Hju Masekela (Hugh Masekela, 1939-2018) bio je južnoafrički muzičar, kompozitor i pevač često nazivan "ocem afričkog džeza". Njegova pesma Stimela govori o vozu za prevoz rudara i uglja: engleska reč steamer označava lokomotivu ili brod sa pogonom na vodenu paru, što je u jeziku južnoafričkog naroda Zulu postalo isitimela, a potom poprimilo različite varijante u različitim jezicima i narečjima jezičke porodice nguni. Prevod pesme možete pročitati ispod videa.

Stimela

There is a train that comes from Namibia and Malawi
there is a train that comes from Zambia and Zimbabwe,
There is a train that comes from Angola and Mozambique,
From Lesotho, from Botswana, from Zwaziland,
From all the hinterland of Southern and Central Africa.
This train carries young and old, African men
Who are conscripted to come and work on contract
In the gold and mineral mines of Johannesburg
And its surrounding metropolis, sixteen hours or more a
day
For almost no pay.

Deep, deep, deep down in the belly of the earth
When they are digging and drilling that shiny mighty
evasive stone,
Or when they dish that mish mesh mush food
into their iron plates with the iron shank.
Or when they sit in their stinking, funky, filthy,
Flea-ridden barracks and hostels.
They think about the loved ones they may never see again
Because they might have already been forcibly removed
From where they last left them
Or wantonly murdered in the dead of night
By roving, marauding gangs of no particular origin,
We are told.

They think about their lands, their herds
That were taken away from them
With a gun, bomb, teargas and the gatling and the cannon.

And when they hear that Choo-Choo train
A-chugging, and a pumping, and a smoking, and a pushing
A pumping, a crying and a steaming and a chugging and
A whooo whooo!
They always cuss, and they curse the coal train
The coal train that brought them to Johannesburg

...

Stimela

Postoji voz koji dolazi iz Namibije i Malavija
Postoji voz koji dolazi iz Zambije i Zimbabvea,
Postoji voz koji dolazi iz Angole i Mozambika,
Iz Lesota, iz Bocvane, iz Svazilenda,
Iz svih delova unutrašnjosti južne i centralne Afrike.
Voz koji prevozi stare i mlade, Afikance
Koji su regrutovani da dođu i rade pod ugovorom
U rudnicima zlata i drugih ruda kod Johanesburga
Svud oko metropole, šesnaest i više sati dnevno
Skoro bez plate.

Duboko, duboko, duboko dole u utrobi zemlje
Gde kopaju i burgijaju taj moćni sjajni neuhvatljivi kamen
Ili razmazuju bezobličnu kašastu hranu
Gvozdenim nožem po gvozdenom tanjiru.
Ili sede u svojim smrdljivim, užeglim, štrokavim
Spavaonicama i barakama punim buva.
Oni misle o dragim osobama koje možda više neće videti
Jer su možda već oterane
Sa mesta gde su ih ostavili
Ili bezobzirno pobijene u gluvo doba noći
Od ruke lutajućih bandi nepoznatog porekla,
Tako nam kažu.

Oni misle o svojim zemljama, svojim stadima
Koje su im oduzeli
Pomoću puške, i bombe, i suzavca, i gatlinga i topa.

I kada čuju taj ćihu-ćihu voz
Kako šklopoće, i brunda, i dimi se, i gura napred
Brunda i ciči i dimi se i šklopoće
Hu-huu!
Uvek psuju, proklinjući voz za ugalj
Koji ih je doneo u Johanesburg.

 Prevod: Klub putnika.

Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.