fotografija: Đorđe Matić
Kad sam čula da je sjeveroistočna Turska najveći proizvođač crnog čaja u Evropi nisam mogla ni zamisliti da ovdje čaj raste umjesto trave.
Čaj, čaj, čaj posvuda.
Čaj ispred svake kuće i garaže. Čaj u baštama, parkovima, pored puta, na putu... Na autoputu vjetar raznosi listiće čaja koji su ispali iz otkupnih šlepera.
Prvi pokušaji Turske u kultiviranju čaja počeo je 1917. u crnomorskom gradu Rize. Ali, zbog turskog rata za nezavisnost bilo je teško da poljoprivredni inženjeri koje je imenovala vlada steknu podršku stanovništva. Jer rat k'o rat. Ljudi su imali stotinu drugih briga. Prvi uzgoj velikih razmjera počeo je 1937. kada je dopremljeno 20 tona sjemena iz gruzijskog grada Batuma. Od tada uzgoj čaja počeo se širiti i postati neraskidivi dio ekonomskog života duž cijele istočne obale Crnog mora, i to toliko da su gradovi počeli mijenjati svoja imena. Pa je tako Kadahor postao Çaykara, a grad Mapavri Çayeli.
I evo me u Çayeliju.
Ispred mene polja crnog čaja. Izgledaju beskonačno.
Na poljima žene. Mašem im rukma. Smiju mi se zlatnim zubima. Meni bjeloputoj, neadekvatno obučenoj za bodljikave lijehe. Na fotografije ove lijehe izgledale su nježne poput pamuka, a u stvarnosti grebale su kožu do krvi. A i sunce prži, prži.
Znam 20-ak riječi njihovog jezika, one mog ni toliko.
Ali znaju da želim da im se pridružim u berbi, pa mi daju svoju odjeću. Jedna šešir da mi ne izgori lice, jedna maramu da sakrijem ramena, druga vunene čarape da zaštitim noge.
Teškim makazama siječemo čaj koji pada u vrećicu pričvršćenu za makaze. Kad se napuni istresemo je na veliki najlon.
Vruće je. Pakleno vruće.
Ponekad neka žena zapjeva, valjda da zaboravi na muku.
Druge je dočekaju, pa i one počnu pjevušiti. I tako to traje dva-tri sata do pauze. Onda iz sela dolazi nevjesta koja donasi u velikim korpama ručak za sve. I nezaobilazni dupli čajnik.
Za Turke, čaj nije samo omiljeno piće, već i ritual. Sjedamo u halku, po turski, a nevjesta svima sipa čaj.
Prvo tamnocrvena tečnost iz manjeg čajnika, a onda iz onog većeg voda. Po želji.
Kad beračica kaže: "Tamam!", nevjesta prestane da sipa.
Kažem i ja: "Tamam!", mada ne znam jel' ni kad je to tamam.
I pijem taj čaj. Prvo osjetim nešto gorko u grlu, a što više pijem sve mi milije i milije. Ovako se morao osjećat kineski car Shen Nung , prije 5000 godina, kad su mu u ključalu vodu slučajno s obližnjeg grama upali listići čaja. On ih prob'o, pa kasnije vazda pio.
Poslije ručka, berba se nastavlja. Sunce se sve više i više približava zapadu. I ja moram da pođem dalje, do Batuma, preko Tibilsija do Kavkaza.
Beračice me grle i daju mi zamotuljke somuna, dolme i kebaba, da mi se nađe na putu.
Kasnije, dugo mislim na te vrijedne žene sa zlatnim zubima.
