Govori: Bane Gajić
Februara 1981. sam na nekom zimskom raspustu bio kod dede i babe na selu, u onoj lepoj domaćinskoj, još tada bogatoj i vrednoj Srbiji, u Pomoravlju, kod Trstenika. Jedne snežne večeri sedeli smo u dnevnom boravku i gledali TV, deda Milovan i ja, kada je na ekranu krenulo nešto što i dan danas ne umem da opišem rečima. Sećam se samo da je pisalo da je reč o “show”-u i da se zvalo Beograd noću.
Zapanjeno sam blenuo u televizor, ne znam da li me je više ponela muzika ili šok što je glavni akter – glumac, plesač, pevač – taj neki Oliver Mandić – našminkan i obučen kao žena. Iskosa sam pogledao dedu Milovana, čekao sam šta će on da presudi, da li će da ugasi televizor, opsuje ili mi kaže da izađem iz sobe i ne gledam to.
A Milovan, domaćin, kafanski tip, šmeker, faca, koji četiri godine iz ruku nije ispustio svoj mitraljez Zorku iz koga je ispalio ko zna koliko rafala i ubio ko zna koliko Bugara, Nemaca i ustaša, pod kokardom i zvezdom sve do Zagreba 1945, nosilac dva dodeljena ratna ordena od Tita i jednog nedodeljenog od kralja Petra iz Londona, visok i naočit čovek, sa uvek novim autom i debelim novčanikom, srpski seljak koji je još sedamdesetih letovao sa porodicom u Grčkoj
taj moj Milovan se
kad je video
našminkanog i kao ženu obučenog
tog transvestitnog Mandića
nasmejao, i rekao vedro:
Ih, što dobro peva.
—
Autor: Bane Gajić