Dugo sam odgađala putovanje prema pustinji Kalahari. Naime, ne vozim automobil, a Namibija spada među najrjeđe naseljene zemlje svijeta. Oni koji su bili, odgovarali su me od ideje upravo zbog slabe naseljenosti, loše prometne infrastrukture i nepovezanosti među mjestima – zemlja je petnaest puta veća od Hrvatske i ima svega 2,5 milijuna stanovnika. No unatoč upozorenjima, osjetila sam trenutak i prije pet godina sjela u avion za Zambiju; nju mi je bilo jednostavnije organizirati. Ovih se dana vraćam starim dnevnicima, audio snimkama i fotografijama jer dio mene koji se s lakoćom kreće svijetom i u njemu nalazi inspiraciju, traži da ga ponovno osjetim. Jedan od mojih najvećih strahova je da ću zaboraviti putovati.
(Ulomak iz dnevnika: 1. 7. 2017.) Danas sam autobusom putovala iz Lusake u Livingstone. Kroz prozor sam promatrala velika stabla baobaba i akacije, ljude koji se okupljaju uz cestu kako bi prodali ugljen i šećernu trsku. Znatno su tamniji nego u Keniji. Posebno su lijepe žene koje na glavi, u pletenim košarama, nose suhu ribu, voće i povrće. Vijugavi puteljci vodili su prema kućama sa slamnatim krovovima, nasmijana djeca igrala su se s kamenjem i crvenom zemljom. Kretali smo se sporo, a njihovi su pogledi ostajali iza nas, u gustom oblaku prašine, u živopisnim prizorima na rubu savane. Vidjela sam i lešinare i veliko jezero na kojem se napajala stoka.
Put je trajao čitav dan, u polasku smo kasnili tri sata. Dok se autobus ljuljuškao na cesti, većina je putnika spavala. S televizora je treštala glazba, a čovjeka pored mene zanimalo je odakle sam i kamo idem...
„Imam dva mjeseca. Možda ostanem u Zambiji, no želim otići u Namibiju.“
„Jesi li rezervirala smještaj? Stići ćemo po mraku.“
„Sve je ok, dočekat će me na stanici u Livingstoneu. Volontirat ću u zajednici.“
„Dobrodošla! Ako trebaš bilo kakvu pomoć, reci.“
Sunce je polako zalazilo prema horizontu i bojalo nebo žarko crvenim, narančastim i žutim tonovima... Osjećala sam toplinu i zahvalnost.
Na dobrom sam putu.
Ponovno sam u Africi!
Nakon tjedan dana Zambije, sjela sam u novi autobus i otputovala u Windhoek, glavni grad Namibije. Trebalo mi je neko vrijeme da osjetim sigurnost i pronađem logiku kretanja prema plemenima koja žive tradicionalnim načinom života. Boravila sam u zajednici, radila u osnovnoj školi u Windhoeku, putovala po veličanstvenim nacionalnim parkovima i u jednom se trenutku povezala s ravnateljem škole u pustinji Kalahari. Put se počeo otvarati... ubrzo sam se kretala duboko kroz unutrašnjost i družila s Bušmanima i Himbama. Često se prisjetim njihovih osmijeha i lica u odsjaju vatre, priča koje smo dijelili, mjesečine pod kojom smo hodali, povjerenja u osjećaj da smo, iako različiti, zapravo slični. U obje sam zajednice stigla s hranom kao poklonom, u namjeri da ću spavati vani, uz vatru – no spavala sam u šatoru i u kolibi, na kravljoj koži. Dijelili smo svakodnevicu, brali bobice i pustinjsko bilje, izrađivali nakit. Savijali smo origami ždralove i plesali. Puštala sam im snimke njihovog glasa i pjesama.
(Ulomak iz dnevnika: 5. 8. 2017.) Oko mene zuje muhe. Hrpa muha. Sjedim ispred kolibe sa ženom s kojom izrađujem nakit od ljuski nojevog jajeta. U selo sam stigla sinoć, moglo bi se reći nespremna. No što znači biti spreman? Sa mnom je doputovao Steve koji govori engleski, doveo me u svoju zajednicu. Povezao nas je ravnatelj škole. Daleko smo od civilizacije. U platnenoj torbi koju sam ponijela imam spavaću vreću, nekoliko komada odjeće, higijenske potrepštine, čeonu lampu, bilježnice, origami papire, Belu Hamvasa i snimač zvuka. Dani su ovdje vrući, a noći izrazito hladne. Na ovakvim putovanjima ne kompliciram i spremna sam prihvatiti sve što dolazi – odnekud su se pojavili šator i deka. WC je grmlje, resursi vode su ograničeni. Bušmani žive u kolibama od slame, dok su zidovi modernijih kuća napravljeni od mravinjaka – zbog izlučevina termita materijal uspoređuju s cementom. Neke obitelji žive u šatorima, a tek rijetki u zidanim kućama s limenim krovom. Duboko u Kalahari sve je vrlo bazično i jednostavno. Povezujem se s prirodom i divljinom oko sebe i u sebi. Osjećam bogatstvo. Ljudi s kojima boravim sve češće spominju iscjelitelja koji se zove |Kunta Boo i kojeg zajednica izrazito cijeni. Žena s kojom izrađujem ogrlicu zove se Xoall'an, a njezin muž ll'Ao, Komta ili Ljuska nojevog jajeta. Svi ističu da je u mladosti bio izvrstan plesač.
