Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2025.
—
Završio sam drugu godinu filozofije. Razmišljajući kako da što prije zaradim dosta novca, da bih pokrpio dugove što su se nagomilali a i da nešto ostane za narednu godinu fakulteta, odlučio sam da odem u Njemačku, opet. Nije mi bilo svejedno, misleći na Hansa i Hildu, kako ću izdržati ponovo sa njima. Ali, ipak...
Putovao sam dugo do Sarajeva. Pojeo ćevape i tursku kafu, pa nastavio. Do vrha Bosne (gledajući iz mog bjelopoljskog ugla) bilo je duže nego put do i od Bosne. Stiglo se nekako do Slavonskog Šamca, graničnog prelaza sa Hrvatskom. Jedan od šofera me je, čim smo krenuli, pitao – pušiš? Rekoh ne. Evo ti jednu šteku, dok prođemo gore. Svima, koji je već nisu imali, rasporedio je po jednu. Te se ni ja ne izdvajah.
Pošto na put nisam pošao sa bogatstvom, upitah ga: Mogu li se oslonit na Vas ako me budu pitali Hrvati, da mi posudite da pokažem novac na granici. Nema problema, ali neće, siguran je on...
Trebalo je, kao i prošle godine, da to bude rutinska granična kontrola. Međutim... Zgodna graničarka zaustavila se na mom pasošu. U autobusu, na dva sprata, koji je evropski izgledao, svi su pasoši bili u tonu. Sedamdesetak bosanskih (plavih) poneki hrvatski (čini mi se crni), i samo moj, crnogorski (crveni) u sredini.
Kako Čehov kaže, ako u prvom činu imate pištolj, u trećem je on već opalio.
Ona me je upitala dokle putujem, rekoh Fridrihshafen, Njemačka, kod tetke na odmor. Imate li povratnu kartu? Nemam. Koliko ostajete? Tri, četiri dana. Koliko imate novaca? Oko 200 eura. Možete li mi pokazati? Kod vozača mi je. Zašto kod njega? Sam putujem, pa me strah da ih držim kod sebe dok ne stignem. Hajdemo do njega, reče ona.
Stigosmo ispred šofera, koji je već stajao kod autobusa, gdje su bili putnici koji su prošli kontrolu. Možete li mi samo dati novac što sam vam dao da mi čuvate? On odgovara: „Nemam“. Hladan znoj, iako je veče bilo vrelo, obuzeo me je po prvi put u životu. Krenuh da izlazim, vozač mi očima pokazuje da ostavim cigare. Ona samo viknu: „Sve što je Vaše – ponesite. Uzmite sve svoje stvari i napustite autobus.“ Prodimio sam!
Predala je drugom graničaru moj pasoš, u koji je on neku zabranu upisao. Otvorite torbu, rekla je. Unutra su, pored šteke cigara, starih stvari za rad i dvije nove presvlake – ako đe izađem tamo, bili ,,Braća Karamazovi“ i ,,Tako je govorio Zaratustra*. Kakve su to knjige, upitala je. Bolno i ironično odgovorih: To su klasici, gospođo. Njen izgled bio je fantazija svakog srednjoškolca (profesorica sa naočarima). Ipak je realnost bila malo drugačija. Možda i postiđena mojim odgovorom, rekla je da zatvorim torbu i da sačekam da mi vrate pasoš i mogu da se vratim u zemlju iz koje sam stigao. Uspio sam Viberom da dobijem Hildu. Ona kaže, ako uspiješ da dođeš u Tuzlu, Emin će sjutra ’vamo, pa mo'š s njim. Rekoh da ću probati, jer moram, nemam kud, pregrmih toliki put. Drugi graničar mi je samo uručio pasoš i pokazao mi rukom: ,,Tamo, preko mosta, je Bosna i Hercegovina.“
Pola jedan iza ponoći, i dalje toplo veče. Prava bosanska tuga me je obuzela. Duša bi mi vjerovatno neku sevdalinku zapjevala. Dovoljno daleko i od kuće i od odredišta, sa torbom koja je imala točkiće i pet eura u džepu zaputih se preko mosta. Buka koju su pravili točkići bila je muzika koja je ispunjavala moje uši, u trenucima kada nisam vidio izlaz, rješenje.
