Bishkek - Osh

Doshao je i trenutak da se otisnemo ka tradicionalno tradicionalnijem jugu zemlje... Velike razlike izmedju rusifikovanog severa i etnichki sharenog juga opstaju zahvaljujuci geografskoj odeljenosti dva dela zemlje. Izmedju Bishkeka i Osha, dva najveca kirgiska grada, nikakav javni prevoz ne postoji - vlada vec decenijama obecava gradnju zelznicke pruge, ali napredak nije uocljiv ni u razmerama stanice Prokop u Beogradu. Autobusima je, pak, zabranjeno da saobracaju, zbog njihove neprilagodjenosti prevojima na visinama preko 3.000 metara. Mogli smo, dakle, da biramo, hocemo li u Osh ici (prostranim, udobnim, chistim, brzim) taksijem, ili marshrutkom u problematichnom voznom stanju.

Kako je taksi bio skuplji za chitava 2 evra, dileme nije bilo, vedri putnichki duh odveo nas je pravo ka marshrutki, na kojoj su u tom trenutku stajala dva choveka, priljezhno slazuci desetine kutija sa nekakvim injekcijama glukoze koje ce se ochigledno voziti sa nama...

Polazak je bio utanacen za izmedju 6 i 8 uveche, tako da je domacinska atmosfera ustanovljena i pre nego shto smo seli jedni drugima na delove tela, a svi zajedno medju hrpu kutija. Ono shto je u prvom trenutku izgledalo kao pregrada za prtljag, zapravo je predstavljalo krevet na kome ce spavati rezervni vozach. Udobno se smestivshi, otisnusmo se...

Kao shto to obichno biva, idilichan pochetak uz romantichan zalazak sunca, pretvorio se u neshto sasvim drugachije. Nakon nekoliko sati, utrnuli ekstremiteti i grch u sedalnom predelu prestali su da budu zabavni, a kolichina prashine u kolima dostigla je razmere za Ginisa.

Nauchili smo i da masna jagnjeca chorba nije najsrecniji izbor u 4 ujutru, na visini od 3.500m, dok se naglo probudjeni privikavate na pritisak u ochima i ushima, a chulo ravnotezhe neshto pokushava ali ne uspeva bash najbolje. Kada se ukrste tezina vozila i kvalitet puteva, dobije se prosechna brzina izmedju 18 i 25 km/h, a uchestala zaustavljanja radi davanja mita policiji (vishe od 10 puta) i otklanjanja kvara na marshrutki (5-6 puta) nisu ubrzavala stvar.

Svi ovi faktori uchinili su da smo u Osh stigli smozdeni, nakon 21 sata putovanja, i po temperaturi od preko 40 stepeni, ulicama bez hladovine, pokushali da pronadjemo bazu Ruskog kluba putnika, koja se ovog leta nalazi upravo u Oshu.

Akademija voljnih putovanja

Klub putnika Rusije, poznatiji pod nazivom Akademija voljnih putovanja, predstavlja legendarno udruzenje tvrdokornih putnika rusofonog sveta. Osim shto stopom obilaze najvece svetske zabiti, nikada ne placaju smeshtaj, pishu knjizice o putovanjima i govore samo ruski, oni svakog leta uspostave autostop-bazu u nekom delu sveta, koju onda koriste kao polaznu tachku za svoje ekspedicije. Stop-lager je proshle godine bio u Irkutsku, a ove godine je u Oshu.

Baza je zapravo jedan potpuno prazan stan, zidova prekrivenih mapama i fotografijama, u koji svaki putnik moze da dodje i ostane koliko zeli, pod uslovom da na neki nachin doprinese odrzanju baze - tako shto ce doneti neshto za jelo, skuvati ruchak, ili dati mali novchani prilog za placanje stanarine i komunalija. Grad Osh je pogodan jer se iz njega lako stize u Tadzikistan, Uzbekistan, Kinu, Afganistan, Pakistan, Indiju...

Osh

Ruski putnici su nas lepo dochekali, te provedosmo dva dana skitajuci po Oshu i raspredajuci putnichke teme. Na ulicama i velikom bazaru zapazismo mnoshtvo raznovrsnih lica, koja su odavala izuzetno veliku etnichku raznovrsnost, naime, 40% populacije ovog grada chine Tadzici, a tu su, sem Kirgiza, i Uzbeci, Kinezi, Turkmeni, Rusi, i jos gomila raznoraznih naroda (i narodnosti).

U ovom moru marama sa shljokicama, raznobojnih haljina, debelih charapa, dugachkih brada i neobichne shminke, mi smo predstavljali jedinu neobichnost, pa su nas lokalci svih uzrasta, od klinaca do aksakala, neprestano zagledali sa svih strana i iz svih uglova.

Gradski park je pomalo olinjao, prepun sprava za boksovanje i merenje snage udaraca, luna-park zezalica, klupica, i nezaobilaznih karaoke shtandova, gde, sem nas, niko nije obratio paznju na momka koji je doshao da potpuno sam za sebe otpeva nekoliko omiljenih pesama naglas...


Kirgizi se kao trgovci ponashaju pomalo kontradiktorno. Pre svega, uglavnom deluju potpuno nezainteresovano da vam neshto prodaju.

Vecina njih koristi radno vreme kao zgodnu priliku za dremku, pa kada pokushate da skrnete paznju na sebe i svoju hitnu potrebu za vodom/toalet-papirom/kesicom keksa dok vam prevoz polazi, oni ce se promeshkoljiti, mljacnuti par puta, namestiti se malo udobnije na jastuku od konzervi (ili kartona sa jajima!), i nastaviti da uzivaju u, pretpostavljamo prijatnijem svetu snova.


Ukoliko naidjete na budnog prodavca, on ce sasvim sigurno caskati sa prijateljima ili chlanovima porodice, ili igrati kakvu drushtvenu igru, bez namere da se tangira zbog vasheg prisustva.

Postoje, naravno, i malobrojni pripadnici druge struje, koji ce vas opkoliti i onemoguciti pomeranje sve dok ne isprobate sve kape i ne rashirite sve ponjavice sa njihove tezge. Oni, iako su retki, sa jednakim uspehom u vama ozivljavaju uverenje da vam zapravo nishta i nije potrebno, i da treba zivati u skromnom odricanju od materijalnih dobara...