Rođen sam u Kalahari. Mi sebe nazivamo Ju/'hoansi što znači Pravi ljudi, a bijelci su nas prozvali San ili Bušmani. Jedan sam od starješina. Ne znam čitati ili pisati. Ne znam koliko imam godina. Nekad smo živjeli u obilju no danas je život jako težak. Mladi su izgubljeni, spavaju i ne razmišljaju da se moraju probuditi. Ovisni su o alkoholu i drogi, bježe prema gradovima. Ne znaju tko su. Niti znaju loviti i preživjeti u prirodi, jer za to nemaju vremena, niti im škola daje sigurnost. Ne razumiju da je život kao kad se krećeš kroz divljinu – ako padneš ne vraćaš se i ne žališ, nego ustaneš i ideš dalje. Prije smo lijepo živjeli, bilo nas je mnogo, dijelili smo sve što smo imali i bili smo slobodni, nismo trebali novac. Sada ovisimo o pomoći namibijske Vlade. Dozvoljeno nam je loviti samo male životinje, s lukom i strijelom, a svuda uokolo su ograde i nacionalni parkovi u kojima bogati ljudi love s puškama. Dobivamo nešto malo mesa od trofejnog lova što nije dovoljno. Ne znam zašto to mora biti tako no naša kultura nestaje.
Da bi izradila predivnu bijelu ogrlicu od nojevog jajeta Xoall'an je potrebno desetak dana. Prvo smo razbile ljusku, zatim ručno oblikovale zrnca i probušile sitne rupice. Materijal nižemo na konac i brusimo. Posao je spor. Meditativan. Za jednu ogrlicu Xoall'an dobije oko 70 centi, dok ju preprodavači u nacionalnim parkovima turistima prodaju za 20 eura. Isto je i s đavoljom kandžom, biljkom koju su Bušmani oduvijek koristili u narodnoj medicini, a koja je danas zaštićena zakonom pa ju smiju kopati isključivo u svrhu prodaje bogatim farmaceutskim kompanijama. Pod pritiskom modernog načina života i prisilno ugurane u monetarni sustav, afričke plemenske zajednice zapetljane su u krug siromaštva i gubitka identiteta. Po završetku školovanja mladi teško pronalaze posao i započinju samostalan život.
Sve što znam naučila sam od roditelja i drugih starješina, jako smo ih poštovali. No jednog su dana došli ljudi koje nismo poznavali i rekli nam da to što radimo nije dobro, da naša kultura nije dobra, da se ne smijemo okupljati oko vatre kako bismo pjevali i plesali s precima. Ponekad odem u crkvu da čujem o čemu tamo govore jer u mojoj mladosti nismo poznavali ovog Boga, a ljudi danas previše govore o Bogu. Bojim se što će biti s našom djecom - starješina i iscjelitelja ima još vrlo malo, većina ih je umrla i nisu imali kome prenijeti svoje znanje. Mladi se srame što su Bušmani… Brinem se zbog mojih sinova. Ne vole plesati. Nisu sretni. Nama, starima, ne treba puno. ll'Ao i ja imamo jedno drugoga i nama je to dovoljno. Volimo živjeti u Kalahari. Od prirode dobijemo sve što je potrebno. Život u divljini je lijep.
Bušmane antropolozi navode kao prve ljude na Zemlji i kao izrazito blagu i miroljubivu zajednicu – pleme vjeruje da je svijet nastao iz nojevog jajeta u kojemu je rođena kultura iscjeljenja, povezivanja duhovnog i zemaljskog života. Iz jajeta su se rodili ljudi, biljke i životinje, pjesme, plesovi, užad i mreža s kojima su spojeni Stvoritelj, preci (bogovi) i iscjelitelji, posrednici između dvaju svjetova.
