Kratak izveštaj o uništenju Novog sveta, B. de las Casas, 1552.
Autor: Greg Grandin
Leon Golub je jednom ispričao priču našem zajedničkom prijatelju. Ovog čikaškog umjetnika, poznatog po velikim platnima s prikazima krvavih soba za mučenje u Centralnoj Americi, pitali su šta za njega znači biti “jevrejski politički umjetnik”. Golub je hitro odvratio da nije “jevrejski politički umjetnik”, već jednostavno “politički umjetnik”. Ipak, s vremenom je shvatio da je taj odgovor bio previše pojednostavljen, rezultat pokušaja da ublaži svoju situaciju. Da, bio je politički umjetnik. Njegove slike nisu bile fokusirane samo na Latinsku Ameriku, već i na ratom razoreni Vijetnam te na rasizam u Sjedinjenim Američkim Državama i Južnoj Africi. No, svjesno je izbjegavao baviti se izraelskom okupacijom Zapadne obale i Gaze.
Golub je priznao da, ako je želio biti uspješan umjetnik, nikada nije smio birati “užase nanesene Palestincima” kao temu svog rada. Samo tako bi mu bilo dopušteno da slobodno izražava političke stavove o bilo čemu drugom.
U proteklih godinu i po često sam mislio na Leona Goluba, koji je preminuo 2004, dok sam pratio eskalaciju izraelskih napada na Gazu i nasilje doseljenika na Zapadnoj obali, te radio na tome da dovršim knjigu (America, América: A New History of the New World), koja je upravo objavljena. Knjiga, između ostalog, prati uglavnom zanemarenu ulogu Latinske Amerike u ukidanju doktrine osvajanja i uspostavljanju liberalnog međunarodnog poretka nakon Drugog svjetskog rata, uključujući i osnivanje Međunarodnog suda pravde - institucije koja danas razmatra slučaj Južne Afrike protiv Izraela zbog optužbi za genocid u Gazi.
Već više od tri decenije pišem kritički o politici Sjedinjenih Država prema Latinskoj Americi. Za razliku od mnogih stručnjaka i studenata koji se bave Bliskim istokom, to sam mogao raditi bez straha od posljedica – jer sam, poput Goluba, uglavnom pisao o “užasima nanesenim” drugim ljudima, a ne Palestincima. Kako je predsjednik Richard Nixon tačno rekao još 1971. godine, u Sjedinjenim Američkim Državama niko od uticaja “ni najmanje ne mari za Latinsku Ameriku”.
Otac Bartolomé de las Casas insistirao je na apsolutnoj jednakosti svih ljudi.
Opšta ravnodušnost prema ovom regionu, kao i činjenica da su čak i najzagriženiji branitelji američke globalne moći bili spremni priznati da je ova zemlja često djelovala na štetu vlastitog susjedstva (gdje je Washington između 1898. i 1994. izveo najmanje 41 promjenu režima!), učinili su da je javno govoriti o Latinskoj Americi sasvim bezbjedno. Međutim, 2025. godine, nanošenje užasa prisutno je svuda, i više nije moguće selektivno birati prema kome osjećamo empatiju.
Kolonizacija, tada i sada
Razmotrimo špansko osvajanje Amerike u odnosu na izraelski napad na Gazu. U mnogo čemu su ova dva događaja, razdvojena pola milenija, teško uporediva. Prvi je bio kontinentalnih razmjera, borba za Novi svijet u kojem je tada, prema nekim procjenama, živjelo oko sto miliona ljudi. Drugi se odvija na komadu zemlje veličine Las Vegasa (dužine 41 km, a širine između 6 i 12 km), s nešto više od dva miliona stanovnika. Kolonizacija Amerike odnijela je desetine miliona života, dok se procjenjuje da je Izrael do sada ubio više od 50.000 Palestinaca i ranio još desetine hiljada.
Ipak, između ova dva sukoba postoje začuđujuće sličnosti, uključujući i činjenicu da su oba započela u trenutku revolucije u komunikacijama: tada štamparija, danas društvene mreže.
Španija je bila prvo carstvo u modernoj historiji koje je aktivno iznosilo u javnost svoje kolonijalne zločine. Štampari u Madridu, Sevilli i drugim gradovima neumorno su proizvodili listove ispunjene prizorima osvajanja: izvještaji o masovnim vješanjima, o bebama koje su utapane ili pečene na vatri kako bi se njima hranili psi, o spaljenim gradovima. Jedan španski guverner opisao je postapokaliptični pejzaž prepun hodajućih živih mrtvaca, žrtava sakaćenja kojima su bili izloženi domoroci, ovako: “mnoštvo hromih i osakaćenih Indijanaca, bez ruku ili s jednom rukom, slijepih, s odrezanim nosevima, bez ušiju.”
Danas se internetom šire nebrojene fotografije i video snimci s ništa manje stravičnim slikama zločina koje izraelski vojnici čine nad Palestincima: dječaci bez ruku, “raspadnute bebe.” Prema uredniku New York Timesa, neke fotografije djece koju je izraelska vojska izgladnjivala bile su jednostavno previše “eksplicitne” da bi se objavile.
U Španiji 16. stoljeća, obični vojnici su pisali, ili plaćali druge da pišu, priče o svom divljanju, nadajući se da će tako steći herojski ugled. Danas vidimo digitalne verzije iste osvajačke oholosti: pripadnici Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) na platformama poput TikToka objavljuju snimke Palestinaca iz Gaze koji su “svučeni, vezani i s povezima preko očiju”, kao i video-zapise na kojima buldožeri i tenkovi ruše kuće. Vojnici ismijavaju razaranje škola i bolnica, ili se snimaju kako preturaju po napuštenim kućama i igraju se sa ili oblače grudnjake i donje rublje bivših stanara.
I tada su španski zvaničnici, kao što danas rade izraelski portparoli, otvoreno izjavljivali da im je cilj “pokoriti” svoje neprijatelje prisilnim iseljavanjem iz njihovih domova i zatvaranjem u prostore koji se lakše mogu kontrolisati. Nisu svi Španci, kao ni svi Izraelci, svoje neprijatelje smatrali neljudima. Ali neki jesu – i tada i sada. Juan Ginés de Sepúlveda smatrao je da su domoroci “životinje nalik na ljude”, kao što su “majmuni u odnosu na čovjeka.” Izraelski ministar odbrane Yoav Gallant naziva Palestince “ljudskim životinjama.” Mnogi španski svećenici i kraljevski službenici priznavali su da su domoroci ljudi, ali su ih smatrali naivnim, djetinjastim bićima koja je trebalo nasilno odvojiti od njihovih paganskih svećenika – baš kao što Izrael smatra da Palestince treba nasilno odvojiti od Hamasa. “Mi odvajamo Hamas od stanovništva, čistimo pojas,” izjavio je izraelski ministar finansija Bezalel Smotrich, opisujući ekstremne taktike IDF-a.
Hernán Cortés je naredio svojim ljudima da sa zemljom sravne astečke hramove, koje je nazivao džamijama. Ti hramovi služili su kao mjesta iscjeljenja, a njihovo uništavanje ima svoje paralele u rušenju bolnica i drugih utočišta u Gazi. Čak ni mrtvi nisu bili sigurni – ni tada u Americi, ni danas u Gazi. Kao što su činili konkvistadori, izraelske snage su oskrnavile više grobalja.
Špansko nasilje u Americi izazvalo je snažan etički otpor. Na primjer, dominikanski pravnik Francisco Vitoria (1483-1546) doveo je u pitanje zakonitost osvajanja, dok je otac Bartolomé de las Casas (1484-1566) insistirao na apsolutnoj jednakosti svih ljudi. I neki drugi teolozi tog vremena osuđivali su različite oblike ropstva nametnute domorodačkom stanovništvu. Ove izjave i osude imale su dugoročne posljedice. Ipak, malo su učinile da zaustave patnju. Rasprave o zakonitosti osvajanja trajale su desetljećima, baš kao što danas traju rasprave o zakonitosti izraelske okupacije palestinskih teritorija.
“Osvajanje”, kao jedinstven događaj, onaj koji pišemo velikim slovom, možda je bilo osporavano, ali svi pojedinačni sukobi koji su činili to Osvajanje – jutarnji masakri i ponoćni napadi na domorodačka sela – jednostavno su se nastavili. Španski doseljenici smatrali su da, bez obzira na to šta su svećenici propovijedali s propovjedaonica ili pravnici raspravljali po učionicama, imaju pravo da se “brane”. Ako bi domoroci napali njih, vjerovali su da imaju puno pravo uzvratiti.
Evo samo jednog od mnogih primjera: u julu 1503. godine, španski doseljenici su masakrirali više od 700 stanovnika sela Haragua na Hispanioli (ostrvo koje danas čine Haiti i Dominikanska Republika). Španska kraljica Izabela proglasila je ta ubistva “pravednim”, jer su neki članovi sela počeli nasilno pružati otpor španskoj vlasti. Izrael koristi slične pravne konstrukcije kako bi tvrdio da je njegov rat protiv Hamasa jednako pravedan, jer je Hamas “prvi započeo”. Baš kao što je sukob na Hispanioli bio odvojen od šireg konteksta Osvajanja, tako se i sukob započet 7. oktobra 2023. prikazuje izolovano, izvan šireg konteksta izraelske okupacije palestinskih teritorija.
