HRVOJE JURIĆ SA SVOJIM GREYP ELEKTRIČNIM BICIKLOM
„Nikada nisam bio ljubitelj putovanja. Zapravo, to mi sve ide na živce" – rekao nam je Hrvoje Jurić, za početak ovog malo nimalo standardnog intervjua. Mladić koji za sebe ne voli reći da je putnik, ni pisac, ali ni fotograf, s čim se u posljednje vrijeme najaktivnije bavi, kroz nekoliko godina uglavnom biciklom prošao je što neki nisu za cijeli život. Kako onda shvatiti njegove riječi?
„Mnogo se buke i prašine diže oko putopisaca u Hrvatskoj i, po meni, dobrim dijelom bez velike ili ikakve čvrste pozadine. Stara narodna govori da ne bih trebao pljuvati u tanjur iz kojeg jedem, ali smiješno bi bilo pretvarati se i govoriti nešto iza čega ne stojim. Malo mi smeta taj status kojeg putopisci, pa samim time i ja, u Hrvatskoj uživamo. Imam dojam da ljudi često misle da smo nedodirljivi, da činimo stvari koje su izvan dosega normalnih ljudi. Istih onih koji nas prate, koji su od krvi i mesa, sa željama, neostvarenim snovima i manama, baš poput svih nas. Dobrim dijelom mi skoči tlak kad me netko nazove putopiscem, fotografom ili kakvim drugim silovanim prefiksom."
A, po meni, to je nešto najstrašnije što se čovjeku može dogoditi. Da postane samo jedno, dosadno stvorenje, koje će neiscrpnu inspiraciju tražiti radeći samo jednu stvar.
Ali nekako moraš predstaviti sebe i svoj rad?
To stoji, ali ne bih se volio svrstavati u bilo kakve kategorije. Tu se gubi ta sloboda da, jednog dana, kreneš u nešto sasvim deseto. Ja za sebe volim reći da sam momak koji se voli izražavati na različite načine. Nekad je to fotografija, često pisana riječ, a nekada sam cirkusant. Neko vrijeme sam radio na građevini, a ni posao konobara mi nije stran. Ipak, nitko uz moje ime ne stavlja ta zanimanja. Strašno je to što se događa s tim ljudima koji, najednom kad postanu pisci, ostanu samo pisci. A, po meni, to je nešto najstrašnije što se čovjeku može dogoditi. Da postane samo jedno, dosadno stvorenje, koje će neiscrpnu inspiraciju tražiti radeći samo jednu stvar. Osim što bih društveno bio prihvatljiviji, ne znam po čemu bih se tako razlikovao od blagajnice ili tete u vrtiću.
Dakle, Hrvoje koji je više osoba u jednoj?
Uvijek. I u tome ne vidim ništa loše. Dapače. Ljudi koji nisu dvolični sigurno vode jako dosadne živote.
I kako je onda uskladiti sve te ljude, tj. osobnosti na putovanju?
Vidiš, kao što sam na početku spomenuo, nikada nisam bio ljubitelj putovanja. Smatrao sam to dosadnim i napornim, a ljude koji putuju i onda svima nama ostalima govore kako su oni lijepo putovali smatrao sam još dosadnijim i napornijim stvorenjima. I onda sam se, sasvim neočekivano, našao na drugoj strani. Zajedno sa svim tim napornim likovima koji kao da mjere čiji je veći. To ti je kao kad se mala djeca nađu i svađaju čiji je tata jači.
To znači da nisi u dobrim odnosima s drugim putnicima?
Ne, zapravo sam sa svima ok. Stvar je u tome što sam, prije nekoliko godina bio na životnoj prekretnici. Radio sam tri posla, imao nezavršen fakultet i bio u vezi koja nije imala budućnost. Između ostalog, previše je bilo očekivanja od mene i uopće nisam imao kontrolu nad svojim životom. Možda će zvučati kukavički, ali prekinuo sam sve to, uzeo staru Ajkulu (trkaći bicikl, preko 30 godina star), dobio nešto sitno povrata poreza i krenuo na more. Nisam imao nikakvog iskustva, niti ikakve specijalne opreme. Zapravo, nisam imao ni tenisice, njih sam uzeo od prijatelja. Stare starke koje su bile skroz prljave od boje. U to vrijeme sam već duboko zaglibio u pisanje o Marijanu Ortinskom, imaginarnom liku na kojem radim nekih šest godina. To je bilo moje prvo pravo putovanje. Nakon tog putovanja i nekolicine ljudi koje sam upoznao kroz 20-ak dana shvatio sam da to i nije tako loše. Ipak, nikako si nisam htio dozvoliti da budem jedan od onih koji će govoriti pred masama i reći „to je u redu, a ovo nije.
