Fotografija: Bee Collins, "Under the Williamsburg Bridge"
New York, ljeto 2011. Išla sam popiti pivo s prijateljicom nakon posla. Dok sam sjedila u metrou i odmarala svoje konobarske noge, u metro je uletio lik s gitarom. Nije svirao loše, ali nije baš bio ni Jimi Hendrix. Ali, da ste vidjeli užitak s kojim je svirao gitaru! Zatvorene oči i osmijeh od uha do uha... I nimalo ga nije zanimalo hoće li tko ubaciti nešto novca u škrabicu. Nije pjevao, nije pričao, samo je nenametljivo svirao i smiješio se zatvorenih očiju.
Lica Njujorčana su nervozna, tužna. Nakon više od dva mjeseca gledanja smrknutih lica, kronično mi je trebalo da upoznam nekog pozitivnog. Svirač je imao kartonski natpis pred svojom škrabicom: „Podučavam sviranje gitare" i naveden broj mobitela. Zapisala sam broj.
Po izlasku iz metroa, poslala sam mu poruku. „Hej, ne želim naučiti svirati gitaru, ali želim upoznati tebe. Idem s prijateljicom na pivo. Želiš se pridružiti?" Odgovorio je da dolazi, pitavši gdje se nalazim s prijateljicom i kako će me prepoznati. „Križanje Union i Metropolitan avenije. Crna majica, crne hlače, crne starke i hippie torba sa velikim peace znakom." U roku minute je stigao njegov odgovor: „How beatnik! Stižem kroz pet minuta."
Sjedila sam na klupi u parku kraj navedenog križanja i čekala njega i prijateljicu. (Moja prijateljica zvala se Đurđica i, iako ovo nema veze s pričom, probajte zamisliti kakve su probleme imali Ameri s izgovaranjem njenog imena. Završilo je tako da su joj dali nadimak Jeetsa.) Jeetsa je kasnila, naravno, ali je svirač stigao kad je i rekao.
– Matt, drago mi je – pružio mi je ruku i osmjehnuo se.
– Nina, i meni je drago – naravno da mi je bilo drago. Prvi put nakon dugo vremena sam bila u društvu osobe koja zrači pozitivom.
Kad mi je rekao da se doselio u New York tek prije dva mjeseca, viknula sam: „Znala sam!" na što me je on upitno pogledao. „Znala sam da ne možeš biti iz New Yorka! Da si iz New Yorka, ne bi bio tako smireno sretan."
Matt je tada imao 29 godina i njegovi najbolji prijatelji bili su gitara i pojačalo. Uz njih nije posjedovao skoro ništa. Prije nego je došao u New York, živio je kao skitnica. Pet godina je proveo stopirajući po SAD-u u društvu gitare i pojačala.
Kad je Jeetsa stigla, odvele smo Matta u Union Pool, našu omiljenu birtiju. Cijelu noć smo se rundali s pivama. Kako to obično biva, najbolja prijateljstva krenu iz pijanstva. Tokom narednih nekoliko tjedana, Matt je upoznao našu ekipu i mi njegovu, te smo čoporativno harali po birtijama u Williamsburgu.
Jeetsa i ja smo mudro posložile naše ljeto. Radile smo na Manhattanu, gdje je najbolja lova, a izlazile na jeftinija mjesta po Brooklynu. Najčešće u Williamsburg i Greenpoint. Ta dva kvarta su prepuna umjetnika, besplatnih ili jeftinih svirki i sa sasvim pristupačnim cijenama pive. Bilo je jasno zašto smo baš tamo zalazile.
Krajem ljeta sam trebala prestati raditi i krenuti s putovanjima po SAD-u, ali nisam imala snažnu želju da odem na neko određeno mjesto. Matt mi je rekao da ima svirku s bendom na Floridi te da, ako želim, mogu ići s njim.
Proveli smo tjedan dana u St. Peterburgu na Floridi. Spavali smo kod jedne obitelji koju je on poznavao iz prijašnjih skitnji. Mama, tata i 15-godišnji sin. Sin je otvoreno pričao sa starcima o travi, gljivama i ostalim drogama prirodnog podrijetla. U kući je bilo zabranjeno pušenje cigareta, ali se zato trava bez problema mogla zapaliti.
Nije samo ta obitelj bila neobična! St. Petersburg je neobičan grad sam po sebi. U St. Peteu se slavi svaki prvi petak u mjesecu. Tada je zabranjeno prometovanje centralnom avenijom (gdje se nalazi većina kafića i klubova) kako bi ljudi mogli neometano piti, bez straha da će ih netko pregaziti dok bauljaju iz jedne birtije u drugu.
U St. Peteu se svake nedjelje na plaži organizira „drum circle" gdje stanovnici dolaze izbubnjati i isplesati stres iz sebe kako bi opušteno započeli novi radni tjedan.
Svako malo se organiziraju festivali, pa je tako te godine Matt svirao na jednom od tih festivala sa svojim bendom.
Tih sedam dana s rutinom „plaža – tulum – izležavanje" je brzo prošlo. Ja sam morala nastaviti sa skitnjom po SAD-u, Matt se morao vratiti u New York. Otpratio me je na avion za San Francisco. Bio je utorak i padala je kiša. Matt i ja se nismo više vidjeli.
*
Prošle su tri godine. Iako se rijetko čujemo, ja često završim "stalkajući" njegov profil na Facebooku. Nostalgija, pretpostavljam.
Često nam nedostaju ljudi koji ne postoje. Nisu umrli, samo ne postoje u onom obliku u kojem nam nedostaju. Ako je za vjerovati Facebooku, Matt više nije ono zen-biće koje sam prije tri godine upoznala. Postao je pravi Njujorčanin. Statusi su mu puni nervoze i razočaranja, a i dugo nisam vidjela osmijeh na njegovim slikama.
Najsretniji čovjek u New Yorku postao je Njujorčanin.
—
Prva fotografija je autorice Bee Collins pod nazivom "Under the Williamsburg Bridge" i nalazi se pod Creative Commons licencom. Druga fotografija je autora Lukea Redmonda pod nazivom "Street art after dark, Williamsburg Brooklyn" i nalazi se pod Creative Commons licencom. Treća fotografija je autora Scotta Lyncha pod nazivom "Banksy NYC, Greenpoint, This Site Contains Blocked Messages" i nalazi se pod Creative Commons licencom.
