Posted November 6, 2017 Govori: prota Golijan Rat me je zatekao u Vlasenici, i normalno, kao i svaki Srbin, bio sam na ovoj našoj, srpskoj strani. Ali kad je rat ušao u svoju realnost shvatio sam da mnogo tog ima tu što ne valja, što je ružno, i počeo sam da se bunim. Ali moja reč nije bila jaka, jako je bilo oružje, jaka je bila reč mržnje, a moja sveštenička reč, reč ljubavi, bila je slaba. Tad mi je proviđenje pomoglo, da jedno jutro zazvoni telefon u mom stanu, i javile mi se kolege, efendije, hodže, koji su, pomislio sam, uspeli sa drugim muslimanskim svetom da se prebace u Tuzlu i Sarajevo. Ali oni su mi rekli da su oni u džamiji skriveni. Da su prljavi, neokupani, u strahu. Obukao sam mantiju, otišo po njih i odveo ih u opštinu. Predsednik opštine, za kojeg sam radio da bude to što je, dočekao nas je jako hladno. I tražio sam propusnicu za ovu dvojicu ljudi da ih puste na njihovu teritoriju, muslimansku, da li u Tuzlu il' u Sarajevo. On je to odbijao i čak je počeo da... ružno sa mnom razgovara, i da mi upućuje teške...Pročitajte Ni u avliju Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites