Kako čovjek da putuje bez kompleksa?Odeš po prvi put sam u inostranstvo i gledaš svu tu finu djecu koja nemaju pojma šta znači čekati u redovima ispred ambasada po kiši i suncu, ne znaju šta znači trpiti „zulum" stranih diplomatskih pravila u vezi sa vizama koja se baš na tvojim leđima tog dana lome i domaćih aparatčika koji su povjerovali da ih rad u nekoj stranoj ambasadi uzdiže iznad domorodačkog stanovništva kojem su do juče pripadali. Dobiješ stipendiju i putuješ u Sarajevo sa nadom da će proces dobijanja vize proći bez problema, a to nikada ne prolazi bez problema. Onda otputuješ i šetajući milanskim ulicama gledaš njemačke pubertetlije kako šetaju tuda kao po komšiluku. Platili su svoj let dvadesetak evra, nisu morali da prevale dvjesto kilometara da popune formular za vizu niti da se svađaju s Ciganima koji hoće da uđu preko reda u ambasadu, lokalne cijene im nisu astronomske i ne moraju da računaju svaki cent i razmišljajući o svemu tome počinješ da osjećaš kompleks niže vrijednosti što si...

Pročitajte O frustracijama i paralelnim dimenzijama

Svaki put kada pročitam neki tekst na sajtu gde na kraju piše

Ova priča objavljena je u Borisovoj knjizi putopisa „Hadžiluk plemenitom snu". Ukoliko želite da kupite knjigu, možete to učiniti preko našeg Dućana ili Borisovog bloga.

kažem sebi da moram da kupim knjigu, ali studenstki dani, pare samo odlaze ništa da uštedim. Svaka čast na tekstovima, odlični su, verujem da je knjiga još bolja.

Zaista lepo promišljeno i napisano. I ja bih da posedujem knjigu ali meni igra samo kindle format. Da li je u planu?