Foto: Sarah Dogan
Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2026.
—
Debelo je nakon ponoći, a ja pomažem mami ugurati najveće moguće izdanje Biblije u kofer koji ćemo za manje od 6 sati probati provući kroz check-in iako je pošteno premašio dozvoljenu kilažu.
“Kao da nema dovoljno knjiga uključujući Bibliju, ti joj moraš s druge strane svijeta to nositi”, ljutito sam prigovarala proklinjući nas obje što sve radimo u zadnji tren i što se nismo na vrijeme pripremile na put za koji znamo već godinu dana.
“Bit će joj drago, što drugo pokloniti svojoj majci koju nisam vidjela 14 godina nego nešto simbolično?”. Nisam shvaćala odgovor, smatrala sam da je nebitno i samo htjela da smo u avionu i da počne putovanje dugo skoro 30 sati.
Imam malu prednost, jer sam jedina prije šest godina već bila kod bake i dede u Melbourneu. Tada sam se s bakom susrela nakon osam godina, a s dedom prvi put nakon što su napustili Hrvatsku ‘98. Baka svima besramno naglašava da sam joj od petero unučadi najdraža. Logično, budući da sam prva i da su sa mnom u istom gradu proveli prvih šest godina života prije nego što su odselili zauvijek. Nakon toga, dolazila je svake dvije godine u Zagreb, sve dok joj je zdravlje dozvoljavalo. Deda je puno tvrđi orah. Nakon odlaska, nikad se više nije osvrnuo. Čuje se sa kćerima iz prvog braka i njihovo troje djece, kao i sa dvije pokćerke iz trenutnog braka i sa svim bakinim unucima. Daje nam jednako ljubavi, pažnje i brige kao da živimo u istom gradu, a kao razlog svog nedolaska navodi strah od aviona.
Baka je oduvijek, čak i na daljinu, mater familias. Uključena u sve, sa ili protiv naše volje, nije joj bitno. Sa druge strane svijeta, ponekad se čini pukom telepatijom, ona zna tko je trenutno u potrebi za upisivanjem vozačke škole, tko treba novi bicikl, kome je želja obilježiti okrugli rođendan većom proslavom. Potpuno suprotnog karaktera, deda pokušava svoje naume odraditi što neprimjetnije i tiše. On točno zna kome je od nas dugo vremena želja vidjeti Tursku, tko bi mogao biti talent za šah, a tko je napokon u godinama da razumije Na drini ćupriju. Njihovo savršeno nadopunjavanje nitko ne bi pretpostavio, budući da uvijek izgleda kao da se ona dere na njega, a on čeka da prođe. “Ja samo glasno pričam”, rekla bi ona.
Cijeli moj život sastojao se na neki način od odlazaka i pozdrava. Uvijek kroz šalu i odavno načisto s tim kažem da su jedina dva braka u mojoj užoj i široj obitelji opstala samo iz praktičnih razloga i da smo prava moderna obitelj. Lako za to, nego svatko živi na svojoj strani, neki u različitim gradovima, neki u različitim državama, a neki na različitom kontinentu. Bez obzira na to, svi su u roku od par sati obavješteni radilo se o polaganju ispita, novim ljubavima, smrti u susjedstvu, neuspjelom receptu ili župnim obavijestima, a ponekad nam najbrže informacije dođu upravo preko bake koja je najdalje od svih.
Kao mala Melbourne sam zamišljala kao dobroćudnog diva. Prigrlio je baku i dedu kada nisu imali drugog izbora, dao im je predivnu kuću u kojoj je i mene i brata čekala vlastita soba, dao im je bekjard o čijem sam svakom kutku znala sve, upoznao ih je sa prijateljima koji pričaju njihov jezik i dao prilike da proputuju cijelu Australiju, vide klokane i šalju mi poklone iz dućana kojih kod nas nema. Kada sam ga prvi put ugledala, taj div činio mi se istovremeno tako poznatim i tako stranim. Neboderi mu sežu do oblaka, ocean nema kraja, a rijeka ljudi prelazi cestu i usred noći. Suprotno našim sumnjama, baka nije pretjerivala kad bi došla u Zagreb i rekla da joj treba nekoliko dana da se navikne koliko je sve maleno. “Molim te reci mi iskreno koliko tarantula dnevno vidiš.”, htjela sam se pripremiti na suočavanje s najvećom fobijom, sigurna da mi laže kad kaže da ih nikada nije vidjela i uvjerena da je to još jedno od njenih idealiziranja života tamo. Ispostavilo se da sam dva mjeseca čekala u strahu bespotrebno.