Kad sam mislio da su putovanja dosadna i naporna, nisam znao koliko zapravo ona promijene čovjeka.
Kako onda da si do sada održao toliki broj predavanja, čak i napunio zagrebačko „Kino Europa"?
Iskreno, ne znam i dan danas ne shvaćam zašto ljudi mene toliko prate. Nakon ovog putovanja krenuo sam biciklom oko Europe, također bez ikakve opreme. Čak je i bicikl, kojeg mi je prijatelj poklonio, bio sumnjivog podrijetla. Išao sam s gotovo nikakvim sredstvima i tu su ljudi vidjeli kako jedan momak bez tatine i mamine pomoći uspjeva u svom naumu. Moguće da sam time dobio veliku pažnju ljudi, ali vrlo vjerojatno je zbog toga što sam tada, ali još uvijek govorim isto – ne morate biti putopisac, fotograf ili pisac da biste putovali i uživali u tome. Od početka sam krenuo s tom mišlju i vodim se njome cijelo vrijeme. Kad sam mislio da su putovanja dosadna i naporna, nisam znao koliko zapravo ona promijene čovjeka. Toliki broj ljudi sam upoznao koji su mijenjali ne samo svoj, nego i moj svijet i bili su toliko jednostavni, obični i pristupačni, da mi je bilo sasvim smiješno vratiti se doma na velika vrata i dizati halabuku oko svega toga. Ipak, mijenjao sam i ja njih, na neki način. Tako sam, nakon stotinjak dana vozeći se biciklom po Europi, sa samo tisuću eura, došao doma i u miru i tišini svog doma u Vrbici napisao knjigu „Marijanov put".
Možeš li nam ukratko opisati svoj roman?
Naravno. Bilo je puno razmišljanja trebam li kao prvijenac izdati štivo na kojem sam radio četiri mjeseca, a doma imam materijal na kojem radim nekoliko godina. Tako sam upravo „svog" Marijana ubacio u priče koje sam prikupio na tom putovanju oko Europe i od svega napravio roman koji počinje s krajem mog putovanja. Nisam ljubitelj klasičnih putopisa i kod čitatelja želim zadobiti pažnju, da upotrijebi svoju maštu i da svaku stranicu okreće s iščekivanjem. I kasnije se pokazalo da sam ipak dobro odlučio što sam tako napravio. Za „pravog" Marijana će uvijek biti vremena.
Možeš li nam otkriti tko je Marijan Ortinski i koliko je on zapravo povezan s tobom?
To bi bilo sve ono što se ja bojim biti ili čega se bojim da ću postati. Marijan je čovjek koji nije previše zainteresiran za ljude i ne želi biti u njihovom društvu. Čovjek koji uživa u samoći i pisanju, što mu je zapravo opsesija. Također, on je jedna vrlo direktna osoba i uvijek je načisto s drugima. Kad su žene u pitanju uvijek u njima traži nešto što će ga zaintrigirati da s njima podijeli i nešto više od same postelje. Volim reći da na Marijanovom liku radim zadnjih šest godina, ali je on poprilično živ duže vrijeme. Recimo zadnjih 28 godina.
Rekao si da ne voliš putovati, pa si vrlo brzo osjetio čari putovanja. Imao si i tragediju u obitelji koja te nije zaustavila od toga. Jesi li ipak postao ovisan o putovanju?
