Na ovoj planeti, koju svakim danom gazimo, oremo, bušimo, zagađujemo, postoje mesta dalja ili bliža, lepša ili ružnija, ta ili neka druga, koja su drugačija od onih prethodnih. Nije to moja umisao proistekla iz lične znatiželje, interesovanja ili dokolice, već je to svim čulima vidljiva istorija, kao lava izlivena na jednom toponimu. Najgora su takva mesta koja se i dalje ne smiruju, gnoje se, ne daju mira ljudima, vraćaju ih stotinama, hiljadama godina unazad, stvaraju im emotivnu bol, nelagodnost, strah, mržnju prema drugome, dovode ih do patriotskog zanosa i osećaja legitimnosti osvete.

mohacko-polje

Takvo mesto je Mohač, polje pored same naseobine koje je bilo sudbonosno za narode ovih prostora, prvensveno mađarskog koji ni danas ne može da prihvati poraz nekad moćne države. Istorijski fakti govore da je u sudbonosnoj bici od 29.avgusta 1526. izginulo celo plemstvo kraljevine Mađarske sa mladim kraljem Lajošem II na čelu, ostavivši državu bez zaštite i na milost i nemilost otomanskoj imperiji sa juga i habsburškoj porodici sa zapada. Razjedinjeni, podeljeni, posvađani, verski zaneseni ili pragmatično proračunati, svi učesnici od samih Mađara, Austrijanaca pa do glavnih aktera - Turaka podelili su kraljevinu kao slavski kolač.

mohacko-polje-zvono

Mene je dan posete sam izabrao. Posle kišnih dana, u mohački nacionalni memorijalni centar pristigao sam po oblačnom vremenu u pregrupisanju. Oblaci su užurbano pravili mesto suncu koje je brisalo vodu sa rastinja i isušivalo zaostale plitke bare. Pored asfaltnog puta i parkinga stoji ulaz, betonska kapija sa metalnim rešetkama nazvana ’vrata pakla’. Jedino ona odaje monumentalnost i važnost celog prostora, stvarajući očekivanje da i centralni prostor mora biti još efektniji i snažniji. Ulaskom kroz njih, a ona predstavljaju jedini prolaz kroz nabujalo rastinje, ulazi se u ograđeni prostor. Posle nekoliko desetina koraka, spuštam se u otvoreni četvorougaoni suteren, koji simboliše pad i potonuće cele nacije sa kamenom fontanom u obliku cveta u sredini koja plače za voljenom otadžbinom. Ponovnim izlaskom na otvoreno, ulazi se na polje prošarano drvenim stubovima samih učesnika borbe sa svojim vladarima – Janošem II i Sulejmanom Veličanstvenim. Sulejman, vladar u usponu iza koga stoji neviđena vojna mašinerija toga vremena kreće u otvorenu bitku sa mladim nejakim kraljom, bez prave podrške od svoje vlastele. Malobrojnija, loše vođena i nekompletna vojska bira pogrešnu strategiju. U ludo hrabrom jurišu teške oklopljene konjice plan je bio pregaziti Turke kao mladu pšenicu i tako ih vratiti u Anadoliju jednom za svagda. Vojskovođe su se nadmetali u rečima, omalovažavali opreznije, podsmevali razumnijima. „Krst je uz nas, Bog nas gleda, on će nas voditi do pobede“. Možda bi tako i bilo da sa suprotne strane nije čekao Veličanstveni. Prelukavi Sulejman im je dozvolio da se zalete i zabiju kao klin u njegovu mnogobrojnu armiju, nakon čega ih opkoljava i kao vuk ovce u oboru kolje. Bitka je kratka, najviše sat i po vremena, ali dovoljno da se pobije 18000 mađarskih vojnika. Može  li se zamisliti kako izgleda pobiti 18000 ljudi u 90 minuta, to jest 200 duša u minuti ili 3.33 u sekundi? Čovek tu ne umišlja pokolj, on mu se sam javlja pred očima. Osećam da trava po kojoj gazi su vlasi pobijenih koje i dalje rastu, da šuma je iznikla iz semena kostiju posečenih, mirisno cveće iz suza najmilijih koji su ih došli pokopati. Kulise drame same izranjaju, povici, vrisci, plač sa Vagnerom kao glavnim muzičkim scenografom. Zadrhtim, pričinjava mi se dolazak nekog iza mojih leđa, proveravam, kao da topot konja dolazi sa suprotne strane. Pervezno uživam u zaplašivanju sebe, onda zatvaram oči dokazujući svoju hrabrost.

mohacko-polje-sulejmanKrećem se kroz stubove od drveta i zagledam izrezbarena lica. Dolazim do samog Sulejmana, koji me zadovoljno gleda sa mrežom punom odsečenih glava. Treba mu odati priznanje, kleknuti, zahvaliti mu što je nekada davno moj predak izbegao njegov mač. Lajoš II je blizu, kao neko dete, lutka – igračka, nije protivnik ravan anadolijskom osvajaču. U centru je krug, cveće prekriva grobne ostatke dve stotine ljudi, pronađenih skoro na polju. Spojilu su ih u jedno, zajedničko počivalište. Još malo se šetam, gledam, razmišljam i onda umoran odlazim da sednem. Na obodu parka su kameni panjevi, koji služe da bi posetilac okrenut ka centru na miru nesputano maštao. Pre 500 godina, na čijoj bih strani bio, da li bih kao srpski plaćenik po naredbi suludih mađarskih vitezova kao bezglava muva uleteo u tursku zamku ili bio janičar među Turcima, uvežban kao legionar, okrvavljen kao mesar, zakrivljenim mačem parao trbuhe neprijatelja? Građanin 21v kaže da ne bih želeo biti ništa od toga, predator u čoveku: uvek na strani pobednika.

mohacko-polje-kapija

Oblaci se ponovo navlače, kiša se iznova sprema. Dovoljno mi je bila obasjana pozornica. Vreme je da se uhvati autobus. Bezbrižno, ulazim u njega podignute glave. Ostavljam, srećan, iza sebe carstvo smrti i istoriju, pobednike i pobeđene, cele i obezglavljene, i bežim u bezbrižni grad, carstvo živih.