U intervjuu za Klub Putnika, putnik Tomislav Perko priča o svojim pothvatima, autostop utrci Zagreb-Istanbul, svojim planovima za budućnost, knjizi koju piše, svojoj najtežoj odluci na putu, 500 dana putovanja, putničkoj filosofiji i tome kako putovanja mogu uticati na ljude.
Oni koji prate tvoja putovanja i tvoj životni put znaju da si od uspješnog brokera postao backpacker sa minimalnim budgetom. Kako je uopće do toga došlo?
Do toga je došlo zbog dvije stvari. Prvo, zbog CouchSurfinga. U svom zagrebačkom podstanarskom stanu sam s cimerom ugostio oko 150 ljudi koji su me zarazili svojim pričama i svojim životnim stilom, no to je sve ostalo na priči bez prakse. Nakon toga je došlo do druge stvari, financije krize 2008. godine u kojoj sam izgubio sve što sam imao i ostao dužan hrpu para. Malo pomalo sam se otisnuo na cestu – bez novaca, jer drugačije nisam ni mogao. Prvo sam krenuo na manja putovanja po Srbiji i Bugarskoj, zatim po Europi, da bih u 9. mjesecu 2011. krenuo na put oko svijeta pod nazivom "1000 dana ljeta".
Reci nam nešto o svojim najvećim pothvatima.
Prvo što mi pada na pamet je stopiranje broda preko Indijskog oceana. To je bio najekstremniji pothvat. Bio sam 45 dana na 13-metarskoj jedrilici sa još troje ljudi, bez da sam imao prethodnog iskustva. Također sam stopirao na svim kontinentima osim Sjeverne Amerike. Jedan od većih pothvata je bio dovesti svog starog na safari u Keniju, a to je čovjek koji u životu nije letio avionom ni kročio van bivše Juge.
Koja ti je bila najteža odluka na putovanjima? (Hint: Vratit se iz Afrike u Hrvatsku nakon 500 dana puta)
Radio sam u Melbourneu za 16$ po satu, imao smještaj i doma nosio hranu iz restorana. Tad mi je stigla ponuda da idem gore navedenom jedrilicom preko Indijskog oceana. Trebao sam odlučiti da li ostati kao ilegalac i otplatiti svoje dugove ili ići na avanturu preko Indijskog oceana. Trebalo mi je 3 minute vijećanja sa samim sobom. Odlučio sam se za avanturu. Također mi je bilo teško prekinuti svoj pothvat "1000 dana ljeta" nakon 540 dana na putu, no u tom trenutku mi je već bilo dosta putovanja, brat mi se ženio, prijateljica je išla na operaciju i taman me otac posjetio u Keniji. Na kraju sam otišao doma.
Na čemu trenutno radiš?
Gotova je moja prva knjiga "1000 dana proljeća". Planirama dvomjesečnu turneju po bivšoj Jugi, držati predavanja i promovirati knjigu, a turneja će biti obavljena autostopom i CouchSurfingom.
Indiegogo kampanju možete vidjeti na ovom linku.
Zašto si nazvao svoju knjigu "1000 dana proljeća", s obzirom da se inicijalno projekt zvao "1000 dana ljeta"?
Kad sam počeo pisati knjigu, zaista je bio plana da pišem o "1000 dana ljeta." Međutim, shvatio sam da trebam ispričati kako je uopće došlo do toga, od brokerskih dana, zatim period od dvije-tri godine prije projekta... I kad sam bio na 150. stranici, shvatio sam da još nisam došao ni do početka putovanja. U principu, ova knjiga završava s mojim odlaskom na "1000 dana ljeta", o čemu će govoriti moja iduća knjiga.
Javnosti si postao poznati organiziravši autostop utrku Zagreb - Istanbul. Što ti je prva asocijacija na to? Osjećaš li se ponosnim što je upravo ta utrka bila životna prekretnica za mnoge ljude?
Da, osjećam se jako ponosno nisam imao nikakvih očekivanja. Organizirati putovanje s 15 ljudi, psom i papigom je ipak postignuće, pogotovo uzevši u obzir da su samo troje imali iskustva sa stopiranjem u inozemstvu. No, prava nagrada je to što su svi ti ljudi implementirali putovanja u svoj život. Kao onaj tvoj mail gdje si mi napisala kako je Ingrid u Irskoj, Ana na putu prema Bora Bori, Igor u Austriji, Jasmin u Kanadi... Ja nisam u kontaktu sa svim tim ljudima, no očito je da je to djelovalo na njih i to je jako lijep osjećaj.
Reci nam još nešto o autostop utrci od Zagreba do Istanbula. Kako su ljudi saznali za to? Kako je protekao put? Kakvi su bili rezultati?
Ljudi su uglavnom saznali za to preko fejsbuka, forum.hr-a, word of moutha, ali i ostalih medija. Gostovao sam na HRT-u u emisiji "Dobro jutro, Hrvatska" te je nekoliko medijskih portala pokrilo priču o tome. Put je protekao jako dobro. U početku je bilo malo stresno, s obzirom da su na početku neki od sudionika gledali u meni organizatora – a autostop je malo teže organizirati. (smijeh) Imali smo izvrstan doček svugdje. U Beogradu je bio riješen upad u neke klubove, u Skopju smo svi bili u istoj kući, u Istanbulu smo se družili svi u najmanjem stanu kojeg smo dotad vidjeli. (Krevet domaćina je bio smješten iznad kuhinjskih elemenata.)
