Danas naširoko poznata, ideja car sharinga, tj. podjele troškova prijevoza, imala je svoje začetke još u prošlom stoljeću u New Yorku, postavši svojevrsni oblik javnog prijevoza no – djelujući iz sjene, odnosno ilegalno.
Ideja, odnosno sama potreba, pojavila se 1980. godine kada u New Yorku izbija štrajk prijevoznika koji obustavlja rad autobusnih linija i podzemne željeznice u pet njujorških četvrti. Tada su se stanovnici nekih od najizoliranijih dijelova grada odlučili sami organizirati kako bi stigli do željenih destinacija. Koristili su vlastite automobile ili kombije nudeći prijevoz uz naknadu od jednog dolara. Štrajk je završio nakon jedanaest dana, no "prijevoz iz sjene" održao se ponajviše zbog velike potrebe u četvrtima u kojima je nedostajala povezanost mrežom službenog javnog prijevoza. Naposljetku, sasvim logično, povećana potreba dovela je do ekspanzije posla. Vozači su počeli koristiti transporter kombije sa barem 13 sjedala i kreirali rute u četvrtima Queens i Brooklyn.
U novije vrijeme tzv. "kombiji za jedan dolar" i ostali "prijevoznici iz sjene" su uspješna zakrpa službenom prijevozu koji slabo ili uopće ne prometuje u perifernim, siromašnijim četvrtima čije stanovništvo čine uglavnom velike zajednice imigranata.
U novije vrijeme tzv. "kombiji za jedan dolar" i ostali "prijevoznici iz sjene" su uspješna zakrpa službenom prijevozu koji slabo ili uopće ne prometuje u perifernim, siromašnijim četvrtima čije stanovništvo čine uglavnom velike zajednice imigranata. Pozitivne strane su svakako česti i pouzdani redovi vožnje, dok su negativne nedostatak obilježenih ruta i službenih stanica i stajališta. Također ne postoji web stranica kao ni informativni centar koji bi nudili informacije. Umjesto toga, još uvijek se informacije prenose najčešće usmenom predajom između samih putnika.
Njujorški "prijevoznici iz sjene" dugo su se godina borili sa zakonodavstvom trpeći policijsko maltretiranje. Nakon 1994. godine "Njujorško udruženje taksista" počinje izdavati licence za rad, omogućavajući tako da "kombiji za jedan dolar" legalno posluju u dijelovima grada gdje za njima postoji dovoljna potreba. No, unatoč tome, broj ilegalnih kombija još uvijek nadmašuje brojku od gotovo 500 legalnih. Kako bi vozači uopće dobili i zadržali licencu moraju poslovati pod restriktivnim pravilima koja uključuju i zabrane obavljanja prijevoza duž njujorških bezbrojnih autobusnih ruta te unaprijed moraju utvrditi vlastite rute, koje pak često moraju biti izmijenjene na licu mjesta ovisno o potrebama putnika, radovima na cesti i ostalim uvjetima.
U Kineskoj četvrti je posebice ovakav prijevoz od esencijalne važnosti imigrantima koji se gotovo uopće ne snalaze u javnom prijevozu zbog nerazumijevanja jezika. Tijekom vožnje se dijelovima Brooklyna ili Queensa, gdje je većinsko imigrantsko stanovništvo porijeklom iz Latinske Amerike, pušta glazba lokalnih glazbenika te vijesti vezane uz imigrantsku politiku kako na engleskom tako i na španjolskom jeziku.
Nađete li se i sami u metropolitskom New Yorku svakako isprobajte jednu od ruta za veći doživljaj lokalne kulture.
Mape redom po četvrtima:
1. Queens
2. New Jersey
3. Brooklyn
4. Chinatown
5. Bronx
1. Queens
2.New Jersey
3. Brooklyn
4. Chinatown
5. Bronx
—
Prevela i pripremila: Pamela Konjevod.
Detaljnije o njuorškom "prijevozu iz sjene" na sajtu New Yorker-a.