Dajte mi stolicu
i dopustite da sednem među vas
i slavim siromaštvo
i nemaštinu.

Lice siromaha
ostaje smežurano
zbog gladi i žeđi
u njegovom trbuhu.

Siromah ne ume da jede
sa bogatašem
kada jede ribu
on jede glavu.

Idite i pozovite onoga
koji nema hleba
da dođe i jede mrve
i trnje iz činija.

Siromah nije niko
pošto ne poseduje ništa.
Iako je plemenita roda
ne ukazuje mu se nikakva počast.

Siromah je zmija - 
njegova ga braća izbegavaju
zbog bede koju siromaštvo
donosi za sobom.
Ali, ipak, kada se siromah razboli,
to njegove bližnje navodi
da mu učine nešto dobro;
kada se bogataš razboli,
ako hoće da upali svetiljku,
mora čekati roba.[1]

Prevod: Zoran Petković.
Za Klub putnika priredila Marija Bralović.

[1] Antologija prvobitne poezije, Prosveta, 1988. str. 62.