(Ulomak iz dnevnika: 6. 8. 2017.) Upravo sam dobila ime Xoall'an, prema ženi s kojom živim. Kuhamo. Ona i Komtsa stalno brinu jesam li dovoljno jela i jesam li pila, proučavaju moju kožu koja se crveni na jakom afričkom suncu. Svladala sam wc i pranje tijela i kose u pola litre vode. Čudno mi je misliti ili pisati na hrvatskom. Danas mi je Komsta često isticao da među Bušmanima ima još svega nekoliko živućih iscjelitelja.
Više se ne okupljamo oko vatre nakon lova. Nekada smo živjeli jednostavno – ujutro si razmišljao samo o tome što ćeš jesti i kako ćeš nabaviti hranu. Vodu smo skupljali s biljaka i drveća ili bismo nalazili isušena korita koja smo kopali rukama. Prikupljenu tekućinu čuvali smo u spremniku načinjenom od ljuski jajeta jer je takav spremnik lagan za nositi. Otrov za strelice dobivali smo od termita, a nakon što bismo ustrijelili životinju, pratili smo ju dok ne izgubi snagu. Najviše smo voljeli loviti žirafe no danas je to zabranjeno. Nekad smo pjesmom i plesom zazivali duhove predaka, a danas nam kažu da to nije dobro pa sjedimo i čekamo, ne radimo ništa. Ja se znam zaokupiti, oči me ne služe najbolje ali i dalje idem u lov na male životinje... No mladi su bez cilja.
(Ulomak iz dnevnika: 10. 8. 2017.) |Kunta Boo me pristao upoznati i razgovarati o svojim iskustvima. Odredio je cijenu poklona koja mi je prihvatljiva i sutra idem kod njega, ovih će dana održati malu ceremoniju za iscjeljenje zajednice koja je nekoliko sati vožnje udaljena od sela. No dogodilo se i nešto čudno - niotkuda, usred ničega, pojavio se Volker iz Beča, muškarac kojeg sam upoznala stotinama kilometara dalje, u Windhoeku. Poznaje Sevea i nije prvi put među Bušmanima. Sjedili smo uz vatru do dugo u noć, razgovarali, čitali jedno drugome ulomke iz knjiga, pokazivao mi je svoje zapise i snimač zvuka. I evo me u dobro poznatom osjećaju – počinjem lagano podizati zid i braniti se od skrivenih pogleda i osmijeha. Spremna sam za Afriku ali ne i za ovo što se događa među nama. Volker me svojim prisustvom živcira jednako koliko me i privlači. Dinamika je obostrana. Voljela bih pobjeći od intenziteta sukobljenih osjećaja i vlastite hipersenzibilnosti no čini se da nemam kamo.
|Kunta Boo se fizički nije razlikovao od ljudi koje sam upoznala prije njega no zračio je s nekim dubokim mirom i dostojanstvom. Govorio je sporo i dinamično, pritom je često pogledavao prema nebu, a njegova je boja glasa izražavala tugu, ponekad i ljutnju. Oko glave je imao šarenu traku, a na nogama zavezane šuškalice.
Učio sam od djeda i oca. Roditelji su me još kao dječaka ohrabrivali i govorili mi da ću biti veliki iscjelitelj i pomagati svojoj zajednici. N/um je nešto što dolazi od Stvoritelja i ako imaš dar moraš ga koristiti – moraš liječiti ljude i prenositi svoje znanje. Moje srce je slomljeno. Mladi spavaju. Kad sam primio n/um bio sam jako mlad i malo sam se bojao tog iskustva. Izašao sam iz tijela, a ljudi oko mene mislili su da sam umro no bio sam na lijepom mjestu. Sve mi je djelovalo poput sna – bio sam u velikom svjetlu koje je sjajilo snažno poput Sunca i vidio sam Stvoritelja, svijet predaka… To je iskustvo koje je teško opisati nekome tko ga nema. N/um je snažna energija, mnogi je se u početku boje jer ju moraju naučiti kontrolirati. To je energija koja ključa u želucu i uzdiže se duž kralježnice po čitavom tijelu. Kad osjetim snažne trnce znam da sam ušao u trans. Ponekad je osjećaj kao da gorim u vatri. Spojen s duhovnim svijetom vidim sve - svjestan sam i dobra i zla. Vidim ono što običan čovjek ne vidi.
(Ulomak iz dnevnika: 11. 8. 2017.) Volker nas vozi prema mjestu gdje će se noćas održati ceremonija. Još smo dublje u divljini, s cd-a svira Spirit Bird od Xaviera Rudda. Pjevamo. I smijemo se. Napetost između nas dvoje je popustila. Ne razmišljam. Ispred nas je cesta puna pijeska, pustinja koja se mijenja iz potpuno puste i grmolike u visoku travu s visokim drvećem.