Cijeli moj prvi boravak bio je nadoknađivanje svih ljeta i zima koje od djetinjstva nisam provela s bakom i dedom. Iako najstarija od svih unuka, s njima sam nastavila tamo gdje sam stala, kada mi je deda pomagao u dnevnike zapisati tko me taj dan naljutio i koga će baciti u kontejner, a baka vodila u lunapark u koji sam toliko htjela iako mi je bio zabranjen. Pokušavala sam ostati u liku ozbiljne dvadesetšestogodišnjakinje i pokazati im što sve znam, mogu i volim, ali brzo sam im prepustila da me razmaze.
Prvih sam se dana navikavala na sve što je u prometu potpuno naopako. Sjedeći na desnoj strani auta, deda je pokušavao ostati smiren na svaki bakin usklik i upozorenje u prometu, kao da nije on vozač, a ona suvozač već više od trideset godina. Pojačala sam Balaševićevu “Slabo divanim mađarski” koja se čula sa CD-a, djelomično da utišam njezine sugestije, a drugim dijelom jer znam da i ona i ja znamo tu pjesmu od riječi do riječi. Svako malo ocean i poneki kakadu na drvetu podsjećali su me da nismo doma, nego u predgrađu Melbournea.
Drugi tjedan nakon mog dolaska, čekalo me cijelo društvo unuka i djece njihovih prijatelja, koji su mi skoro svaku večer ispunjavali želje i pokazivali mi kako mladi žive u ovom gradu. Jeli smo svakog dana ono za što sam dan prije izrazila želju. Cijela vojska njihovih prijatelja svakodnevno bi nas zvala na domaće urmašice, Pavlovu ili zeljanicu, jer su, i godinama prije nego što su me upoznali, znali moja omiljena jela.
“Veselo ti oko, Vera moja!”, radovala se s bakom njezina prijateljica kao da se za sebe raduje. Njihova zajednica zemljaka svaki mi je dan grijala srce. Sretniji od njih cijele su familije doselili sa sobom, a neki su poput naše održavale veze na daljinu. No, bez obzira na situaciju, znali su kakav je osjećaj rastanaka i ponovnih susreta, znali su koliko daljina ne umanji emocije s vremenom, već ih osnaži.
“Tvoji baka i deda već 20 godina sve što rade, rade s vama”, rekla mi je kroz sretne suze. Kada nisam istraživala gradove, dane bi provodili u bekjardu. Jutarnji rituali s bakom uključivali bi ledenu kavu s keksima, pozive Hrvatskoj i brigu o vrtu u kojem je posebnu pažnju obraćala na pet kaktusa koji su dobili imena po svim njezinim unucima. Večernji rituali s dedom uključivali bi komentiranje knjiga i glazbe i moja beskrajna pitanja o njihovoj mladosti i životu ovdje.
“Ljudi su kao luk”, ponavljao je deda šaljivo na svaki moj komentar o tome kako ne shvaćam zašto je netko nešto meni nelogično napravio ili rekao. Mislila sam tada da pod time misli na to da ih se treba kloniti ako ti smetaju. Razum mi je govorio da bi se svi problemi u odnosima mogli riješiti kada bi ljudi govorili ono što stvarno osjećaju u danom trenutku. Većina mojih pitanja ticala se onog što me najviše zanimalo, a to je osjećaj otuđenosti u ovako dalekoj zemlji. Usprkos snažnoj zajednici i tome što nemaju potrebu pričati na stranom jeziku, djeca s kojom su tako bliski, su im toliko daleko.
“Bojiš li se stvarno toliko aviona?”, pitala sam hrabro, sluteći da na to pitanje krije nešto duži odgovor.
“Da”, odgovorio je odrješito i promijenio temu.
