Posted June 15, 2024 Putujući novinari imaju običaj da jedni drugima kažu: „Ostaneš li u nekoj zemlji šest nedelja, laka ćeš duha o njoj napisati knjigu. Ostaneš li šest meseci, s teškom ćeš mukom završiti par članaka. Ostaneš li šest godina, zaćutaćeš...“ Ali ako to pravilo i važi, neizbežni su izuzeci, i tako sam ja, kada sam prvi put, sa severa, dolazeći iz užarene turkmenistanske ravnice, stigla na Hindukuš i prešla njegove istorijske i grandiozne prevoje, bila u iskušenju da napišem himnu i ništa drugo. Himnu njegovom imenu, jer imena su više od geografskih naziva, imena su zvuk i boja, san i sećanje, imena su tajna, magija – i nije otrežnjujući, već čudesan događaj kada ih jednog dana ponovo pronađeš, otežale od sjaja i senke, vatre i hladnog pepela stvarnosti. Pamir, Hindukuš, Karakorum – osećala sam se kao ranije, u školskoj klupi, kada sam svojeglavo odbijala da poverujem da imena koja sam učila i čitala na karti mogu dobiti oblik pre nego što ih vidim svojim očima, okrznem svojim dahom, dodirnem ih, takoreći, rukom....Pročitajte Tri puta Hindukuš Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites