Mikael Korpela jedan je od urednika HitchWikija, najveće svjetske enciklopedije za autostop inspirirane Wikipedijom i Adamsovim Autostoperskim vodičem kroz galaksiju. HitchWiki sadržava detaljne informacije o tome kako doći na stop-mjesto iz velikih gradova, kako prevaliti velike udaljenosti, nudi mape i još mnogo toga.
Specijalno za Klub putnika, Mikael govori o budućim planovima za HitchWiki, o spavanju u napuštenim hotelima, zašto ne voli stopiranje u Njemačkoj i koliko to zabavno može biti u Laosu. Također govori o HitchGatheringu, tradicionalnom godišnjem okupljanju stopera koje će se održati ove godine u Albaniji u 8. mjesecu.
Što je stopiranje za tebe?
Počeo sam 2006. godine jer sam trebao ići na drugu stranu Finske, a nisam imao novca – i bio sam zadivljen: „Vau, ovo zaista funkcionira!" Nakon toga sam počeo stopirati sve više i više. Danas to više uopće nije zbog novca. Lijepo je štediti novac, ali stopiranje je puno više od toga: upoznavanje mještana, dobivanje savjeta, dijeljenje priča, upoznavanje kulture umjesto sjedenja u autobusu. Stopiranje je sloboda, sloboda da promijeniš svoje planove i odeš gdje god te je netko voljan odvesti.
Zašto misliš da je stopiranje važno (očigledno, dovoljno važno da posvećuješ svoje osobno vrijeme i energiju da bi pomogao drugim ljudima da stopiraju)?
Danas ljudi nemaju povjerenja jedni u druge. Ljudi me pitaju bojim li se stopirati, pitaju me to čak i u Finskoj i Njemačkoj, državama koje su među najsigurnijima na Zemlji. Važno je stopirati kako bismo vratili povjerenje među ljudima.
Također, podupirem koncepte nenovčane razmjene i ekonomije dijeljenja. Ne smeta mi kad ljudi plate za vožnju – oni na taj način dijele resurse. To je puno bolje nego da se jedan čovjek vozi sam u automobilu.
Neki ljudi vide stopere kao prosjake ili društvene parazite koji čekaju uz cestu i mole za vožnju, umjesto da nađu pošten posao i kupe svoj vlastiti auto. To se jasno može vidjeti po izraza lica i gesti nekih vozača. Što imaš za reći takvim ljudima?
Mislim da su neki vozači preplašeni i ne vjeruju ljudima koje ne poznaju. Govoreno im je od malena da ne pričaju sa nepoznatim ljudima i to je postalo ugrađeno u njihov mozak, u njihov stil razmišljanja.
Neki drugi vozači su jednostavno sebični i škrti. Oni vjerojatno razmišljaju koliko su teško trebali raditi kako bi imali to što imaju i ne žele da ti samo stojiš uz cestu i dobiješ istu stvar besplatno. Savjet tim ljudima: Radite manje, uživajte više.
Sve je to popraćeno individualizmom. Zato mi se sviđa Istočna Europa. Zbog problema s nezaposlenošću, ljudi se moraju oslanjati na svoje obitelji i prijatelje te posljedično grade povjerenje među njima i to stvara jače zajednice.
Reci nam kako bilo tko može pomoći HitchWikiju da naraste – i zašto bi se se uopće netko trudio da to napravi?
U biti je prilično očito – samo treba popunjavati HitchWiki. Bilo tko može napraviti korisnički račun i ažurirati članke. Koristite to kako bi provjerili informacije koje su drugi podijelili s vama i dijelite informacije kojima raspolažete kako bi ih drugi mogli koristiti.
Postoji također TrashWiki za dumpster-diving, a najnoviji website je NomadWiki.
(Dumpster-diving je engleski izraz koji u doslovnom prijevodu znači "ronjenje po kontejnerima", ali se tu u principu radi o konzumiranju besplatne hrane, a TrashWiki služi tome da putnicima da informacije gdje mogu nabaviti besplatnu hranu u raznim dijelovima svijeta. op. ur.)
Čemu služi NomadWiki?
Na primjer, gdje možete besplatno postaviti šator ili gdje pronaći besplatan wi-fi. To je sve u vezi besplatnog ili jeftinog načina za putovanja – to je kao Lonely Planet, ali za hipije i skitnice. Ali zadivljujuće je, te Wikipedije – mi samo postavimo formular i ljudi to počnu popunjavati!
Zamisli daleku budućnost. Gdje vidiš HitchWiki? Gdje bi ga volio vidjeti?
Ovu zimu smo organizirali hackathon (maraton gdje se mnogo hakira) u Lisabonu i mnogo programirali za HitchWiki i BeWelcome. Unajmili smo malu kuću i 10-20 ljudi je došlo tamo. Bilo je i do 12 ljudi u kući u isto vrijeme, što i nije puno u usporedbi s Putničkom kućom, ali svejedno, to je dosta za jedan mali stan. Gazda je bio opušten i u biti nam je donio dodatne madrace. Neki od ljudi su se sprijateljili sa susjedima i na kraju su ih susjedi ugostili.