Kada sam odlazila na kraju prvog posjeta, još u dobrom zdravlju, pratili su me do krajnje dozvoljene točke na aerodromu. Baka je plakala danima unaprijed, plakala sam i ja s njom, ali znale smo da je to samo do idućeg skorog viđenja. Deda je iskoristio priliku kada je mislio da ga nitko ne gleda pa pustio jednu jedinu suzu prije nego ju je povukao kao znak da moram krenuti kako bi stigla na let.
Razmišljam o tome dok drugi put letim posjetiti ih, ovog puta s mamom. Osjećaj neizvjesnosti prati me više nego ikad i razmišljam samo o potencijalnim problemima. Zanima me kako će proći cijeli naš boravak kod njih, sad kada je deda u domu, ni baka nije zdravlja kao prije, mama je sa mnom. Vrtim film u djetinjstvo, pokušavam predvidjeti kako će se dvije žene tako izraženih karaktera slagati uživo u svakodnevnim situacijama. Smirujem se argumentom da se 14 godina nisu vidjele, ali brine me pomisao na redovite kompromise koji će neizostavno biti potrebni ova dva mjeseca. Pokušavam zapamtiti sve razloge koji će mi dobro doći u slučajevima kada počnu bespotrebno raspravljati s dobrom namjerom i potpuno krivim pristupom. Mjesece unaprijed s mamom provela sam u taktiziranju.
“Znam da ćeš joj htjet pomoći i olakšati, ali molim te zapamti da ona nije svjesna svojih nemogućnosti. Veću ćeš joj štetu napraviti ako joj iznova budeš objašnjavala da treba prepustiti neke stvari nama, nego da to prešutiš i napraviš onako kako je navikla u ovih 30 godina”, pokušala sam proricanjem budućnosti spriječiti svaki potencijalni konflikt.
“Ma ne može me ništa izbaciti iz takta, meni je samo bitno da smo mi napokon zajedno”, sanjarski me nije doživljavala. Drugo zajedničko jutro provele su raspravljajući koji je lonac bolji za pripremu bamije. Od tog jutra preuzela sam ulogu medijatora, shvaćajući obje strane i pokušavajući pomiriti nevjerojatne razlike u razmišljanjima i komunikaciji. Iako je upozorena da baka ne voli sugestije, mami iz dana u dan nije bilo jasno kako ju baka može istovremeno toliko voljeti i toliko povrjeđivati nedopuštanjem da joj se pomogne. Svaki put kad bi uslijedila nova rasprava, ja sam u njima vidjela djevojčicu i njezinu mamu koje su svjesne da se bliži njihov rastanak. Puno je lakše naljutiti se zbog krive krpe ili lonca nego priznati da te strah rastanka i neizvjesne budućnosti. “Ljudi su kao luk” sjetila sam se, u tom trenutku shvaćajući da je deda mislio na njihovu slojevitost.
Velik dio vremena provodimo u prošlosti i jasnije mi je nego ikad prije odakle sam naslijedila neutješnu nostalgiju koju oduvijek nosim u sebi. U puno se stvari slažemo. Cary Grant nam je broj jedan, Zonu Zamfirovu pogledale smo i otpjevale više puta, a najviše od svega slažemo se da baka nimalo nije pretjerivala za sve ljepote koje se kriju u njihovom susjedstvu, gradu i zemlji. Beskrajno uživamo u limunu koji raste nasred bekjarda, šetnji uz ocean koji se nalazi niže uz ulicu, svima omiljenoj radio stanici uz kojoj doručkujemo svaki dan, palmama na koje imamo pogled svaka iz svog kreveta, ulovima iz bakinog ormara koji su i dalje aktualni, plovidbi po Yarri i druženjima s dedom.
Posljednjih dana, emocije se smiruju kako se naš posjet bliži kraju. Suočeni sa sviješću o prolaznosti, pokušavamo što više biti prisutni, skuhati sve što smo htjeli probati zajedno i reći si sve što nas je još zanimalo. Primjećujem da je deda sve tiši i povučeniji kako se naš dan odlaska bliži.
“Bojiš li se stvarno toliko aviona?”, inzistirala sam ovaj put.
“Ja samo stvarno ne volim rastanke”, potvrdio je moje sumnje. 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i šokantnih sadržaja uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom.
