Kapetan Paul Lemerle, brod kojim su Levi-Stros i drugi intelektualci izbegli iz Višijevske Francuske
Nije nam bilo ni na kraj pameti da će, tokom četiri ili pet godina, članovi naše male grupe biti – uz retke izuzetke – jedini putnici u prvoj klasi mešovitih parobroda Kompanije za pomorski prevoz koja je održavala vezu s Južnom Amerikom. Mogli smo da biramo između druge klase na jedinom luksuznom brodu koji je plovio tim putem i prve na skromnijim lađama. Karijeristi su se odlučili za prvu ponudu, doplaćujući razliku iz sopstvenog džepa; nadali su se da će tako dobiti priliku da se očešu o ambasadore i izvuku problematične koristi. Mi drugi smo, pak, uzeli mešovite parobrode kojima je trebalo šest dana više da pređu taj put, jer su pristajali u mnogim lukama; ali na njima smo mi bili gospodari.
Danas žalim što pre dvadeset godina nisam umeo dovoljno da cenim tu nečuvenu raskoš, tu kraljevsku privilegiju: osam do deset putnika imalo je na potpunom raspolaganju palubu, kabine, salon za pušenje i trpezariju prve klase na brodu koji je mogao primiti sto pedeset osoba. Tokom devetnaest dana putovanja, taj gotovo neograničen prostor – jer nije bilo nikog drugog – postao je za nas gotovo nekakva pokrajina; sav naš prtljag putovao je s nama. Posle dva-tri putovanja, ponovo smo nalazili svoje brodove i svoje navike; i po imenu smo poznavali, čak pre no što bismo stupili na brod, sve one izvrsne marsejske stjuarde, brkate, u glomaznim cipelama, koji su odisali snažnim mirisom belog luka dok su polagali u naše tanjire najbolje komade piletine i filete iverka. Obroci, koji su i inače bili pantagruelovski planirani, postajali su to u još većoj meri zbog malog broja uživalaca brodske kuhinje.
Kraj jedne civilizacije, početak druge, iznenadno otkriće da je naš svet možda premalen za sve ljude koji ga nastanjuju – te istine mi nisu predočile brojke, statistike i revolucije, već obaveštenje koje sam pre nekoliko nedelja dobio telefonom dok sam se poigravao idejom da, petnaest godina kasnije, oživim svoju mladost putovanjem u Brazil: rekli su mi da, kako stvari stoje, moram rezervisati mesto na brodu četiri meseca unapred.
A ja sam zamišljao da od uspostavljanja avionskih linija između Evrope i Južne Amerike samo retki osobenjaci putuju brodom! Avaj, puka je iluzija verovanje da zaposedanje jednog elementa oslobađa drugi. Postojanje avionskih kompanija ne vraća moru njegov mir, baš kao što ni serijske vikendice na Azurnoj obali ne vraćaju spokojan seoski lik okolini Pariza.
Ali, između čudesnih plovidbi iz 1935. godine i te koje sam morao da se odreknem, bila je još jedna, 1941; nisam mogao ni slutiti koliko će ona simbolizovati budućnost. Sutradan po primirju, dobio sam, zahvaljujući prijateljskoj pažnji koju su mojim etnografskim radovima posvetili Rober H. Louvi i A. Metro, kao i brizi svojih rođaka nastanjenih u Sjedinjenim Američkim Državama, poziv da predajem na New School for Social Research u Njujorku; takvi pozivi bili su deo programa Rokfelerove fondacije, smišljenog da bi se spasli evropski naučnici ugroženi nemačkom okupacijom. Valjalo je krenuti na put, ali kako? U prvi mah mi je palo na um da kažem da idem u Brazil, s namerom da nastavim istraživanja na kojima sam tamo radio pre rata. U malom višijskom prizemlju gde je bila smeštena brazilska ambasada odigrala se kratka i za mene tragična scena kad sam zatražio obnovu svoje vize. Ambasador Luis de Susa-Dantuš, koji bi tako postupio čak i da ga nisam dobro poznavao, već je podigao pečat da mi overi vizu, ali ga je neki kruti i ledeni savetnik zadržao primetivši da su mu novi zakonski propisi oduzeli to pravo. Ruka s pečatom je nekoliko trenutaka ostala u vazduhu. Pogledom punim strepnje, gotovo molećivim, ambasador je pokušao da privoli savetnika da okrene glavu dok se pečat ne spusti na stranicu pasoša i omogući mi da barem napustim Francusku, ako ne i da uđem u Brazil. Zaludu – savetnikov pogled ostao je prikovan za ruku koja se mahinalno ponovo spustila pored dokumenta. Ne mogu dobiti vizu, pasoš mi je pružen sa izrazom žaljenja i nelagode.
