Posted April 20 Silazeći u Kotor sa njegovih sjevernih strana, sa njegovih nebeskih visina, čovjek može da ima samo takav osjećaj. Prilazi mu kao knjizi i kao starini. Spušta se dolje kao u nekakav začaran, a dubok kraj, u kojem ga čekaju čuda. Ali Kotor sa ove sjeverne strane ne dâ da mu čovjek priđe brzo i lako. Kotoru se sa ove strane mora prilaziti dugo i polako – kako bi se čovjek, dolje pod sobom, već dovoljno nagledao grada prije nego što u njega uđe. Stoga ravno 32 okuke, na inače strmu putu, treba saviti pod svoje noge i još uz to podosta ići prije nego što se udahne miris ovog grada i njegovog mora. A to putovanje ka Kotoru dođe čovjeku nekako tako kao da je pred pozornicom s koje jedva čeka da se digne zavjesa. Grad dolje pod okom učini mu se kao knjiga koju dotiče svojim prstima, a koju još nije otvorio. To su oni radoznali trenuci kad brzo brojite 32 okuke i jedva čekate onu posljednju. Vrata na koja se s te strane ulazi u Kotor stara su. Ko sve u vremenu nije kroz njih ušao – od dragih gostiju, i strašnih...Pročitajte Na Kotoru troja vrata Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites