datum: avgust - septembar 2007.
 
 

 

22. avgust

Od večeri do jutra Beerfest, a od jutra do večeri finalna faza priprema za Prodor. Ofanziva je počela u 22h05 vozom za Beč. U kupeu neobična situacija: Damjen iz Bordoa, srpski neurohirurg iz Budimpešte i ja diskutujemo o Mokroj Gori, Libiji i Sarkoziju na francuskom, a jedan Amerikanacmap of europe trip se sve vreme pretvara da spava, besan što je zašao u frankofoni kupe. U Budimpešti menjam voz i ujutru sam u Beču: Šengen-linija je probijena. 

U austrijskoj prestonici su me dočekali tetka i brat. Više puta me je dosad nanosio put u ovaj grad, i svaki put bi iznova budio u meni posebno osećanje. Svaka ulica i svaka kuća, svaki automobil i svaki prolaznik – sve bečko odiše uglađenošću. Centar je preplavljen strancima svih boja, a Turci prednjače po broju. Katedrala Sv. Stefana, najveće gotsko čudo i ostale crkve čija unutrašnjost zadaje vrtoglavicu; bezbroj šoping ulica sa svetskim brendovima, i bezbroj raskošnih zgrada poput Opere, Hofburga, Parlamenta, Muzeja umetnosti i Rathaus-a na čijem trgu se može okusiti hrana svih zemalja. Noću sav grad poprima dodatnu draž. No, već sledećeg jutra sam morao da se oprostim od svojih bližnjih i Austrije jer me je čekao nastavak puta prema Nemačkoj. Vozim se Intercity express-om koji kao da lebdi nad šinama i još ne mogu da verujem da krstarim Evropom.

vienna
Beč

 

23. avgust

U Nemačkoj sam se zaustavio u Vircburgu, rodnom mestu Novickog, katoličkom gradiću na Majni između Frankfurta i Nirnberga, u kome zvona ne prestaju da zvone i koji u isti mah svojim zamkom nad gradom ima nečeg salcburškog, starim mostom sa skulpturama nečeg praškog, a svojim starogradskim ulicama i kaldrmom ima nečeg tipičnog za nemačka mala mesta, nečeg što mi je dopadljivije od nemačkih metropola. U ovom gradu sam proveo nezaboravno vreme zahvaljujući domaćinu Andreasu koji mi je pokazao najlepša mesta u gradu, a uveče smo sa njegovim cimerima otišli na žurku gde smo ostali do sitnih noćnih sati. Sledećeg jutra je usledio put za Amsterdam

vienna vienna
Beč Beč
vienna statue boy with a dog

25. avgust

Promenivši voz u Frankfurtu, stigao sam u Amsterdam popodne, gde me je ugostio Harald, osrednjih godina i jako ljubazan. Amstedam je ludnica u kojoj se nikad ne spava i koja je prenatrpana crncima, Azijatima, Magrebljanima, turistima itd. Smešten na velikom broju kanala, on je većma ljubak no očaravajući, sa svim svojim kućicama lepih fasada i uskim uličicama koje presecaju kanali i u kojima se čovek lako zagubi.

Amsterdam je najliberalniji grad Evrope, u kome sve rase žive po volji i u kome su marihuana, prostitucija i homoseksualnost nešto legalno i prihvaćeno. Veliki deo centra zauzima famozni Red light district u kome se nalazi bezbroj klubova, coffee shop-ova koji zaudaraju na marihuanu, i lokalima na čijim vratima pri prigušenom crvenom svetlošću stoje prostitutke u donjem vešu koje šokirano posmatraju reke turista. Ljudi ovde izgledaju na prvi pogled jako užurbano i nezainteresovano, ali su zapravo jako predusretljivi. Svi, i mladi i stari, svi pričaju engleski. Grad bi bio jako romantičan sa svojim kanalima, parkovima i rekom Amstel da nisu turisti osvojili svaki njegov pedalj.

den hague scheveningen, ševeningen
Hag Ševeningen
amsterdam amsterdam
Amsterdam Amsterdam

Uveče smo se Harald i ja prošetali centrom koji je, za razliku od drugih gradova na Zapadu, pun do kasno u noć. Iako je Amsterdam grad Rembranta, Van Goga i Ane Frank, ljudi ipak najviše dolaze ovde radi provoda koji nema premca. Sledećeg jutra sam otišao na pola dana u Hag. Treći po veličini u zemlji, Hag je ne manje lep od Amsterdama sa svojim prostranim starim gradom i Ševeningenom, predgrađem koje je poznato letovalište na Severnom moru sa dugom plažom i luksuznim hotelima. Tu sam seo na pesak i pojeo svoju tunu gledajući nekud prema istočnoj britanskoj obali. Pronašao sam i Haški tribunal, i uspeo da uđem unutra. Pošto sam prošao kroz dvoslojno obezbeđenje od koga nisam mogao da sakrijem ni novčić, našao sam se u javnoj galeriji, i pred sobom sam ugledao suđenje uživo! Odmah sam prepoznao Milutinovića, Pavkovića, Lazarevića i druge sunarodnike. Ta neočekivana situacija me je prožela čudnim osećanjem. Napustio sam tribunal zamišljen.

U podne sam se vratio u Amsterdam i istraživao ga do 22h, pročešljavši svaku njegovu ulicu. Vratio sam se kod Haralda iscrpljen, i sledećeg jutra sam uzeo voz za Brisel.