Vratio sam se u svoju kuću u Sevenolu; pri povlačenju sam bio demobilisan nedaleko odatle i malo sam prolunjao po Marseju; iz razgovora u luci saznao sam da jedan brod treba uskoro da isplovi prema Martiniku. Raspitao sam se po dokovima i agencijama i konačno saznao da taj brod pripada onoj istoj Kompaniji za prekomorski prevoz čiju je vernu i veoma ekskluzivnu klijentelu sačinjavala francuska univerzitetska misija u Brazilu tokom prethodnih godina. Po zimskom severcu, februara 1941, u nezagrejanoj kancelariji s odškrinutim vratima pronađoh činovnika koji je nekad dolazio da nas pozdravi u ime Kompanije. Da, brod zaista postoji, da, uskoro će isploviti; ali ja neću moći njime da putujem. Zašto? Nije mi bilo jasno; nije umeo da mi objasni, stvari su se promenile. Ali kako? O, to je duga priča, vrlo mučna, ne može čak ni da me zamisli na brodu.
Nevoljnik je u meni još video nekakvog manjeg ambasadora francuske kulture; ja sam se, međutim, već osećao kao plen koncentracionog logora. Uz to, dve prethodne godine proveo sam prvo u neprohodnoj prašumi, a zatim u haotičnom povlačenju od logora do logora, od linije Mažino, preko Sarta Koreca i Avejrona, do Bezijea, u stočnom vozu nalik toru; obziri mog sagovornika izgledali su mi besmisleni. Video sam sebe kako se ponovo odajem skitačkom životu na okeanu, gde mi je dopušteno da učestvujem u svim poslovima, da s nekolicinom mornara koji su se upustili u avanturu na tajnom brodu delim skromne obroke, da spavam na palubi izložen blagotvornoj samoći i blizini mora tokom mnogih dana.
Konačno dobih kartu na brodu „Kapetan Pol-Lemerlalu", ali šta to znači shvatio sam tek na dan ukrcavanja pošto sam se probio kroz redove vojnika pokretne garde sa šlemovima i mašinkama; oni su se rasporedili oko pristaništa i onemogućavali putnicima svaki dodir s rodbinom ili prijateljima koji su došli da ih isprate skraćujući pozdrave ćuškanjem i psovkama: bila je to samotnjačka pustolovina, veoma slična ispraćaju robijaša. Broj putnika zaprepastio me je još više nego način na koji se s nama postupalo. Naime, na mali parobrod koji je, kao što sam ubrzo ustanovio, imao samo dve kabine sa ukupno sedam ležajeva, natrpano je više od trista pedeset osoba. Jednu kabinu su dobile tri žene, drugu su delila četvorica muškaraca, među njima i ja; to sam dugovao dragocenoj brizi MB. (ovde mu se toplo zahvaljujem), kome je izgledalo neprihvatljivo da jednog od svojih putnika iz vremena luksuza prevozi kao stoku. Naime, svi ostali moji saputnici, muškarci, žene i deca, tiskali su se u potpalublju bez vazduha i svetlosti, gde su brodski stolari na brzinu sklepali krevete na sprat i snabdeli ih slamaricama. Jedan od četvorice povlašćenih muškaraca bio je Austrijanac, trgovac metalima, čiji je džep svakako znao cenu te privilegije; drugi je bio mladi „beke" – bogati kreolac – koga je rat odvojio od njegovog rodnog Martinika, i koji je zaslužio poseban tretman na brodu time što se jedino za njega nije moglo posumnjati da je Jevrejin, stranac ili anarhista; i, na kraju, poslednji, neobičan severnoafrikanac koji je tvrdio da putuje u Njujork na nekoliko dana (krajnje čudnovat projekat kad se ima u vidu da je putovanje do tamo trebalo da traje tri meseca) i da u koferu nosi jednu Degaovu sliku; mada Jevrejin koliko i ja, on je bio persona grata za sve policije, obezbedenja, žandarmerije i službe bezbednosti u kolonijama i protektoratima, što je u tim okolnostima bila prava pravcata misterija koju nikad nisam odgonetnuo.
