Promatrala sam maglu kako se razvlači preko drveća i ispijala kavu uzgojenu u vrtovima Manggarai zajednice. Jutra su u planinama svježa, a selo Wae Rebo smješteno je u kotlini – zbog čega do izražaja dolazi igra svjetla, ali i miris tropske kišne šume. Sedam kuća okruženo je sa sedam planina, a članovi zajednice vjeruju da, uz njih, ovdje žive još i duhovi njihovih predaka.
Primili smo kršćanstvo, no uz to smo i animisti. Vjerujemo da sve oko nas ima dušu – i stablo i životinja i izvor rijeke. Vjerujemo u duhove naših predaka, a prema prirodi se odnosimo s poštovanjem.
Marcelinus je jedan od rijetkih koji se može sporazumjeti na engleskom jeziku. Legenda kaže da je u davna vremena, njegov predak Empo Maro, napustio indonezijski otok Sumatru i zajedno s obitelji doplovio do Floresa. Tu je podignuo nekoliko sela, među kojima i Wae Rebo ili Selo u oblacima, do kojega je moguće doći samo pješice (tri sata penjala sam se na 1782 m, a zatim sam se spustila na 1117 m). Selo je dio veličanstvene tropske šume koja je izrasla na ugaslom vulkanskom tlu i koja je dom mačke cibetke, bizona, divljih svinja, zmija, majmuna i brojnih vrsta ptica. Prije dolaska udarila sam u veliki gong kako bih najavila svoj posjet, a ubrzo me primio i starješina, poželjevši mi dobrodošlicu.
Sačuvali smo stoljećima staru tradiciju. U središtu sela je sveto mjesto, oltar predaka i glavna kuća, Niang Gendang, u kojoj živi starješina sa svojom obitelji. U istoj toj kući smješteno je još sedam obitelji, znači više od tridesetero ljudi. Kuće su podignute na pet razina i šire se prema dolje, poput paukove mreže. U prizemlju se odvija život, na drugom, trećem i četvrtom katu skladištimo stvari, a peti kat je prostor predaka.
Dok ulazim u kuću oči se navikavaju na mrak i dim. U središtu prostorije je vatra. Iako nemamo zajednički jezik, ujutro i navečer razgovaramo uz šalicu domaće kave. Žene oko mene žvaču betelove orahe i svako toliko u kantu ispljunu crvenu tekućinu. Nakon tri dana počinju me uvoditi u svoju svakodnevicu – jedna me žena odvodi u šumu i pokazuje mi izvor gdje mogu piti vodu i gdje se mogu okupati, s drugom čistim zrna kave, a s trećom ženom sjedim i promatram planine.
Svi radimo u polju, a kava Arabica je naš glavni izvor prihoda. Uzgajamo još i vaniliju, manioku, taro, banane, marakuju i drugo voće i povrće koje prodajemo na tržnici. Žene ručno izrađuju sarung; tkaninu koja je važan odjevni predmet, a jedna od sedam kuća namijenjena je posjetiteljima koji ovdje mogu prenoćiti i upoznati našu tradiciju. Godine 2012. primili smo UNESCO-ovu nagradu za kulturu i turizam.
U selu Wae Rebo oblaci ponekad ustupe mjesto mjesecu i zvijezdama… Tada su, u tišini, sve oči uprte prema noćnom nebu i svatko je prepušten vlastitim mislima...
