Kotor. Izvor: Wikimedia Commons.
Silazeći u Kotor sa njegovih sjevernih strana, sa njegovih nebeskih visina, čovjek može da ima samo takav osjećaj. Prilazi mu kao knjizi i kao starini. Spušta se dolje kao u nekakav začaran, a dubok kraj, u kojem ga čekaju čuda. Ali Kotor sa ove sjeverne strane ne dâ da mu čovjek priđe brzo i lako. Kotoru se sa ove strane mora prilaziti dugo i polako – kako bi se čovjek, dolje pod sobom, već dovoljno nagledao grada prije nego što u njega uđe. Stoga ravno 32 okuke, na inače strmu putu, treba saviti pod svoje noge i još uz to podosta ići prije nego što se udahne miris ovog grada i njegovog mora. A to putovanje ka Kotoru dođe čovjeku nekako tako kao da je pred pozornicom s koje jedva čeka da se digne zavjesa. Grad dolje pod okom učini mu se kao knjiga koju dotiče svojim prstima, a koju još nije otvorio. To su oni radoznali trenuci kad brzo brojite 32 okuke i jedva čekate onu posljednju.
Vrata na koja se s te strane ulazi u Kotor stara su. Ko sve u vremenu nije kroz njih ušao – od dragih gostiju, i strašnih gostiju, od srednjovjekovnih poklisara, i srednjovjekovnih razbojnika, od prosjaka i trgovaca, od dalekih putnika i namjernika, od careva, kraljeva i banova, od isposnika i vladika, od propovjednika i prognanika – i od razbojnika! Oni moćni, a zluradi ulazili su u ovaj grad silom, oni bolesni, sakati i kljasti ulazili su milom.
Ulazile su kroz ta vrata diplomatske svite i šumske komite. Ulazili su stranci i neznanci. Lažni pasoši, krivotvoreni novci i zlikovci. Ulazili su seljaci, đaci i dijaci. Jer Kotor je uvijek bio čuveni grad na moru koji je privlačio ljude sa svih strana i iz raznih razloga: jedne da ga vide, druge, da trguju, treće da ga napadaju i osvajaju.
Ovom sjevernom kapijom on je bio okrenut prema Zeti i Raškoj. Kažu, vosak, med i mast iz tih zemalja ulazili su upravo kroz ovu kapiju koja se noću zatvarala, a danju otvarala – zbog tata, gusara i zulumćara.
Druga kapija na ovome gradu bila je okrenuta prema moru i zvala se „Vrata od mora“. Kroz ta vrata izlazilo se i sjedalo u galije koje su Kotorane odnosile u dalek svijet – nekad kao čuvene trgovce, nekad kao zloglasne pirate, nekad kao vješte galijote kojima je bijeli svijet bio isto ono što i njihov Kotor. Voda na koju se staje kad se izađe iz ovih vrata jedan je uski, a vrlo dugi morski kanal koji se inače zove „Boka“, što bi imalo da znači – „usta“. Kroz cijelu svoju prošlost Kotor je bio zlatna jabuka u ustima ovog svog mora. Daleko od otvorenih morskih prostora, na koje je kroz ovaj kanal izlazio kao kroz kakav uski hodnik, Kotor je bio kao u kakvoj skrivenoj kutiji do koje je neželjenu gostu bilo gotovo nemoguće doći. A nasuprot tome – Kotor je iz svoga skrivenog gnijezda bez imalo muke izlazio na mora – po kojim je plovio, a ponekad robio, i sa svojim galijama u Kotorski zaliv ulazio kao u kakvu tvrđavu u kojoj je bio nepobjediv. I samo onda kad je navaljivala velika i divlja sila neprijatelja, a na Kotor je navaljivao svaki đavo, ovaj grad je morao da poklekne: njegova daljina od otvorenog mora više ga nije štitila, njegovi bedemi visoki ponegdje i po 10 metara više nisu mogli da ga brane. Bio je tada pljačkan. Sve što je i sam nekad opljačkao, sad je gubio.