Iza mene naiđe šleper, uspori i neko mi dobaci iz njega: „Jarane, dokle?“ Mogu li gore, sve ću ti reći. Ajde, dodade. Uđoh u šleper, Bog me spasio, tako mi se činilo. Prođosmo Bosance i krenusmo dalje. Pita on kuda, šta. Ja mu detaljno objasnih. Ja, kaže, idem do Doboja. To ti je na sat od Tuzle. Tu mi je bilo malo laknulo, ali me neka blaga panika i dalje držala.
Carinu smo čekali sat i po. On mi donese sok i slatkiše. Ja mu se predstavih, i on meni: Željko. Uz priču oko svega put je lagano išao. Dolazio sam u iskušenje da ga pitam da mi posudi novac. Nisam to uradio. Onih pet eura razmijenih kod njega za marke, da imam za kafu do sjutra. Ostavio me je oko četiri ujutro na jednoj benzinskoj koja je radila 24 sata, na kilometar od autobuske stanice u Doboju. Do jutra popih dvije kafe i odgledah dva filma.
Pogledah na mapi gdje je stanica i zaputih se tamo. Vukao sam torbu s točkićima. Malo nakon toga, otpao je jedan točkić. Dovukoh se do glavne stanice u Doboju. Čovjek na toj stanici, koja je bila zapuštena, dobaci mi da ova stanica radi samo za lokalne linije, a da za dalje moram ići na drugu stanicu. Grad ima dvije autobuske stanice, još mi je i to trebalo. Koliko daleko, upitah. Nema kilometar, dodade. U pola osam ujutro bio sam na stanici Trebava, drugoj autobuskoj stanici u Doboju. Navodno je privatna stanica u pitanju. Sva u crveno obojena, pored crkve koja je izgledala novo ili rekonstruisano, sa prelijepim ogromnim travnjakom okolo te crkve. Sa druge, ne peronske strane, stanice bio je prelijep kafić. Kafa je i tu koštala jednu i po marku. Moram ostavit bakšiš. Ostaće mi za još dvije kafe makar, računam.
Predgrađe u raju, tako mi se činilo. Ako moram da zapnem, onda ovo mjesto i nije tako loše za to. Raspitah se kad je autobus za Tuzlu, ali ide li koji za Njemačku.
Za Tuzlu imaš svako malo, rekoše mi ljudi, ali odavde što ide za Tuzlu i dalje za Njemačku je u pola dva. Opet računam, šest sati ovdje. Daj šta daš.
Jutro je bilo sunčano, toplo, magično. Treća kafa po redu i drugi dan vožnje i noć neprospavana, ali i glad dali su mi neki adrenalin koji me je tako vozio, da sam stvarno osjećao sreću. U nesreći, dodaću.
U neka doba, oko deset javi se Emin. Nisam ja jarane iz Tuzle, ja iz Zavidov’ća idem za Tuzlu, pa odatle gore. Reče mi Hilda da ti dam pare. Ne brini, daću ti ja pare, dodade on. Javio se i moj brat, tješi me. Doći ćemo po tebe, ne brini. Nije Doboj preko svijeta.
Nisam više mogao kafu. Pređoh na peron. Odlazili su, dolazili, više odlazili. Manhajm, Ofenbah, Frankfurt, Braunšvajg, Hamburg, Minhen... najčešće su riječi koje sam čuo tog dana.
Dođe i moj autobus koji bi trebalo za 17 sati da stigne do Fridrihshafena. Dođoh do Tuzle, upoznah se s kolegom koji je trebalo da ide sa mnom na isto odredište, Eminom. Predstavi se i on. Dade mi novac za kartu. Ja rekoh imaš li možda da mi daš da pokažem na granici. Kaže on da nema, da on nije shvatio tako, nego je mislio samo za kartu. Htio sam da iskočim iz autobusa. Put do granice sa Hrvatskom, opet, bio je mučan i fizički i psihički. Ne mogu da spavam, od vještačkog uzbuđenja, straha, iščekivanja, malo i ljutnje i bijesa što mi se sve ovo dešava. Ali djelujem pribrano, šta više – bosanski veselo i raspoloženo. Približavamo se granici, vidim nije poznato. Slavonski brod – piše. Sada me hladan znoj oblio unaprijed. Praktično mokar sam došao pred graničara. Takođe sa jedinim crvenim pasošem. Neko neobično slavlje je bilo na tom prelazu toga dana. Najradosniji dan za Hrvatsku, u modernoj istoriji, reći ću slobodno. Pobijedili su na svjetskom prvenstvu u fudbalu Mesijevu Argentinu sa 3-0. Listajući pasoš dođe na stranicu ispred one stranice gdje mi je stajala napisana hemijskom olovkom zabrana sa uđem u Hrvatsku (Evropsku uniju) i razlog pod ,G“ zbog kojeg nisam ušao. Nisam kriminalac, ali nisam imao dovoljno novca i vraćen sam. Zaustavi se na toj stranici i uze pečat, lupi ga, pogleda me, poželje ,,sretan put“ i ode na kratko da se proveseli sa kolegama graničarima. Najveseliji sam ipak bio ja.
Stigao sam, odspavao 16 sati i nakon toga se bacio na posao. Plantaža, deset sati dnevno, berba trešanja, ilegalno.
Najljepša stvar u Njemačkoj koju sam doživio, a nije ukus trešanja, bio je izlazak sunca u blizini Fridrihshafena. Pogled na julijske Alpe, u daljini pejzaž planinskig klanca kao sa Toblerone čokoladica. Plantaže, redovi i polja suncokreta, koja u trenutku izlaska sunca podižu svoje glave. Ako nekad snimim film, tom scenom bih ga počeo ili završio.
Slobodno vrijeme bi iskoristili nas dvojica tako što bi uzeli bicikla, kupili pivo i otišli do jezera. Bodensko jezero, prirodna granica četiri države: Švajcarske, Austrije, Njemačke i Lihtenštajna. Travnata plaža i pogled na švajcarske Alpe preko jezera, sa glavnom znamenitošću grada – cepelinom.
Hans, tipični Švaba – radoholik, pivopija, bez tendencija da zna ijedan drugi jezik osim njemačkog. Hilda, njegova supruga – žena sa naših prostora, bila je „težak građanin“.
Život sa njima bio je mučno predvidljiv. Ustajanje rano, uzimanje mlijeka i novina koji su stajali ispred vrata. Sprema se dvopek, filter kafa i u miru se čitaju novine. U njihovo slobodno vrijeme, on odlazi na motoru sa svojim poznanicima bajkerima na ispijanje piva. Ona, ako ne razmješta stvari po kući odlazi preko Bodenskog jezera u Švajcarsku, u šoping. Pošto nijesu imali djece, pas Lara bila je najglasnije biće u kući (izuzetak je Hans, kad je Njemačka dala gol u osmini finala SP protiv Švedske u 91. minutu). Oni su živjeli na prizemlju. Na spratu sam bio ja i jedan par u ulazu do koji je odlazio na spavanje u devet uveče, te nisam smio nakon toga časa da se javim na telefon u kući. Iznad njih par iz Somalije, migranti, sa kojima se nisam sreo.