Zajednica se polako okuplja. Mjesec je pun, a nebo prošarano s tisućama zvijezda. Žene i djeca sjede oko vatre – pjevaju i plješću. Nema nas mnogo, možda dvadesetak. Muškarci započinju Žirafin ples, ritam i glasovi postaju ujednačeni i na trenutke snažni. Grupi se pridružuje |Kunta Boo. O gležnjeve je privezao šuškalice, oko čela bogato ukrašenu kožnu traku s perlicama, a u ruci drži štap s kojeg visi životinjska dlaka, žirafin rep. Stopalima snažno udara o zemlju... Pjeva i polako ulazi u trans, trese se, proizvodi duboke i glasne zvukove. On je nositelj n/uma ili ključajuće energije koja mu omogućuje da bude most između dvaju svjetova – zemaljskog i spiritualnog. Hoda u krug i dodiruje prisutne. Bolesna žena na koju je položio dlanove pala je u nesvijest. Druge žene ju pridržavaju i brinu o njoj. Dijete plače u majčinom krilu. Da bi lakše ušao u trans |Kunta Boo žvače korijen stabla akacije (Camelthorn Tree). Zajednica ga čitavo vrijeme podržava pjesmom i plesom. U nekom trenutku leži na zemlji i trese se, hoda po vatri, jede komad žeravice. O njemu brinu supruga i drugo dvoje starješina. Pomažu mu da ostane u kontaktu sa Zemljom. Pleme pleše za zdravlje zajednice, uspješan lov i obilje, za kišu i dobar život. Mole blagoslov predaka.
Nije lako osjećati n/um. Vidio sam odrasle muškarce kako plaču, kako počinju ludjeti zbog bolne i snažne energije. Kad si u transu susrećeš i one duhove predaka koji su smiješni i žele pomoći ali i one koji su zli i agresivni, koji žele ubiti čovjeka. Dok plešemo, tražimo naklonost dobrih duhova, molimo ih da uzmu bolest i ostave život. Kao iscjelitelj posjedujem veliku snagu. Kad me pitate postoji li Bog, to je vrlo zanimljivo pitanje. Ja sam Bog jer plešem s bogovima, sva ta snaga je u meni. Iscjeljivati je opasno… Dok liječimo preuzimamo bolest na sebe zbog čega i sami možemo umrijeti. Znao sam se oporavljati mjesecima. No s više iskustva i znanja putovanje je postalo lakše. Sjećam se, bio sam mlad kad su me pozvali da pogledam čovjeka koji više nije disao. Već su bili iskopali rupu u koju će ga pokopati… No do jutra sam ga izliječio i dugo je nakon toga živio, umro je tek nedavno, kao star čovjek.
Iako je večer bila predivna, osjećala sam duboku nemoć i bol zajednice, snagu vatre i života. Volker me u nekom trenutku poljubio. Uzvratila sam. Sutradan smo sjedili sa starješinama i pili čaj.
Vidjeli ste sinoć, plesali smo no nisam mogao puno pomoći. Neki ljudi su imali probleme, bili su bolesni... I osjetio sam n/um ali jednostavno nije bilo dovoljno energije. Bilo nas je malo. U jednom trenutku mi je u pomoć došao duh jednog velikog iscjelitelja, koji je davno umro... Jako sam mu zahvalan da je bio uz mene i da je plesao s nama... No energija zajednice nije bila velika, ples i pjesma nisu bili snažni pa nismo uspjeli puno komunicirati. Naša kultura nestaje no bez obzira na to ja i dalje plešem i nadam se da će se nešto promijeniti.
Nakon ceremonije još sam nekoliko dana bila u Kalahari, u blizini gradića na čijoj su se benzinskoj postaji okupljali mladi muškarci s alkoholom u ruci i mutnim pogledom. Većinu vremena provodila sam u maloj lokalnoj knjižnici i čitala knjige antropologa koji su istraživali ovo područje. Volker je uskoro otišao u smjeru sjevera, a ja u smjeru sjeverozapada – prema pustinji Namib i regiji Kaokoland. Po povratku kući nastavili smo se družiti još neko vrijeme na relaciji Zagreb-Beč. Bio je to neizbježan, karmički susret. Sjećam se kad mi je javio da je |Kunta Boo napustio fizički svijet. U mislima sam se vratila u pustinju i sjela uz vatru. Vjerujem da su njegov duh i ples snažniji nego ikada i da čuva one koji su ostali na Zemlji. 
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