Budući da smo u pravila uvrstili i pravilo da onaj tko umre tokom utrke je pobjednik, papiga Čiči koja je umrla u Skopju je proglašena pobjednicom utrke.
Zašto si uopće organizirao tu utrku?
Prvi razlog je sebični razlog – da se malo medijski eksponiram. Drugi razlog je to što su ljudi izrazili želju da probaju stopirati i CouchSurfati, a nemaju s kim. Dobio sam ovce i novce, medijsku pažnju, a u isto vrijeme sam pomogao ljudima. Čak sam našao sponzore za osiguranje i rakiju – litra po glavi.
Misliš li da svako treba putovati, i zbog čega? Je li korisno putovati?
Ne, ne mislim da svatko treba putovati. Mislim da je najbitnije da ljudi koji žele putovati i misle da nemaju mogućnosti shvate kako ne treba mnogo da bi se putovalo. Upravo ja i hrpa drugih ljudi dokazujemo kako putujemo unatoč tome što nemamo novaca. Poanta je znati da se to može ostvariti – ako je to ono što želiš. Ipak, mislim da velika većina ljudi ne bi uživala u ovakvim putovanjima, da bi im bila tlaka te da bi se vratili doma nakon tjedan dana.
A, je li korisno putovati? Definitivno da.
Ako da, gdje bi preporučio ljudima da putuju i zašto baš tamo?
Preporučio bih ljudima da za početak krenu negdje lagano i blizu, čisto zbog poznavanja jezika. Najbolje je pričati jezik tamo gdje odeš. Nakon početnih koraka u poznatom geografskom području i stjecanja sigurnosti, zaista više nije bitno. Mislim da je u redu otić bilo gdje. Iako velika većina putnika voli ići po Aziji i Africi, mislim da i razvijenije zemlje nude dobre stvari, a čak mogu biti i jeftinije.
Zašto bi razvijenije zemlje bile jeftinije?
Na primjer, u razvijenijim zemljama je prijevoz toliko skup da ćeš uvijek stopirati. U Aziji i Africi je tako jeftin da ga počneš plaćati – što je trik, jer se na kraju nakupi tih troškova. Zatim, smještaj je toliko skup u razvijenim zemljama te je CouchSurfing razvikaniji pa spavaš uvijek besplatno. U Aziji i Africi niti ima mnogo CouchSurfinga, a plaćeni smještaj je toliko jeftin – i opet upadneš u zamku trošenja. Nadalje, u razvijenijim zemljama postoji dumpster diving, dok je u siromašnim zemljama apsurdno pomisliti na pronalazak odbačene hrane.
Što je za tebe putovanje?
Putovanje je za mene edukacija. Odmak od naučenog, od tvoje lokalne kulture, od škole, od crkve. Kreneš iznova učiti i pronađeš svoju novu istinu. Kad si na jednom mjestu, imaš samo jedan izvor informacija, a putovanjima se izvori potenciraju na beskonačno i među svim tim informacijama i istinama, pronađeš koja je tvoja istina, što želiš od života...
Što je tvoj dugoročni cilj? Ne samo za tebe, nego u kontekstu šire priče o putovanjima i zajednici. Imaš li neku viziju na kojoj radiš? Je li ti krajnji cilj samo da budeš sretan, samoaktualiziraš se i živiš onako kako voliš radeći ono što voliš, ili postoji još nešto u pozadini cijele priče?
Iskreno, nemam pojma koji je moj dugoročni cilj - može biti bilo šta. Ali trenutno radim na tome na edukaciji ljudi, da shvate da ukoliko žele putovati, da mogu.Kad se vratiš s putovanja, možeš educirati ljude, ispričati im priče, može se desiti da im promijeniš stavove, kao što su moji roditelji mijenjali stavove o različitim rasama, vjerama,ljudima drugačijeg seksualnog opredjeljenja. Mijenjaš svoje, ali i tuđe stavove i to je možda najbitnije. Tu također treba podizati svijest o turizmu kao takvom, o održivom turizmu i samoodrživosti uopće, o volontiranju koji izvrstan način na koji se može putovati. Na kraju, poanta je da učiniš ovaj svijet mrvicu boljim nego što si ga zatekao.
Može li putovanje biti od koristi za zajednicu? Ako može, kako?
DEFINITVNO. Od samog toga da otvaraš vidike, da rušiš predrasude i sebi i ljudima s kojima komuniciraš, također možeš i educirati lokalnu zajednicu u koju dolaziš. Našao sam se nekad u zajednicama do kojih turizam nije došao. U tom slučaju je korisno podijeliti svoja znanja i kako da aktiviraju turizam, odnosno kako da profitiraju, a čega da se klone.
Mnogi ljudi putuju, ali ne postoju tolerantniji, nego naprotiv, zadržavaju u sebi predrasude i mržnju prema drugim rasama, narodima, jezicima i pogledima na svijet. Kako putovati, a da te putovanje promijeni na bolje? Kako podstaći ljude da otvore svoje glave tokom putovanja?
Jako je tanka linija na koju stranu će te putovanje baciti, hoće li te baciti na skromnost i shvaćanje da si mali i u prolazu, ili ćeš se uobraziti i misliti da si velik i važan te da se svi trebaju diviti tvojim pothvatima. I ja sam sȃm ponekad ego-tripao, ali sam shvatio da moji pothvati nisu toliko bitni. Na kraju krajeva, najbolje se držati iste logike kao i u životu – radi drugima ono što želiš da drugi rade tebi i obrnuto. Mislim da bi to pomoglo ljudima kad putuju, ali i generalno u životu.
