Stone Town. Fotografija: Jorge Cancela
Dajte mi stolicu
i dopustite da sednem među vas
i slavim siromaštvo
i nemaštinu.
Lice siromaha
ostaje smežurano
zbog gladi i žeđi
u njegovom trbuhu.
Siromah ne ume da jede
sa bogatašem
kada jede ribu
on jede glavu.
Idite i pozovite onoga
koji nema hleba
da dođe i jede mrve
i trnje iz činija.
Siromah nije niko
pošto ne poseduje ništa.
Iako je plemenita roda
ne ukazuje mu se nikakva počast.
Siromah je zmija -
njegova ga braća izbegavaju
zbog bede koju siromaštvo
donosi za sobom.
Ali, ipak, kada se siromah razboli,
to njegove bližnje navodi
da mu učine nešto dobro;
kada se bogataš razboli,
ako hoće da upali svetiljku,
mora čekati roba.[1]
—
Prevod: Zoran Petković.
Za Klub putnika priredila Marija Bralović.
[1] Antologija prvobitne poezije, Prosveta, 1988. str. 62.