Imamo mnogo ideja za HitchWiki. U biti, ima nas trojica koji radimo na tome, ali druga dvojica nemaju puno vremena tako da u posljednje vrijeme ja radim većinu stvari. Imamo neke obične ideje kao što su poboljšanje mapa i drugih usluga, ali u daljoj budućnosti volio bih vidjeti HitchWiki ne samo kao izvor informacija, nego i kao zajednicu. Sad postoji mnogo ljudi koji traže informacije na Facebooku putem grupa povezanih sa autostopom, ali bih volio da se to događa na HitchWikiju. Trebamo postići da ljudi postavljaju tamo pitanja i dijele informacije.
Još jedna stvar o kojoj razmišljamo je HitchWiki ugošćavanje. Logika iza toga je da su ljudi skloniji ugostiti nekoga „svoje vlastite vrste", autostoperi vole ugostiti stopere i vole da ih ugoste stoperi, biciklisti vole ugostiti bicikliste i da njih biciklisti ugoste jer je tako jednostavnije biti shvaćen i shvatiti što druga osoba radi, što treba itd.
Misliš li da se CouchSurfing promijenio?
Mnogo se promijenio i to na grozan način. Danas žele da provodite mnogo više vremena na web-stranici jer je to način da zarade novac.
Također, sada kad se želite registrirati, pojavi se stranica koja vam kaže da trebate platiti 19€ kako biste se registrirali, a dolje u kutu stoji sićušan link koji govori da taj korak možete preskočiti. Na taj način nasamare mnoge ljude da plate tu naknadu.
Profil prosječnog CouchSurfera se promijenio i sad se mnogo skitnica, hipija i alternativnih ljudi ne osjeća ugodno tamo te su se počeli seliti na BeWelcome i druge stranice za ugošćavanje. BeWelcome je značajno manji od CouchSurfinga, manji je čak i od HitchWikija tako da će trebati proći vremena dok se ne izgradi zajednica koja je dovoljno velika.
Možeš li nam ispričati svoje najčudnije, najbizarnije autostopersko iskustvo? Ili možda najemotivnije autostopersko iskustvo? Jesi li ikad osjetio opasnost tokom stopiranja? Ispričaj nam neku svoju strašnu priču.
Jednom smo stopirali u Tajlandu i zaustavili smo motor koji je već imao dvoje ljudi na njemu, tako da nas je bilo četvero sveukupno i išli smo niz strme planinske ceste. Stopiranje u Jugoistočnoj Aziji je uvijek bizarno. Ponekad mrzim stopiranje u Njemačkoj. Ljudi pričaju engleski i krećete se brzo preko države, pomalo je dosadno, dok u Laosu stopirate usred džungle i nitko ne priča engleski te nitko ne shvaća koncept stopiranja. Petero ljudi stoji oko vas i pokušavaju skužiti što to do vraga izvodite. I onda završite u stražnjem dijelu kamioneta i počne kišiti i usred džungle ste... Cijela Azija je luda.
Nikad se nisam osjećao u opasnosti, samo mi ponekad nije bilo ugodno kad bi vozač vozio prebrzo.
Jednom sam se pokušavao vratiti iz Ukrajine u Poljsku. Dođem do granice i službenici mi kažu da se granica ne može prijeći pješke i da trebam automobil. Postaje mračno i ne želim postaviti šator tamo kako ne bi pomislili da pokušavam nešto prokrijumčariti. Naiđem na nekakav bijedni hotel, nema nikoga, potpuno je prazan – i odjednom se pojavi lik koji me pita što želim, želim li prenoćiti. Daje mi ključ i ja platim nekakvu siću za sobu. Uđem u sobu i ne samo da nema tople vode – vode nema uopće. Sve je veoma prljavo, posteljina izgleda kao da ju nitko nije promijenio godinama, ali ja samo samo htio prespavati negdje pa sam stavio svoju vreću za spavanje tamo. Sljedeće jutro je cijelo predvorje prazno, nema nikoga u hotelu, ispada da sam jedina duša u prokletoj građevini. Pogledam iza pisaćeg stola i tamo nema ničeg osim uredske stolice – nema papira, kase... Pokušavam naći lika od sinoć, ali od njega ni traga pa sam pretpostavio da se radi o napuštenom hotelu i da je lik samo iskoristio priliku vidjevši da netko želi platiti neku novčanu svotu. Napuštam hotel i gledajući prema natrag, vidim da je polovica hotelskog znaka otpala i da su neki prozori razbijeni, ali nisam ja to nisam primijetio večer prije budući da je bilo mračno i da sam bio umoran.
I tako se ja vratim na granicu i službenici mi kažu istu stvar kao i dan ranije – granica se ne može prijeći pješke. Konačno zaustavim auto koji me pristane odvesti u Poljsku, ali je pun prostitutki te i one budu zaustavljene na granici i moraju se okrenuti i vratiti natrag. Konačno, jedan od službenika pita sljedeće auto: „Idete li u Poljsku?" i oni potvrde, na što on kaže: „Ok, povedite ovog hipija sa sobom!"
Usporedi stopiranje u različitim državama. Koja je najbolja, koja je najgora?
