fotografija: Smirna Kulenović
Dođem ja u Bor neku noć, kad tamo feniks. Nadvio se nad gradom; zuji, škripi, crveni, vrti – ne boji se smrti. U mraku osvjetljava krčme, djecu, kanalizacijske odvode i lažnu babu.
Pratimo sad lažnu babu lica crvenog od feniksovog sjaja koja mi objašnjava kako to nije feniks nego golub i u zapečaćenoj fascikli uručuje propratnu dokumentaciju; to je sve kupio neki biznismen, kaže, biznismen i nasilno ugradio samovrtećeg goluba, golub je zaštitni znak Bora, kaže, ja klimam glavom. (I dalje znam da nije golub nego feniks, lažna baba ne izmišlja zato što je zla nego zato što joj je po stare dane puno lakše živjeti u gradu iznad kojeg noću kruži nekakav golub, nego nekakav plamteći feniks.)
Narednog dana u Boru bila je i apokalipsa, ali rekli su mi da se ništa ne oduševljavam, pošto bude po jedna svaki dan. I ostanem ja još jedan dan kad fakat i sutra apokalipsa. A svaki dan počinje na isti način: jednake, debele, sive zgrade iz daljine nahrupe k meni brzinom istovremenog čeličnog natpisa koji mi iznad glave najavi jednako debelim, sivim glasom: BOR.
Poslije toga počinje jedna rupa koja sve guta, u nju se sliva Bor a ako imaš sreće onda i cijeli svijet. Ja stojim sa strane i gledam kako sve propada u gutajuću rupu, propada, propada, propada, svi noževi svijeta, sve krčme, djeca, kanalizacijski odvodi, svi vicevi o policajcima, pčele, lego-kocke, prašina, plavuše, ko u usisivač, a meni ništa, samo meni i feniksu ništa, ja stojim, on se vrti. Nagledam se dovoljno kraja svijeta za jedan dan, u međuvremenu se planeta pomakne za jedanaest hiljada kilometara pa sad umjesto Bora na istom mjestu bude Las Vegas, maskiran tako da nikad ne primjetim da to nije Bor, maskiran tako da je u njemu sve opet sivo i jednako. Lažne babe jednako ubjeđuju sebe da je feniks golub.
Ima još jedna priča u koju baš i ne vjerujem, to mi je ispričao prodavač palačinaka iz Bora (sadašnjeg Las Vegasa), kaže da osim tog feniksa i putnika-promatrača apokalipsu obično preživi i još jedan frajer sa kačketom, on ima toliko debelu gitaru da je dovoljno da na njoj odsvira jednu žicu pa da ih rupa sa uzburkanim stomakom odmah ispljune oboje nazad u Bor, Las Vegas, tako da se gore vrate premazani duplim slojem bola i tuge svih onih što ih rupa nije ispljunula, a onda idu po svijetu i pjevaju o apokalipsi, kačket-frajer i njegova gitara, pjevaju, a iz njih teče sva ovosvjetska prljavština i bol, ponekad se ljudi (koji duboko u sebi osjećaju da se bliži kraj) poslije njihovih koncerata bacaju u kanalizacijske otvore, goli i sretni, pritom uopšte ne znajući priču o usisivačkoj rupi, niti feniksu, a ne znaju ni da li ovaj palačinkar iz Las Vegasa (bivšeg Bora) samo sve izmišlja, ko i ona baba.
Ko zna zašto je bilo važno da posjetim Bor baš na dan apokalipse, ali mislim da mi nikad nijedan grad nije bio toliko smrtan, ima nešto u onom što Aristotel kaže: svi polisi su isti, svi ljudi u svim polisima isti, sve priče o svim polisima iste, osim onog jednog polisa u kojem čovjek prvi put umre, a to je za filozofiju važnije nego da je u svim onima sto puta živio.
Elem, kako god bilo, onaj crveni feniks fakat ima veze sa biznismenom; ona rupa, to je rudnik; onaj preživjeli sa kačketom, to je Goribor, a ono gore Aristotel nikad nije rekao.