Poslije sedam dana mog boravka u Njemačkoj, javili su mi vijest da je đed pao na postelju. Njemu je Hans, po majkinoj liniji poslao sadnice trešanja i šljiva prije koju godinu. Moj vrijedni đed je to posadio uredno iza svoje kuće. Dva, tri dana kasnije od prvog poziva, on je umro. Nije bilo moguće da se vratim u Crnu Goru. Ujak, sin mog đeda, koji mi je plaćao stanarinu tokom mog studiranja, nije smio da zna da sam ja otišao vani da bih zaradio. Da je znao uskratio bi mi pomoć. To što je on slao nije bilo dovoljno za normalan život tokom studija. Bilo je za stan, za ostalo je bilo potrebno snaći se. Majka je rekla da sam na Luštici, daleko, da nemam prevoz, da ne mogu doći da vidim djeda, ali ni na sahranu. Nisu me dirali. Nastavio sam da radim. Brao sam trešnje. Njihova berba traje najviše mjesec dana. Nakon toga trebalo je da berem šljive, a onda jabuke (kako koje voće stiže). Dvije, tri noći prije nego što će šljive biti spremne za berbu, Hans, gledajući vremensku prognozu, vidi da će pasti oko 20 centimetara kiše. To je prava prilika da on nekom hemijom za brže sazrijevanje voća isprska šljive. One će, ako kiša napada i to fino upije biti spremne za berbu vrlo brzo. Te noći, palo je svega dva centimetra kiše. Sve šljive su se osušile, ono što je i stiglo za branje, nije se isplatilo brati. Pošto sam ja tu mogao da ostanem svega tri mjeseca, prošlo je skoro mjesec. Dok stignu jabuke proći će mjesec. Pokušali su da mi izmisle kakav posao, nijesu uspjeli. Morao sam da se vratim kući.
Putujući nazad, odlučio sam se da neću tridesetočasovnom vožnjom autobusom, već po svaku cijenu želim avionom. Hans i Hilda su me kolima dobacili do Lindaua. Kupio sam voznu kartu Lindau-Ulm i Ulm-Memingen. Oduševljen Dojče banom, stigao sam do Memingena, taj bosanski dio Minhena, prije 11 sati. Od 60.000 stanovnika, pola su tu naši, rekli su mi.
Let je bio oko pola šest popodne. Moj prvi let u životu. Popio sam još jednu od njihovih ružnih kafa i stigao da čekam sve moguće nacije da sretnem na stanici. Doletio sam u Podgorici. Slijetanje, uz okretanje aviona iznad Skadarskog jezera, svakako jeste poseban doživljaj. Magiju slijetanja narušava rđava mrlja Podgorice, Kombinat aluminijuma.
Prethodne godine kada sam bio u Njemačku i vratio se busom, sreo sam na stanici u Sarajevu Seja Rožajca kojeg sam par puta sreo na studijama. Pošto je autobus išao preko Rožaja, zajedno smo stigli do njegove destinacije.
Čim sam sletio u Podgoricu i izašao ispred, zastao sam da pogledam ima li taksija, sreo sam tog Seja. Koja je vjerovatnoća da od dva povratka iz Njemačke na dvije potpuno daleke i neočekivane lokacije sretnem istog čovjeka, prokomentarisah sa njim. Čekam majku, dodade on. Ja sam u svojoj glavi iskreirao scenario o sudbini, neki sinhronicitet meni zabavan. Dovoljno da o tome ne prestanem razmišljati do kuće. Stigao sam tik pred majčin rođendan. Rekoh majci da moram nanu da vidim, sigurno da još nije došla sebi zbog đeda. Ali moram, prije nego odem dalje za poslovima. Moj cimer me je pozvao na Lušticu, njegov kolega ne može da izdrži, mora da se vrati u Danilovgrad, pun kofer mu je mora i svega. Bih li ja došao da radim u bar, tik uz more. Potvrdih mu dolazak.
Nana je bila umorna, tiha i zamišljena. Otekla. Rekoh joj nekoliko utješnih riječi. Objasnih da nisam mogao da stignem, da me nisu pustili sa posla... Pozdravili smo se i krenuo sam. Kupatilo im je bilo sa zadnje strane kuće i moralo se doći vani do njega. Stani da se umijem, rekoh sebi. Prošao sam iza kuće, zastao. Šljive su rodile. 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