Zapadna Europa je komplicirana, tu su autoputevi, teško je doći do benzinskih postaja i uvijek se ide od jedne benzinske do druge... Preferiram Istočnu Europu, puno je jednostavnije. Ponekad je dovoljno podignuti palac u centru gradu i netko će se zaustaviti! Pogotovo u Turskoj, to je zemlja čuda za autostop.
Daj nam jedan autostop savjet koji vjerojatno ne znamo.
Mnogi ljudi ne znaju da postoji HitchWiki zbirka izraza koja može biti pronađena i kao aplikacija za mobitele. Važno je znati osnovne stoperske fraze kako biste mogli bolje komunicirati kuda želite ići, gdje želite da vas iskrcaju itd. Samo da znate kako reći „Trebam doći na suprotnu stranu grada" vam može mnogo pomoći.
Ovo možda već znate, ali imati mapu regije kroz koju putujete je izrazito korisno. Preferiram papirnate mape, ali na mobitelu se može vidjeti gdje su benzinske postaje, što je veoma korisno u Zapadnoj Europi. Zapravo, razmišljamo o izradi mapa s benzinskim postajama, a koje se mogu printati.
Što je HitchGathering? Kako izgleda biti tamo? Zašto to organizirate, koja je svrha toga? Kako ljudi mogu pomoći?
Osnovna ideja iza toga je da se promovira autostop. To zapravo nije organizirano, nema programa. Ljudi me često pitaju jesam li ja organizator toga, ali ja sam samo lik koji stavlja puno postova na Facebook. Sam projekt je samorazvijajući, osjećajte se slobodnim organizirati nešto.
Prvi HitchGathering je bio 2008. u Parizu, ispod Eiffelovog tornja. 150 autostoper je došlo u Pariz i kampiralo usred Pariza. Ujutro u 6 došla bi policija i rekla svima da se raščiste. To okupljanje je bilo jako kratko, manje od dva dana.
Sljedeće okupljanje (2009.) bilo je u Odessi, ali se više radilo o kampiranju i upoznavanju stopera nego o promoviranju autostopa. Kampirali smo van centra grada, a tokom noći bi otišli u park družiti se. Odessa je bila malo van ruke pa je došlo samo 80-90 stopera na taj HitchGathering.
Nakon toga su bila okupljanja u Portugalu (2010.), Bugarskoj (2011.), Litvi (2012.) i Slovačkoj (2013.)
Do sada nismo imali nikavih problema izuzev kad nam je u Parizu i Odessi dolazila policija da nam kaže kako ne možemo piti tamo. U Slovačkoj je bilo zabranjeno paliti vatru, pa smo bili kažnjeni sa 60€ i rečeno nam je da se maknemo negdje drugo, ali nam je policija također rekla gdje bismo se mogli prebaciti. U lokalnim novinama je tad izašao članak o nama u kojem je pisalo da radimo ilegalni trance party u šumi! (smijeh)
Gdje se održava HitchGathering ove godine? Kako se odlučujete za lokaciju? Kad se održava?
Nema nikakvog procesa odlučivanja. Na primjer, netko napiše: „Hej, našao sam lokaciju, sviđa li vam se?" Trebamo nekog domaćeg koji nam može potvrditi da je to mjesto dobro za HitchGathering, i u principu, odaberemo lokaciju koja dobije najviše glasova.
Na primjer, ove godine je jedna Albanka našla selo i ima mnogo prostora za kampiranje izvan sela te je popričala s lokalcima bi li bilo u redu da hrpa nas dođe tamo i kampira. Ali, lokacija se može promijeniti čak i tri dana prije prije samog HitchGatheringa – mislim, ne u drugu državu, ali netko pronađe bolje mjesto za kampiranje pa se lokacija može promijeniti za par kilometara.
HitchGathering 2014. će se održati početkom 8. mjeseca u Albaniji. Lokalno stanovništvo se složilo da kampiramo, ali nisam siguran da su razumjeli što su pozvali tamo – to će biti hrpa hipija koja će trčati uokolo!
Također, ponekad čak imamo i lanac događaja, pred okupljanje i nakon okupljanja. Održala su se neka lokalna okupljanja u Finskoj i Norveškoj u 6. mjesecu, zatim jedno na jugu Njemačke i možda jedno-dva u Hrvatskoj na putu do Albanije.
Često spomineš hipije. Što je tvoja definicija hipija? Tko je hipi? Misliš li da je autostop isključivo povlastica određenih supkultura?
To je dobro pitanje. Koristim izraz „hipi" za širok spektar ljudi jer mi smiješno zvuči reći „alternativni ljudi". Također, ako upitate moju mamu ili ljude iz ureda, reći će da sam hipi. Nekad kažem samo putnici, skitnice, lutalice, nomadi... Možda te riječi bolje opisuju?
Meni se čini da su „supkulture" življe i više mainstream nego ikada. „Čudne stvari" su prihvaćenije nego prije i ljudi su u potrazi za alternativnijim stvarima. Što se tiče stopiranja... To je još uvijek hobi jako malene grupe ljudi. U Zapadnoj Europi, to jest.