Među tim ološem, kako su govorili žandarmi, nalazili su se i Andre Breton i Viktor Serž. Andre Breton, kome je bilo krajnje neprijatno na galiji, šetkao se uzduž i popreko po retkim nezakrčenim delovima palube; odeven u somot, ličio je na kakvog plavog medveda. Između nas je počinjalo čvrsto prijateljstvo zahvaljujući tome što smo, tokom beskrajnog putovanja, razmenjivali pisma u kojima smo raspravljali o odnosu između estetske lepote i apsolutne originalnosti.
Što se tiče Viktora Serža, njegovo nekadašnje drugovanje s Lenjinom me je zastrašivalo, ali mi je istovremeno bilo veoma teško da tu činjenicu dovedem u vezu s njegovim karakterom koji bi uveliko priličio kakvoj usedelici s čvrstim načelima. To ćosavo lice nežnih crta, jasan glas udružen s krutim i opreznim ponašanjejn odavali su onaj gotovo bespolni karakter koji ću kasnije prepoznati kod budističkih monaha na burmanskoj granici, izrazito različit od muževnog temperamenta i obilja životne snage koje francuska tradicija povezuje s takozvanim subverzivnim aktivnostima. Naime, svako društvo ima prilično slične kulturne tipove, jer se oni razvijaju počev od vrlo jednostavnih suprotnosti, ali ih svaka grupa koristi za ispunjavanje različitih društvenih funkcija. Seržova funkcija se mogla ostvariti kao revolucionarna karijera u Rusiji; šta bi od nje bilo negde drugde? Izvesno je da bi odnosi između dva društva bili lakši da se mogao, pomoću nekakve rešetke, ustanoviti sistem ekvivalentnosti između načina na koje svako koristi slične ljudske tipove za ispunjavanje različitih društvenih funkcija. Umesto da se ograničimo, kao što to danas činimo, na suočavanje lekara s lekarima, industrijalaca sa industrijalcima, profesora s profesorima, možda bismo uočili da postoje suptilnije veze između pojedinaca i njihovih uloga.
