Nikola Baraka, jedan od osnivača Hrvatskog kluba putnika, priča u intervjuu za Klub putnika o nastanku i aktivnostima HKP-a, koliko je teško naći sponzore za putovanja, što misli o putničkoj kulturi na našim prostorima i o "putnicima" koji putuju samo da bi postavljali fotografije na Facebook.

Kako ste došli na ideju pokretanja jedne ovakve organizacije i tko je idejni "krivac"?

Godine 2009. poželio sam pošto-poto posjetiti Jugoistočnu Aziju. Dvoje prijatelja iz Banjaluke i Zagreba mi se odlučilo pridružiti. Otišli smo na 45 dana i posjetili Tajland, Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Singapur. Kad smo se vratili, počeli smo planirati novo veće putovanje. Zanimalo me tko još iz Šibenika putuje. Našlo se nas petero na kraju i predložio sam da osnujemo klub i počnemo s radom. Nakon toga je uslijedila tribina gdje smo okupili velika imena putničke scene (Katarina Carić, Hrvoje Šalković, Robert Pauletić, Stipe Božić, Davor Rostuhar, Tomislav Perko, Hrvoje Ivančić...) Budući da je tribina bila dobro posjećena, zaključili smo da su ljudi željni putovanja i odlučili napraviti nešto više. Iz toga se rodio Hrvatski festival putnika koji je ove godine održan treći put.

Nikola02

Prilično ste aktivni, od organiziranja puta oko svijeta, dodjele nagrade Dijana Klarić, pa prošlogodišnji reli Šibenik–Dakar, Croatian Travel Festival... Kako sve to organizirate?

U principu, padne mi ideja na pamet i imam dovoljno ludih prijatelja koji su spremni ići sa mnom. Kažem: „Ajmo ća na Nordkapp, al nemamo auto. Jeste li za?" Ako ideja naiđe na dobar odaziv, bacamo se na organizaciju. Tako smo otišli na Nordkapp, a zatim smo i izveli put Šibenik–Dakar. Ali, za dobit auto se mora proći kroz cirkus. Zovemo rent-a-car:

– Dobar dan, mi bismo unajmili auto na 20 dana.
– Može, super. Di se ide?
– Do Dakra.
– Do viđenja.

Srećom, preko prijatelja iz Zagreba sam došao do kontakta pjevača Nevena Papagena, koji je tada bio u New Yorku. On nije imao ništa protiv da za vrijeme njegovog boravka u New Yorku provozamo njegov auto do Dakra. Na kraju smo taj auto kupili i sredili. Sad je taj auto spreman i za Indiju.

Kako uspijevate zaraditi na putovanjima, a da napravite otklon od čistog turizma i kako postižete samoodrživost? Na vašem Instagram profilu daju se primijetiti konzerve Becksa u Boliviji, Peruu i slično. Koliko vam ide sa sponzorima ako usporedite stanje na početku i sada? Sa strane gledano, čini se da hrvatski putnici imaju manje problema pri nalaženju sponzora nego što je to slučaj sa ostalim ex-YU državama. Kakvo je vaše iskustvo?

Svaki projekt je financijska konstrukcija sama za sebe. Pristupimo sponzorima i približimo im naš trenutni projekt. Sad razmišljamo da tražimo sponzore za sljedeći festival na razini regije i možda čak partnere iz EU. Što se tiče putovanja na daleke destinacije, organiziramo putovanje po povoljnim cijenama koje putnici (obavezno članstvo u Klubu) plate iz svojih sredstava. Bilo je čak i ljudi koje smo odbili jer se nisu uklapali u naš koncept i širili su negativnu energiju. Dovoljan je jedan čovjek da se napravi pomutnju.

Nikola03

Imali smo sreće što smo imali potporu direktora Turističke zajednice u samom startu. On je vidio da je to dobra ideja te je on veoma zaslužan za pokretanje samog festivala.

Dobivali smo ponude da prebacimo Croatian Travel Festival u drugi grad sa svim troškovima plaćenim, ali ostali smo tu jer je ipak sve poteklo iz Šibenika. Nije bitno ni gdje si ni tko si – ako vjeruješ u projekt, moguće ga je realizirati bilo gdje. Priča o Travel festivalu u Šibeniku je prije nekoliko godina bila nezamisliva. Zašto bi netko dolazio npr. iz Zagreba u Šibenik za takvo što? No, kad smo vidjeli da su na prije spomenutu tribinu došli ljudi od svukud, shvatili smo da tu ima potencijala za organiziranje čitavog festivala.

Iz vašeg iskustva, koliko je Croatian Travel Festival uspio u namjeri da bude katalizator budućih putničkih iskustava. Imate li povratnih reakcija ljudi koji vam kažu da ste ih inspirirali da se otisnu iz sigurne luke?

