datum: 29. oktobar 2007. Skraćena verzija ovog teksta objavljena je u časopisu "Kuća stil", februar 2008. Jedna selidba nije strašna stvar: stisnemo zube, i prođe. Dve-tri se još mogu podneti, a posle pete već počinju da nam se priviđaju glomazni kaučevi, liftovi u kvaru, uska vrata i šifonjeri zaglavljeni na stepeništima. Tu je, osim toga, i logistička noćna mora traženja pogodnog stana, kada često moramo da odlučimo između daleke periferije za koju više nismo sigurni ni da se nalazi u istom gradu, i stana u centru grada, gde nam kafić pod prozorom obezbeđuje celonoćni program žive muzike. Da ne pominjemo komšiluk koji često nismo u poziciji da biramo, uprkos staroj arapskoj poslovici koja kaže «prvo biraj komšiju, pa kuću». Ponekad bi zaista bilo jednostavnije imati na leđima puževu kućicu i tegliti je svuda sa sobom. Problem promene mesta boravka star je koliko i civilizacija, i ljudi već hiljadama godina pokušavaju da ga reše ili, jednostavno, ignorišu, oslanjajući se na moć navike koja pre ili kasnije i sasvim nepodnošljiv životni prostor pretvara u prijatno mestašce pod suncem. Moderan čovek podiže glomazne kućerine i sive betonske stambene blokove, zatvarajući se između debelih zidova koji predstavljaju nedvosmislenu granicu između njegovog stana i ostatka sveta. Ovakav pristup možda odgovara većini, ali postoje izvesni načini života sa kojima je on sasvim nespojiv; zbog toga postoji i drugi pristup, čiji je glavni i najpoznatiji predstavnik – jurta. Nomadi Jurta je okrugli nomadski šator, mobilna kuća, dom za poneti. S dolaskom proleća nebo postaje plavo a trava zelena, pa nomad svoju jurtu postavlja na prostranom pašnjaku visoko u planinama. Meseci prolaze, trava raste sporije nego što je stoka gricka, te je posle izvesnog vremena potrebno preseliti se nekoliko kilometara dalje, gde su livade još uvek netaknute, i tako do kraja leta. Na jesen počinju kiše i vetrovi, pa život na brisanom prostoru pašnjaka odjednom postaje nepraktičan: valja potražiti zavetrinu. Zimu je najbolje provesti negde u podnožju planine, gde je moguće u miru čekati sledeće proleće, slično kao što u istočnoj Srbiji pastiri i dan danas travnati deo godine (od Đurđeva do Mitrova dana) provode u katunima, privremenim naseobinama za ispašu stoke na planini, a u jesen silaze u sela. Poreklo Danas mnogobrojni narodi – Kirgizi, Mongoli, Kazasi i drugi – svojataju jurtu i zaklinju se kako su je upravo oni izmislili. Međutim, istoričari tvrde da je jurta potekla iz istočnog Sibira, od naroda po imenu Burjati, koji i danas živi u ruskoj oblasti poznatoj kao Republika Burjatija, u blizini Bajkalskog jezera. Džingis Kanova osvajanja u 13. veku omogućila su da se praktični patent okrugle rasklopive kuće proširi po celoj Centralnoj Aziji. Burjati su u međuvremenu digli ruke od jurte, zamenivši je drvenim kućicama koje se efikasnije suočavaju sa izazovima sibirske zime. Za razliku od njih, neki nomadski narodi Centralne Azije još uvek ne odustaju od svog prenosivog doma koji im obezbeđuje neograničene lutalačke mogućnosti. Konstrukcija Vešt majstor jurtu može da napravi za mesec dana, a rok trajanja joj je više godina ili decenija, u zavisnosti od klimatskih uslova i revnosti njenih stanara kada se radi o sitnim popravkama i zameni delova. Jurta se može potpuno rasklopiti za manje od sat vremena, strpati u mala drvena kola koja vuče konj, i odneti kud vam drago. Kada pronađe pogodno mesto, nomad jednakom brzinom sklapa jurtu i u nju unosi svoje oskudno pokućstvo. Čitava selidba tako postaje jednostavan proces bez logističkih košmara i višednevnih glavobolja. Sklapanje jurte je krajnje jednostavno, i počinje od okvira za vrata. Sa obe strane vrata nalazi se kružni zid jurte, koji se sastoji iz nekoliko sekcija. Sekcija zida naziva se kanat, i napravljena je od tankih ukrštenih greda. Broj kanata zavisi od veličine jurte. Kada je zid postavljen, sklapa se krov, koji se sastoji od dugačkih greda koje polaze od gornje ivice zida, a sastaju se u centru krova, na obodu drvenog prstena. Za sastavljanje drvene konstrukcije ne koriste se nikakvi ekseri: grede se jedne za druge vezuju tankim kožnim trakama. Kada je to gotovo, konstrukcija se prekriva višeslojnim omotačem – prvo dolazi debeli omotač od pamuka ili vune, a zatim nekoliko slojeva platna između kojih se, u modernoj verziji, može ubaciti i najlon kao dodatna zaštita od kiše. Poslednji sloj platna, koje je u Mongoliji bele, a u Kirgiziji često i sive boje, učvršćuje se konopcima predenim od životinjske dlake i ljudske kose. Jurta nije nekakav mali šator u kome ljudi sede jedni drugima na glavama i guraju se pri svakom pokretu. Ako prečnik jurte iznosi 10-15 metara, jednostavna matematika otkriva nam da se radi o stambenoj površini od oko 80-200 kvadratnih metara. Krov je dovoljno visok da ne morate da hodate pognuti, a da biste dohvatili najviši deo nije dovoljno da stanete na prste – potrebna vam je i šamlica. Prečnik Džingis Kanove jurte iznosio je neverovatnih šezdeset metara (površina nešto manja od 3.000 kvadrata), a prenošena je na ogromnim kolima koja su vukle desetine konja. Ova jurta danas se može videti na poleđini mongolske novčanice od 100 togroga, dok vas sa druge strane posmatra mrgodno lice čoveka koji je neprežaljeni simbol mongolske (davno minule) slave i moći. |