Pejzaž iz regije Pilibara. Izvor: Outcamp.
Dvadeset četvrtog maja 2020. godine, u regiji Pilibara, jednoj od postojbina Aboridžina u Australiji, detonirana je ogromna količina eksploziva. Pilibara je poznata po svojim drevnim stenovitim pejzažima crvene boje. Ta boja potiče od oksidisanih čestica gvožđa, rude kojom je ova regija izuzetno bogata.
U toj velikoj eksploziji razorena je čitava klisura Jukan, a zajedno sa njom i brojne pećine koje su se u njoj nalazile. To nisu bile bilo kakve pećine. Pomenuta klisura i pećine bile su stanište aboridžinskih naroda, tačnije naroda Puutu kunti kurrama i Pinkura. Kao i u slučaju mnoštva ostalog aboridžnskog nasleđa, ljudska istorija ovih pećina seže čak 47.000 godina u prošlost.
Jedna od pećina u klisuri Jukan, pre i posle eksplozije.
Bio je to jedan od retkih poznatih lokaliteta u svetu za koje se pouzdano znalo da su bili nastanjeni 47 milenijuma u kontinuitetu, i jedini lokalitet u Australiji koji je bez prekida bio nastanjen i za vreme ledenog doba. Lokalni aboridžinski narodi smatrali su ove pećine svetinjama.
Ipak, tog 24 maja, internacionalna korporacija Rio Tinto izazvala je eksploziju i uništenje klisure kako bi efektnije eksploatisala rudu gvožđa. Kako je to moguće?
U Australiji postoje zakonski akti koji štite aboridžinsko kulturno nasleđe, a sama kompanija Rio Tinto je 2014. sponzorisala arheloška iskopavanja, koja su rezultirala bogatim nalazima. Doktor Michael Slack, koji rukovodio projektom, izajavio je da ovo nalazište smatra nečim što se nalazi jednom u životu. U iskopinama pronađeno je preko sedam hiljada artefakata, uključujući kamenje za oštrenje staro 40.000 godina, ali i na hiljade ostataka životinjskih kostiju, koje ukazuju na promenu okolne faune tokom milenijuma. Pronađeni su i ostaci brojnih primitivnih alatki sa kamenim sečivima, koja su Aboridžini pričvršćivali za držalje jednom vrstom lepka na bazi smole.
Iskopavanje pre razaranja, preuzeto sa ABC News
Najvredniji nalaz bio je pletenica ljudske kose, sačinjena od vlati različitih individua, stara četiri hiljade godina, što je omogućilo uvid u genetsko nasleđe i dokazalo genetsku povezanost nekadašnjih stanara pećine sa današnjim Aboridžinima iz pomenute regije. Mnoge lokalne aboridžinske starešine i dan-danas se živo sećaju da su pećine bile korišćene do pre par decenija, kada su služile kao mesta za logorovanje. Drugim rečima, postojala je jasna svest o važnosti lokaliteta, kao i zakonski akti koji su trebali da ga čuvaju. Međutim, kompanija Rio Tinto je potpuno legalno, ne kršeći nijedan zakon, uništila ovaj neizmerno važan lokalitet.
Kako je do toga došlo?
Rio Tinto je anglo-australijska multinacionalna korporacija koja se bavi rudarstvom. Po tome je druga po veličini u svetu, sa godišnjim profitom od 12,1 milijardi dolara u 2023m i ukupnom vrednošću od oko sto milijardi dolara. Pretežno se bave iskopavanjem rude gvožđa, alimunijuma, bakra i drugih ruda širom sveta. Većina deoničara potiče iz zapadnih zemalja i Australije, dok su dva najveća individualna vlasnika deonica Aluminum Corp. of China (14.57 %) i neslavni BlackRock Investment Management (6.147%). I sam Rio Tinto nije na najboljem glasu; osim po uništenju klisure Jukan, poznat je i po brojnim optužbama za korupciju, kršenje ekoloških propisa, ljudskih prava, pa i povezanosti rudarskog projekta u Papui Novoj Gvineji sa građanskim ratom u toj zemlji.
Kao anglo-australijska kompanija, Rio Tinto je u Australiji prisutan praktično od svog osnivanja, već nekih 120 godina. Za to vreme pretežno su eksploatisali rudu gvožđa u brojnim područjima Australije, koja su, osim gvožđem, bogata i aboridžinskim nasleđem.
Zaštitu aboridžinskog nasleđa u Zapadnoj Australiji (jednoj od federalnih jedinica Australije) reguliše zastareli zakon iz 1972, koji favorizuje rudarske kompanije. Odobrenje za demoliranje klisure Jukan i pećina u njoj, kako bi se efektnije pristupilo rezervama rude gvožđa u vrednosti od 135 miliona dolara, doneto je 2013. Godinu dana nakon toga pokrenuto je pomenuto arheološko iskopavanje, kako bi se spasilo bilo šta od vrednosti. Međutim, nalazi iskopavanja su prevazišli sva očekivanja. Zato su uloženi napori da se odluka preinači. PKKP (Puutu Kunti Kurrama i Pinikura), aboridžinska korporacija, započela je pregovore sa Rio Tintom kako bi se sprečilo planirano demoliranje.