S nama je do sada putovalo oko 150 ljudi koji se možda inače ne bi nikada usudili putovati. Ima mnogo ljudi koji bi htjeli putovati, ne mogu naći suputnike, a same ih je strah putovati. Oni se na našim putovanjima međusobno upoznaju, poveže ih zajednička ljubav prema putovanjima te kasnije imaju društvo za iduća putovanja, a neki se i osamostale. Svake godine napravimo druženje svih koji su s nama putovali i stvaramo malu zajednicu od naših članova.

U doba Facebooka, lako je doći do feedbacka i s većinom naših putnika sam povezan preko Facebooka. Ljudima se sviđa što je atmosfera opuštena. S nama nema presinga, ranojutarnjeg dizanja za razgledavanja... Bolje da krenemo kasnije pa da budete svježi kad dođete na Machu Picchu, a ne da budete umorni i jedva imate volje za opalit sliku.

Reci nam nešto više o nagradi "Dijani Klarić", koja nosi ime po prerano preminuloj šibenskoj putnici i fotografkinji.

Vijest o njenoj smrti nas je sviju zatekla. Bili smo užasnuti time. Utjeha je bila u tome što je Dijana svoj kratak život proživjela onako kako je željela. Život joj je bio ispunjen fenomenalnim trenucima i živjela je svoj život punim plućima. Naša nagrada je način da se takva izuzetna osoba ne zaboravi. Predložio sam njenoj sestri Maji i obitelji da nagrada HKP-a nosi Dijanino ime. Oni su bili oduševljeni tom idejom te sam prepustio Maji organizaciju tog dijela.

Nikola04

Malo mi je žao što ove godine Tomislav Perko, koji je bio nominiran u dvije kategorije, nije odnio nijednu nagradu. No, u drugu ruku, to je poruka da nitko nije favoriziran. Nije bitno jeste li poznati – ako imate dobar projekt, pobijedit ćete.

Moja je želja bila da u žiriju sjede ljudi koji neće dovesti u pitanje kvalitetu nagrade. Ove godine su to, među ostalima bili i Boris Veličan i Dvina Meler.


Na što ste najponosniji u svom radu? I šta je, s druge strane, najveći izvor frustracija?

Ponosni smo kad vidimo dokle smo stigli u samo tri godine i na sva prijateljstva koja sam kroz to stekao. Puno je tu truda uloženo, komunikacije sa cijelim svijetom kako bismo našli najpovoljniji smještaj, najbolje letove... No kad se sve zbroji, bilo je više lijepih trenutaka.

A frustracija znači nema?

Ma nema. Znaš kako se kaže, život je 10% onog šta ti se dogodi i 90% kako ti reagiraš na to.

Nikola05Može li se živjeti od putovanja? Ne samo kako živjeti od putovanja, nego ikako živjeti od putničkog stvaralaštva?

Dosta putnika se bori s tim. Mnogi misle da je to jednostavno: „Meni se putuje, dajte mi novce". To zahtijeva toliko puno truda i energije. Priprema putovanja 60 dana oko svijeta traje 10 mjeseci. Treba ispregovarati cijene smještaja i prijevoza, srediti da sve ulaznice budu spremne za naš dolazak i sl.

Dobri pisci koji znaju kako se promovirati mogu živjeti od putovanja. Nije to život na visokoj nozi, ali je život po tvojoj mjeri.

Misliš li da ljudi danas putuju samo da bi imali slike za Facebook?

Takvih uvijek ima, ali to nije nužno loše. Ako te pozitivna ljubomora motivira da putuješ i širiš obzore, to je super. Također, sad je već nemoguće otići na koncert ili u izlazak bez stavljanja slika na Facebook, tako da ni putovanja nisu iznimka. Ali, tko je pametan, izvući će najbolje iz svega toga.

Kako izgleda putopisna scena u Hrvatskoj, tko čita putopise, kako putopisi utječu na cjelokupnu kulturnu i ostalu javnost? Kako se putopisi prodaju, kako stoje na književnom tržištu?

Zadovoljan sam kako se razvija scena u Hrvatskoj. Javlja se sloj putopisaca koji to rade na nov način, imaju drugačiji pristup. Nije samo puko nabrajanje činjenica i informacija o mjestima koje su posjetili, oni još nude čitateljima i svoja intimna zapažanja i doživljaje. Ponekad je također bitno isprovocirati priču. Ako si pasivan, priča neće doći. Mora doći do interakcije sa domaćim ljudima, ponekad se uvući u potencijalno opasnu situaciju... Mislim da Hrvoje Jurić koji putuje biciklom radi dobru stvar.

Putopis je pristupačnija forma od romana te se zbog toga bolje prodaje. Putopis je bliži ljudima. Ako pitate ljude što bi učinili kad bi dobili na lutriji, u većini slučajeva će reći da bi otišli putovati.

Facebook ima veliku ulogu u putopisnoj sceni. Bez Facebooka svi poznati putnici bi vrlo vjerojatno bili nepoznanica – jer se bez Facebooka teže dolazi do ljudi. Facebook je ipak globalno selo gdje možeš do svakog doći.