A najviše je izgubio kad su u Boku Kotorsku, sa brodovljem kojem broja nije imalo, uplovili u devetom vijeku Arapi. Grad je tada prvo poharan; sve što je bilo od vrijednosti Arapi su prenijeli u svoje galije i na kraju, pust i prazan sasvim, grad predali ognju i otplovili. „Biser na kraju mora“, kako ga u pjesmama nazivaju, taman i crn gledao je za ovim gusarima bespomoćno moleći se svome zaštitniku svetom Trifunu da se nikad više u njihov zaliv ne povrate.
To su bila ta strašna i nikad sigurna „Vrata od mora“, kroz koja Kotor izlazi u svijet.
Postoje na ovom gradu još jedna vrata. Ona se zovu „Vrata od Rijeke“ i onaj ko je naumio da ide u Dubrovnik, u Travuniju, u zemlju Humsku i zemlju Hercegovu izlazio je na ta „Vrata od Rijeke“. Na vrata je u svoje vrijeme ušao, sa tovarom darova ovom gradu, jedan od najmoćnijih srpskih vladara – car Dušan. Grad Kotor je bio njegov. Iz njega je dobijao so, ribu, tkaninu – a ovamo slao i prodavao vunu, vosak, kože i mast. Car je odavde dobijao i svoje ministre, jer Kotor je bio grad na moru u kojem su živjeli učeni ljudi. Oni što su poznavali svijet i zemlje. Oni što su oko mora poznavali gradove i u njima njihove prilike. A prije svega, i najbolje, susjednu moćnu Veneciju. U Veneciju su odlazili zbog trgovine i politike, zbog pregovora i ugovora, i račune o svemu podnosili caru u Prištini i Prizrenu, to jest caru Dušanu. Za njega su i ratovali. I jedna zastava, kojom se Kotor dugo ponosio, ovdje je došla iz bitke s Bugarima na Velbuždu – gdje je na sabljama bila oteta. Ovaj grad je kovao sablje i po tome je bio čuven. Kovao je i novac – pa je i po tome bio čuven. Venecija i Dubrovnik mrzili su ga – i to upravo zbog njegovog novca, koji je bio na cijeni i koji je kružio po cijelom Balkanu. Opasnosti koje su gradu prijetile, a silom se nisu mogle otkloniti, otklanjane su novcem. Stoga je Senat ovoga grada nastojao da gradska hazna uvijek ima dovoljno novca – jer „novac vrti što burgija neće“.
Kujući novac, ljudi su se ovdje naučili kujundžiluku. Iskivali su sve što se dalo topiti i kovati, a u iskivanju srebra i zlata bili su majstori na veliku glasu – pod imenom „od mora majstori“. Toke za junake, uzde za konje, „srmen tepeluke“ za ženska čela, prstenje za ruke i belenzuke, ukrase za sedla i za „umkaše“, zlatne igle za gradske gospođe i lažne šorvane za seoske snaše izrađivali su majstori iz Kotora. Crnogorci serdari ovamo su dolazili da se ukrase i odavde vraćali se tako ukrašeni da ni sami sebe nisu poznavali.
A sve to je u ovaj grad ulazilo i iz njega izlazilo kroz jedna od ovih njegovih vrata. Kroz te kapije grad je disao, živio, hranio se i davao da se i drugi hrane.
Pošto se sađe niz one krive i strme putove sa njegove sjeverne strane, iz kojih bi se mogla izvaditi cijela jedna gomila slova, a da se ni jedna krivina ne popravi i ne prepravi – čovjek se osjeti kao da se odjednom obreo u nekom davnom zatvorenom prostoru u kojem se miješaju mirisi mora, lišća, starine, kamena, vremena, kaldrme, zidine i zemlje koja je ovdje stara i izgažena ljudskim stopama. Ako čovjek dođe s crnogorskih visina, sa kojih mu se činilo da je vidio pola neba i pola svijeta, ovdje će mu se oko svesti na uzak prostor, jer sa svih će strana biti ograđen i okružen zidom i kamenom, ko zna kada tu složenim: da bude ulica, da bude prolaz, da bude prostor, koliko da se dvoje može mimoići, a ramena jedno drugome da ne iščaše.