Pored ljudskog tovara, brod je prevozio još ne znam kakvu tajnu robu; na Sredozemlju i uz zapadnu obalu Afrike, izgubili smo silno vreme prelazeći iz luke u luku da bismo – tako nam se činilo – umakli kontroli engleske flote. Vlasnicima francuskih pasoša ponekad je bilo dozvoljeno da izađu na kopno, dok su drugi ostajali zatvoreni na nekoliko desetina kvadratnih centimentara, koliko je svako mogao dobiti, na palubi koju je vrućina – sve veća s približavanjem tropskih predela i sve nesnosnija u potpalublju – postepeno preobražavala u neku vrstu višenamenskog prostora: trpezariju, spavaću sobu, dečju sobu, vešernicu i solarijum. Najneprijatnije je, međutim, bilo ono što se u vojsci naziva „briga za ličnu higijenu"; duž ivice broda, posada je od dasaka sklepala dva simetrična para zagušljivih i mračnih baraka, s leve strane za žene, s desne za muškarce; u jednoj od njih bilo je nekoliko tuševa koji su radili samo ujutru; nije teško pogoditi čemu je služila druga, s dugačkom drvenom gredom grubo obloženom limom i sa otvorom prema okeanu; neprijatelji prevelikog promiskuiteta, kojima je bilo odvratno zajedničko čučanje, uostalom vrlo nestabilno usled ljuljanja broda, morali su da ustanu vrlo rano i tokom čitavog putovanja trajalo je takmičenje među preosetljivima, te se na kraju čovek mogao nadati relativnoj samoći samo u tri sata izjutra. Zbog toga mnogi nisu više ni legali. Nešto ranije ili nešto kasnije, zavladala bi ista situacija u kabini s tuševima; tu možda nije bila presudna stidljivost, već nastojanje da se izbori mesto u gužvi, gde se činilo da i inače oskudna voda isparava u dodiru s tolikim pregrejanim telima i gotovo ne dopire do kože. U oba slučaja, ljudima se žurilo da što pre obave stvar i izađu jer su te neprovetravane barake bile napravljene od sveže i smolaste jelovine koja je, natopljena prljavom vodom, mokraćom i morskim vazduhom, lagano fermentirala na suncu odajući mlak, sladunjav i mučan vonj; pomešan s drugim mirisima, on je brzo postajao nepodnošljiv, naročito kad bi se more uzburkalo.
Kad smo, posle mesec dana putovanja, usred noći opazili svetionik For-de-Fransa, naša srca se nisu ispunila nadom da ćemo konačno dobiti jestiv obrok i krevet s čaršavima, i provesti jednu mirnu noć. Svi ti ljudi koji su pre ukrcavanja bolje poznavali ono što Englezi ljupko zovu „čari" civilizacije nego glad, umor, nesanicu, promiskuitet i poniženje, patili su od prinudne prljavštine, otežane vrućinom, u kojoj su proveli četiri nedelje. Na brodu je bilo mladih i lepih žena; počeli su flertovi i zbližavanja. Želja da se pre rastanka pokažu u boljem svetlu za njih nije bila puka koketerija: valjalo je isplatiti barem deo duga, opravdati ukazano poverenje, pružiti dokaz da pažnja nije ukazana nedostojnima; naime, dirljivo osetljive, te žene su smatrale da su im ukazane pažnje date samo na veresiju. Dakle, uzvik koji se oteo iz svih grudi nije bio puka lakrdija, već je izražavao i izvesnu diskretnost i patetiku: umesto tradicionalnog mornarskog „Kopno! kopno!" sa svih strana se istovremeno zaorilo „Kupanje! Najzad! Sutra ćemo na kupanje!", a zatim je usledilo grozničavo traženje poslednjeg komada sapuna, čistog peškira, bluze ili košulje koja je pomno čuvana za tu veliku priliku.
Na stranu što je taj hidroterapijski san i inače bio obojen odveć optimističkim gledanjem na civilizatorsko dejstvo četiri veka kolonizacije (u For-de-Fransu kupatila su retka), putnici su se ubrzo uverili da je njihov upljuvani i pretrpani brod bio idilično boravište u poredenju s dočekom koji im je priredila, odmah po stupanju u luku, soldateska zahvaćena kolektivnim moždanim poremećajem koji je zavređivao pažnju etnologa, ako on već nije uposlio sve svoje intelektualne moći da izbegne nepoželjne posledice tog događaja.