Mislim da nisam, jer su ta putovanja za mene počela predstavljati nešto sasvim drugo. Mnogi ljudi, recimo putopisci, putuju kako bi posjetili određeno mjesto ili ljude i onda pisali o tome. Ispravite me ako griješim u tome, ali takav imam dojam. Ja sam od tada počeo putovati kako bih pomaknuo svoje granice. I fizičke i psihičke. Tako sam odlučio prošle godine biciklirati do Nordkappa, jedne od najsjevernijih točaka Europe. Par dana pred put imao sam tragičan slučaj u obitelji koji je sve to stavio na čekanje, da bih krenuo mjesec i pol nakon predviđenog termina. Tu sam se dobrano čeličio, jer sam kroz Norvešku vozio za vrijeme kišne sezone, s budžetom za jedva jedan obrok dnevno. Nakon toga shvatio sam da je sve u glavi i u tome kako ću balansirati želje i mogućnosti. Tu mi se, upravo zbog tog balansiranja, često znalo dogoditi „što je meni ovo trebalo". Kasnije sam shvatio da je to sasvim normalan osjećaj kad ste dugo na putu, pogotovo ovako iscrpljujućem. Baš kao težak dan na poslu.
Nikada nisi pomislio biciklirati s nekim?
Jesam i u zadnje vrijeme dosta razmišljam o tome. To mi je trenutno velik problem, ne samo za bicikliranje.
Na što točno misliš?
Mislim na životnog partnera. Kao i sve, i ova putovanja imaju dvije strane medalje. Nešto najbolje što mi se dogodilo kroz ovih par godina je da sam puno naučio o sebi, koliko nisam spreman na kompromis i koliko sam zapravo pun predrasuda. Sve to, jedno po jedno, s vremenom pada i čovjek, usudio bih se reći, postaje bolja osoba. Osim ako ste prije toga bili govno. Onda vam niti jedno putovanje neće pomoći. Pogotovo kad vidim što ljudi u Hrvatskoj smatraju problemima, a preko čega prelaze jednim okom zatvorenim. Nemojte misliti da provociram, ali ovo s razbijanjem ploča je smiješna stvar. Nikome nije palo na pamet da, bez obzira na kojem jeziku stoji, nigdje ne piše broj nezaposlenih u Vukovaru. Ili da je čudno kako jedna gay zajednica može utjecati na nekoga? Ako je već tako, mislim da bi ta osoba koja im brani osnovna ljudska prava trebala preispitati svoju seksualnu opredijeljenost. Takve stvari sam, kroz putovanje, jednostavno ostavio iza sebe. Međutim, teško mi je naći osobu koja bi me ili koju bih mogao pratiti.
Hoćeš reći da si vuk samotnjak?
Još ne, ali na dobrom putu prema tome. Nažalost, ili na sreću, odlično mi je biti sam i mislim da, što vrijeme prolazi i što više imam iskustva, biti će sve teže nekome otvoriti vrata. To je jedino što me muči.
Ali tek ti je 28 godina...
Godine su relativne i zaista nisu mjerilo ni za što. Netko će do kraja života živjeti u svom malom selu i glavna zanimacija biti će mu koliko je susjeda dala popu za lukno i zašto drugom susjedu kokoši bolje nesu, a netko će do svoje tridesete proći cijeli svijet i proživjeti što drugi neće za nekoliko života.
Zar nisi na putu našao nekoga tko bi ti se pridružio?
Bilo je zanimljivih djevojaka, čak „Marijanov put" počinje s pričom ispričanom iz perspektive djevojke u koju sam se bio zaljubio i s kojom sam ostvario nekakav odnos. To je sve prolazno i što cesta spoji ona to i razdvoji. Bar me moje iskustvo tako uči.
Gdje je onda kraj?
To je teško reći (smijeh). Ali mislim da ništa od ovoga ne bi bilo zanimljivo kad bih imao odgovor na to pitanje.
Imaš li što poručiti ljudima koji su, baš kao što si i ti bio, na raskrižju života?
Jednu stvar – samo ne dajte da vam drugi upravljaju životom. Kad jednom uzmete uzde u svoje ruke, vidjet ćete koliko je toga pred vama. Nikada nije kasno i, naravno, nije nimalo lagano, ali previše toga je za izgubiti i ostaviti po strani. I, samo još jednu stvar – putujte. Što više možete, na bilo koji način. Ne postoji loše ili dobro putovanje, postoji loš ili dobar čovjek. I to je sva mudrolija.