Sve je ovdje priraslo jedno uz drugo: kamen uz kamen, vrata uz vrata, prozor uz prozor, tako da se prolaznik osjeća kao i da nije na slobodnom prostoru, nego u nečijoj uzanoj avliji iz koje treba da izađe. Sve su to nekakvi zbijeni prostori koji se i ovdje zovu – ulicama! I sve kao da se silno umorilo – od toga što stoji jedno uz drugo, od tjeskobe u kojoj se znoji, od vremena što je tuda prošlo, od starosti, od zemana, od mora pred sobom, od vazduha nad sobom, od planine za sobom – koja samo što ga nije zatrpala.
Mogu nekom ove krive tijesne ulice, povezane u čudan splet, da liče na škrinje vječnih udavača koje se nisu još udale – i neće se nikada udati, pa će ruho u njima, i u ruhu položene dunje – ostati i dalje da mirišu. Ulice ove su nekad opjevali njihovi pjesnici. Jedan od njih zvao se Pima, a drugi Bona. Oni su u stihove unijeli sve što je bilo lijepo u njihovom gradu – njegove kuće, ulice, prozore, njegove galije i galebove, njegova jutra, večeri, krovove-masline i djevojke, i to mnogo ljepše i slađe nego što je ovaj grad na moru opisao i opjevao vizantijski monarh Konstantin VII, onda kad je Kotor bio vizantijski.
A Kotor je bio gotovo svačiji: ilirski, grčki, latinski, hrvatski, bosanski, srpski, mađarski, austrijski, ruski i francuski – i svak je u njemu načinio ponešto po svom ukusu i po svojoj volji. A izgleda da mu je najbolje bilo pod vlašću srpskih kraljeva i careva koji su se svi zvali Stefan Uroš – a bilo ih je više – prvi, drugi, treći i četvrti Stefan Uroš. Oni su mu izdavali povelje kojim su mu priznavali samoupravu, na čelu sa knezom, banom, priorom, komesom, i tako dalje. Savjet komune sastojao se isključivo od vlastele, koja je na sjednice pozivana zvonjenjem zvona. Na sjednicama Savjet vlastele pisao je proteste, diplomatske note, molbenice i zahvalnice raznim gradovima i zemljama, a sve u ime „stolnoga i slavnoga grada Kotora“.
O tome da je bio i stolan i glavni grad na moru i danas govore spomenici njegovog bogatstva i kulture: stare knjige, stara zdanja, staro pozorište, starodrevne slike i skulpture i prije svega cio grad – takav kakav jeste, tvrd, temeljit, spokojan i vječan. Ovdje je nekad prisjeo i razvio se zbog pitke i jake vode koja se zove „Rijeka“, i zbog nje će tu i ostati zanavijek. Nosiće u sebi ponešto iz svih vremena – neku crkvu, neku građevinu, neki ožiljak od topova, neku tešku ranu iz ratova i vrlo rijetko poneki trofej, neku zastavu, neku dragocjenost iz dalekih zemalja.
Rušen često od neprijatelja, a gotovo isto toliko i od zemljotresa, grad u ustima ovog isturenog jadranskog zaliva – „pokriven nebom ko od plave svile“, iznova se dizao i gradio – jer on kao da je određen da vječno tu stoji, dok vremena i ljudi dolaze i prolaze – kao talasi njegovog mora koji dođu i odu, opet dođu i opet odu, a on ostaje!
Ovim svojim starim dijelom liči na starca. Čelo glave leži mu planina Lovćen. Zlatan štap je njegov zaliv Boke. Po borama lica grije ga Sunce. On kao da je zbog Sunca i sjeo tu. Sa tri svoje kapije. Onom od Rijeke, onom od mora i onom od planine. One su otvorene. Uđi i unesi dobro srce. 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