Većina Francuza doživela je „čudni" rat; ali, ratovanje oficira garnizona na Martiniku ne može se precizno opisati čak ni superlativom. Njihov jedini zadatak, čuvanje zlata Francuske banke, rasplinuo se u nekakvoj noćnoj mori koju je samo delimično izazvalo neumereno uživanje punča; zahvaljujući njihovom ostrvskom položaju, udaljenosti od metropole i istorijskoj tradiciji bogatoj sećanjima na gusare, zapala im je podmuklija, ali ne manje važna uloga jer su severnoamerički nadzor i tajne misije nemačke podmorničke flote bez teškoća zamenili protagoniste sa zlatnom minđušom u uhu, povezom na oku i drvenom nogom. Na taj način se razvila opsadna groznica, koja je bez ikakvog angažovanja i bez neprijatelja na vidiku ipak kod većine izazvala osećanje potpune sluđenosti. Što se tiče ostrvljana, njihovi razgovori su na prozaičniji način otkrivali slične intelektualne procedure: često su se čule reči „Nije više bilo bakalara, ostrvo je otišlo dođavola", dok su drugi objašnjavali da je Hitler zapravo Isus Hrist koji je ponovo sišao na zemlju da kazni belu rasu zato što je, tokom protekle dve hiljade godina, rđavo sledila njegovo učenje.
Po sklapanju primirja, i ne pomišljajući da bi mogli stati uz Slobodnu Francusku, viši oficiri odmah su se slizali s režimom u metropoli. Tako su i dalje ostali „po strani"; mesecima razjedana, njihova moralna i fizička otpornost nije više bila dorasla borbenom stanju, ako su se ikad njime i mogli podičiti; njihov bolesni duh je našao neku vrstu sigurnosti u tome što je stvarnog, ali udaljenog, nevidljivog i stoga gotovo apstraktnog neprijatelja – Nemce – zamenio izmišljenim, ali zato bliskim i opipljivim neprijateljem: Amerikancima. Uostalom, dva ratna broda SAD neprestano su krstarila ispred luke. Jedan snalažljiv ađutant glavnog komandanta francuskih snaga svakog dana je ručao na jednom od njih, dok je njegov pretpostavljeni raspirivao u svojim trupama ogorčenje i mržnju prema Anglosaksoncima.
Kivnost nagomilavanu tokom meseci valjalo je iskaliti na neprijatelju, na odgovornima za poraz koji oni, doduše, nisu doživljavali kao svoj, budući da su ostali po strani od bitaka, ali za koji su se, u izvesnom smislu, ipak osećali krivima (zar nisu dali najpotpuniji primer, najočigledniju sliku nemara, iluzija i malodušnosti koji su, barem delimično, doveli do pada zemlje?), i naš brod im je doneo pravu zbirku potencijalnih meta. Kao da su vlasti iz Višija, dopustivši naše isplovljavanje ka Martiniku, uputile ovoj gospodi tovar žrtvenih jaraca ne bi li im malo umirili žuč. Izgledalo je da odredu u kratkim pantalonama, sa šlemovima i naoružanjem, koji se smestio u komandantovoj kancelariji, nije bilo toliko stalo da nas ispita o razlozima iskrcavanja, koliko da nas, dok smo jedan po jedan pred njega stupali, podvrgne pogrdama i uvredama koje nismo mogli da uzvratimo. Prema onima koji nisu bili Francuzi postupalo se kao prema neprijateljima; Francuzima je, pak, grubo osporavana njihova nacionalna pripadnost, a istovremeno su bili optuživani da su kukavički napustili zemlju; ti prigovori nisu bili samo protivrečni već i neobično neumesni jer su dolazili iz usta ljudi koji su, od objave rata, živeli pod zaštitom Monroove doktrine...
Zbogom kupatila! Odlučeno je da svi budu zadržani u logoru koji se zvao Lazaret, na drugoj strani zaliva. Samo tri putnika su dobila dozvolu da se iskrcaju na kopno: „beke", koji je bio potpuno izvan čitave stvari, tajanstveni Tunižanin, koji je pokazao nekakav dokument, i ja, zahvaljujući posebnoj usluzi koju je komandantu učinio predstavnik Pomorske kontrole: on je bio drugi oficir na jednom brodu kojim sam putovao pre rata i sad mi je pritekao u pomoć kao stari poznanik.
—
Prevela s francuskog: Slavica Miletić. Priređeno na osnovu izdanja iz 1999 (Zepter Book World, Beograd). U originalu: Claude Lévi-Strauss, Tristes tropiques, Plon, Paris, 1993 (1955).