Od Cortésa do Hitlera
Doktrina ili “pravo” na osvajanje potiče još iz rimskih vremena i, osim kritika upućenih Španiji u 1500-im, uglavnom je ostala neupitna sve do kraja osamnaestog stoljeća, kada je – s oslobađanjem Amerike od evropske dominacije – pronašla nove zagovornike i nove kritičare.
Vođe novonastalih Sjedinjenih Američkih Država dodatno su ojačale ovu doktrinu, pozivajući se na “pravo osvajanja” kako bi opravdale širenje prema zapadu, do Tihog okeana, i prisvajanje teritorija od domorodačkih naroda i Meksika.
Generacije profesora prava u Sjedinjenim Američkim Državama učile su svoje studente da je ova doktrina legitimna. “Pravo evropskih nacija, koje je kasnije prešlo na Sjedinjene Države, na ovo ogromno teritorijalno carstvo zasnivalo se na otkriću i osvajanju,“ napisao je James Kent na Pravnom fakultetu Univerziteta Columbia 1790-ih. Vrhovni sud Sjedinjenih Država također je tvrdio da su temelji te države postavljeni na osvajanju, te da doktrina i dalje ostaje primjenjiva. Čak i 1928. godine, jedan od tada najkorištenijih udžbenika prava na engleskom jeziku tvrdio je da su “od kako postoji međunarodno pravo, države, kao i velika većina pravnih autora, priznavale pokoravanje kao način sticanja teritorije,” smatrajući zakonitim “pravo pobjednika da aneksira teritoriju poraženog neprijatelja.”
Za razliku od toga, vođe pokreta za nezavisnost u španskoj Americi odlučno su odbacili princip osvajanja. Morali su – jer su morali naučiti kako živjeti jedni s drugima, upravljajući sa sedam novih špansko-američkih republika na prepunom kontinentu. Da su prihvatili američku verziju međunarodnog prava, šta bi spriječilo Argentinu da osvoji Čile, kao što su Sjedinjene Države osvojile teritorije domorodačkih naroda i Meksika? Ili Čile da krene na Argentinu kako bi osigurao pristup Atlantskom okeanu? Rezultat bi bio beskrajan rat.
Zato su pravnici i drugi intelektualci iz regiona (oslanjajući se na ranije katoličke kritike španskog pokoravanja Novog svijeta) odbacili osvajanje kao princip. Umjesto toga, stvorili su novi okvir međunarodnih odnosa koji je zabranjivao agresivne ratove i priznao apsolutni suverenitet svih država, bez obzira na njihovu veličinu.
Decenijama su diplomate iz Latinske Amerike pokušavale natjerati Washington da prihvati takvu viziju međunarodnog prava zasnovanog na saradnji — i decenijama je Washington to odbijao, ne želeći biti poput Gulivera kojeg sputava čopor latinoameričkih Liliputanaca.
Od Cortésa do Hitlera, činilo se da je doba osvajanja konačno završilo.
Vremenom su, međutim, američki državnici nevoljko počeli prihvatati pravna tumačenja Latinske Amerike, a oni dalekovidniji među njima shvatili su da bi reformisani sistem međunarodnog prava omogućio efikasnije širenje američke moći.
Godine 1890, na prvoj Panameričkoj konferenciji, Sjedinjene Američke Države potpisale su privremeni sporazum kojim se poništava doktrina osvajanja. Godine 1933, predsjednik Franklin Delano Roosevelt pristao je da se odrekne prava na intervenciju u latinoameričkim državama i da prizna apsolutni suverenitet svih nacija.
Na kraju Drugog svjetskog rata, kad je Adolf Hitler bio mrtav a fašizam poražen, zemlje Latinske Amerike rado su se pridružile stvaranju poslijeratnog „liberalnog poretka zasnovanog na pravilima“, čija su osnovna načela već bile usvojile – posebno odbacivanje doktrine osvajanja.
Od Cortésa do Hitlera, činilo se da je doba osvajanja konačno završilo.
