našlo na zidovima.
Ovaj grad predstavlja pravi biser italijanskog juga, relativno nepoznat strancima u odnosu na druge gradove, ali upravo zbog toga privlačan onim zaljubljenicima koji se još uvijek nadaju pronalasku one prave Italije. Dobro vino, prelijepe tamnopute žene koje u svom pigmentu nose sjećanje na Veliku Grčku, starice sve u crnom, ogromne smrtovnice velike kao plakati za koncerte koje govore da se tu smrt poštuje kao i život, ako ne i više. I blizina mora koja to sve smješta u koloplet tog mitskog Mediterana, koji je više priča nego zbilja.
Čini ti se da se sve u Italiji svodi na ljubav, svaka priča, svako putovanje se tako računa. Italijani se ne boje toliko da pričaju o ljubavi, kao što je to slučaj kod homo balcanicusa.
Naslonjen na mermerni zid neke konobe pričam sa drugom mog druga o filozofiji putovanja. Za samo par mjeseci on će se posvetiti svom konceptu čistog putovanja i otići će u Boliviju, Peru, a odatle će se spustiti skroz do Ognjene Zemlje, koja je, uprkos svom imenu, sva okovana ledom, a ja ću da upijam njegove priče i da se pravim kao da sam ja sve to prošao. Spavamo kod njega u samom istorijskom centru grada, spuštamo se niz strme stepenice na kojima sjede parovi i ljube se. Čini ti se da se sve u Italiji svodi na ljubav, svaka priča, svako putovanje se tako računa. Italijani se ne boje toliko da pričaju o ljubavi, kao što je to slučaj kod homo balcanicusa. Da li nas je istorija učinila tvrdim i natjerala da krijemo emocije kao zmija noge, ili je nešto deseto, nije tako ni bitno, ali bude nekad malo tužno kad shvatiš koliko malo iskrenog razgovora može da olakša puno toga. Mnoge stvari koje nosimo u sebi postaju daleko lakše samo ako ih naglas kažemo.
Svako putovanje je otimanje života od života. Otimanje iskustva, ljepote, draži, punoće od onog što su te učili da je zapravo život – patnja, neprestani teški trud, odricanje, kompromis.
Probuditi se jednog vrelog avgustovskog jutra u jednom takvom gradiću i polugo i krmeljavih očiju gledati niz pustu, bijelu ulicu pokušavajući da se sjetiš šta si tačno radio sinoć znači na neki način osjetiti milost punoće života na sebi, punoću koja ti se pod kožu uvlači kao toplota južnjačkog sunca. U takvim trenucima, koji se u svijesti pojavljuju savršeno osvijetljeni, uvijek pomisliš da ćeš za te časove radosti morati nečim da platiš i moliš bogove da te život ne kazni zbog toga što si par puta pokušao da ga izazoveš. Svako putovanje je otimanje života od života. Otimanje iskustva, ljepote, draži, punoće od onog što su te učili da je zapravo život – patnja, neprestani teški trud, odricanje, kompromis. Mlad čovjek ne može da ne osjeti bar malo griže savjesti kad shvati da je napravio korak dalje od svojih roditelja, kad shvati da je vidio bar 10 zemalja koje oni nisu, kad shvati da je to postigao upravo zahvaljujući njima, jer su napravili neke korake koje on nije morao da pravi, da su napravili neke kompromise koje će on misliti da je prevazišao, a u stvari ih je samo neki drugi napravio umjesto njega i predao mu štafetnu palicu. Tako putovanje prestaje da bude prosto prevazilaženje prostora, već i prevazilaženje vremena, međugeneracijska štafeta sa preponama.
Idući dan nas drug vodi u svoju kuću na selu. U Apuliji postoji tip kamenih kuća koje izgledaju kao da su ih štrumfovi pravili. Od kamena su, ali liče na gljive. Italijani ih zovu trullo. Neke izgledaju kao da se čovjek u njima ne može čestito ni okrenuti. Neke imaju više soba. Nevjerovatno je da je tokom ljetnih mjeseci unutar njih razlika u temperaturi u odnosu na spoljašnjost i do 10 stepeni. Kamen hladi. Ispred jedne takve kuće sjedimo, gledamo spaljenu zemlju, palme i čemprese i jedemo masline, paradajz i domaću mocarelu sa nekim lokalnim začinima. Čini ti se da si došao do kraja svoje intimne potrage za suštinom italijanskog juga. Sve je tu, sama srž italijanske kuhinje, zemlja spaljena suncem, kuće koje samo tu postoje i neki neprobojni mir koji te u talasima obliva. Sve je u redu. Sve je u najboljem redu.
Ova priča objavljena je u Borisovoj knjizi putopisa Hadžiluk plemenitom snu. Ukoliko želite da kupite knjigu, možete to učiniti preko našeg Dućana ili Borisovog bloga.