Kraj kraja doba osvajanja
Naravno, nije to bilo baš tako. Hladnoratovski stratezi našli su brojne načine da zaobiđu “pravila”, bez potrebe da se pozivaju na rimsko pravo kako bi opravdali zločine u Vijetnamu, Gvatemali, Indoneziji i drugim mjestima. Zatim, nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, rat je ponovo počeo da se širi poput požara – u Evropi, na Bliskom istoku i u Africi, uključujući i prvi i drugi Zaljevski rat pod vodstvom Sjedinjenih Država.
Ipak, liberalni poredak na globalnom nivou zadržao je ideju da svijet treba biti organizovan oko saradnje, a ne konkurencije – da države imaju više zajedničkih interesa nego suprotstavljenih.
Sada, međutim, čini se da je ta ideja odbačena, a umjesto nje dolazi nova vizija osvajanja. Njenu karikiranu verziju vidimo u hvalisavim izjavama Donalda Trumpa, koji je olako tvrdio da ima pravo da silom preuzme Grenland, aneksira Kanadu kao “51. saveznu državu”, prisvoji Panamski kanal i “očisti” Gazu, navodno kako bi je pretvorio u rivijeru. Mnogo opasniji izrazi te vizije osvajanja vide se u ratu ruskog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini i u ratu Izraela u Gazi.
Od ta dva osvajačka rata, drugi posebno duboko zadire u osjetljivu tačku, dijelom zato što je postojanje Izraela neraskidivo povezano s liberalnim međunarodnim poretkom. Ujedinjene nacije su 1949. godine, barem pravno, “prizvale” Izrael u postojanje. Zemlje Latinske Amerike tada su jednoglasno priznale izraelsku državnost, a Gvatemala je, u dogovoru s Washingtonom, odigrala ključnu ulogu u osiguravanju da cijeli region djeluje kao blok. Holokaust je služio kao moralna referentna tačka Zapada – jezivo podsjećanje na to šta čeka svijet koji odbaci liberalnu toleranciju ili se ne pridržava liberalnih pravila.
Istovremeno, posebno nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, Ujedinjene nacije postale su najuporniji kritičar izraelske okupacije Gaze i Zapadne obale. Te kritike Izrael zanemaruje, ali se istovremeno poziva na član 51 Povelje UN-a, koji državama daje pravo na samoodbranu, kako bi opravdao napade na stanovništvo Gaze.
Dok ulazimo u ono što bi mogla biti završna faza genocida nad stanovnicima Gaze, ta duga povezanost Izraela i poretka zasnovanog na pravilima pretvara se u svojevrsni ples smrti. Mnogi okreću glavu, nesposobni da podnesu vijesti. Drugi ne mogu da se okrenu, užasnuti time što moćnici u njihovoj zemlji ne nude ništa osim još oružja za Izrael, koji nastavlja neselektivno ubijati i uskraćivati hranu i lijekove onima koji su zarobljeni u Gazi. U aprilu, u vreme pisanja ovog teksta, oko dva miliona Palestinaca nema siguran izvor hrane. Bebe i dalje trunu.
“Kada djeca umiru od gladi, čak ni ne plaču. Njihova mala srca jednostavno usporavaju dok ne stanu,” izjavio je pedijatar iz Kolorada Mohamed Kuziez, član organizacije Ljekari protiv genocida.
Početkom maja, sigurnosni kabinet premijera Benjamina Netanyahua jednoglasno je odobrio plan nazvan Operacija Gideonova kočija, koji bi, ako se provede, sve stanovnike Gaze protjerao u mali ograđeni prostor na jugu te teritorije, dok bi Izrael preuzeo kontrolu nad cjelokupnom isporukom hrane i medicinske pomoći. Kako je jedan zvaničnik opisao, cilj plana je “završiti osvajanje pojasa Gaze.”
“Gaza će biti potpuno uništena,” izjavio je ministar finansija Smotrich. Bez trunke empatije je dodao: “Osvajamo i ostajemo.”
Još u 1500-im godinama, gađenje koje su neki teolozi i filozofi osjećali prema ekstremnoj brutalnosti španskog osvajanja pokrenulo je “sporo stvaranje čovječnosti” – krhku ideju koja se stoljećima njegovala i uvijek nesavršeno primjenjivala, a koja kaže da su svi ljudi zaista jednaki i da čine jednu zajednicu, iznad plemenskih i nacionalnih podjela. Danas, slična brutalnost poništava taj mukotrpni rad. Čovječnost kao da se raspada sve bržim tempom.
Od Cortésa do Netanyahua, Putina i Trumpa – počinje kraj kraja osvajanja. 
—
Članak originalno objavljen na sajtu tomdispatch.com, 22. 05. 2025. Originalan tekst možete pogledati ovde. Za Klub putnika prevela i prilagodila Maida Salkanović.
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