Uprkos brojnim žalbama, Rio Tinto postavlja eksploziv oko pećina. Do 13. maja 2020. izbušene su 382 dve rupe, za ubacivanje 66 tona eksploziva. PKKP je saznao za ovo naredni dan i tražio odlaganje 15. maja, na šta je Rio Tinto pristao, uz odbijanje da ukloni eksploziv, navodeći da to nije moguće iz bezbednosnih razloga. Kasnijom istragom utvrđeno je da je Rio Tinto do tada zapravo položio tek 60% eksploziva, a da je uprkos tvrdnjama da eksploziv nije moguće otkloniti, jedan deo ipak uklonjen, u blizini druga tri lokaliteta, za koje nije ni postojala dozvola za demoliranje.
Uprkos informacijama je plasirao, Rio Tinto je zapravo imao četiri opcije za miniranje, od kojih su prve tri u većoj meri izbegavale lokalitet klisure Jukan. Međutim, odlučeno je da se ipak odabere četvrta opcija. To je realizovano 24. maja, kada je klisura razneta eksplozivom. Tako je omogućen pristup do dodatnih 8 tona rude, u vrednosti od 135 miliona dolara - inače 2,5% ukupne količine gvožđa koje je Rio Tinto proizveo te, 2019. godine. Ništa od ovoga nije predočeno PKKP-u.
Advokat PKKP Richard Bradshaw je pre eksplozije kontaktirao kancelariju ministra federalnog Ministarstva za pitanja starosedelaca, Ken Wyatt-a, ali su ga oni uputili na Ministarstvo za životnu sredinu i ministarku Sussan Ley. Bradshaw je kontaktirao drugopomenuto ministarstvo u dva navrata, pozivajući se na zakonski definisan vanredni status lokaliteta, ali mu je oba puta rečeno da će mu se neko javiti, što se nije desilo. Umesto toga, dobio je mejl od advokatske firme Ashurst, koju je angažovao Rio Tinto. U mejlu je stajalo upozorenje da, na osnovu klauzula o privatnosti u ugovoru koji je potpisan između PKKP-a i Rio Tinta, PKKP nema pravo da iznose bilo kakve informacije u javnost, te da slične akcije mogu dovesti do ukidanja premija koje im zakonski pripadaju, s obzirom da se iskopavanja vrše na njihovoj zemlji. Do 24. maja sav eksploziv je bio ukopan, i eksplozivna punjena su aktivirana.
Izgled klisure Jukan pre i posle razaranja. Preuzeto sa BBC News.
Zvaničnici PKKP kasnije su izjavili: „Katastrofa klisure Jukan govori nam da se operativni sklop Rio Tinta u potpunosti pokorova minimumima zakonskih standarda i maksimumima profita. PKKP veruje da je ovo karakter celokupne industrije.“
Na osnovu akta federalne vlade o zaštiti životne sredine i očuvanja biodiverziteta iz 1999 (EPBC), u Australiji je oformljena lista nacionalnog nasleđa, i strogo je zabranjeno na bilo koji način ugrožavati lokalitete sa ove liste. Međutim, lista sadrži veoma mali broj lokacija. Ostali lokaliteti, poput klisure Jukan, potpadaju pod zakon konkretne federalne jedinice u okviru australijske federacije. U ovom slučaju to je Zapadna Australija, gde su ta pitanja regulisana pomenutim zakonom o Aboridžinskom nasleđu iz 1972.
Detaljiji pogled na zakon otkriva njegove nedostatke. Član 17 kaže da je prekršaj iskopavati, uništiti, ošteti, prikriti ili na bilo koji način izmeniti aboridžinski lokalitet bez saglasnosti ministarstva. Ali već član 18 istog zakona dozvoljava, onome ko poseduje licencu za rudarske radove, da podnese molbu Aboridžnskom komitetu materijalne kulture, za dopuštenje da prekrši član 17.
U samom komitetu zakonski nije zagarantovano mesto nijednoj osobi aboridžinskog porekla, niti je obavezno prisustvo antropologa. Štaviše, tradicionalni vlasnici lokacije, odnosno Aboridžini, nemaju pravo na žalbu na odluke komiteta. Komitet donosi odluku samostalno, nakon čega daje preporuku Ministarstvu za pitanja starosedelaca. Drugim rečima, ministar ima poslednju reč.
U deset godina koje su prethodile uništenju klisure Jukan, ministar nije odbio nijednu molbu za demoliranje za poništavanje člana 17. Pritom, rudarske kompanije imaju običaj da u ugovore sa starosedeocima ubacuju klauzule o tajnosti, kojima bi sprečile vlasnike zemljišta da reaguju u javnosti.
PKKP-ova menadžerka nasleđa, Heather Builth, izjavila je da je molba Rio Tinta po članu 18 bila farsa, jer nije sadržala ključne informacije o značaju lokaliteta, koje je kompanija u tom trenutku već znala.
Na ovaj način, uprkos legalnosti i transparetnosti, Aboridžini su zanemareni kada je u pitanju bilo odlučivanje o sudbini lokaliteta. Sam zakon je više puta bio u proceduri izmene, ali relativno neuspešno.
Šta je epilog cele ove katastrofe?
Nakon uništenja 20. juna 2020, australijski senat formirao je komitet koji je pokrenuo istragu. Mnoge od pomenutih informacija otkrivene su tokom te istrage, a kompletan izveštaj sadrži 345 strana. Zaključak istrage bio je da su neophodne temeljite reforme koje bi uključile izvorne vlasnike u svaki pregovor oko eksploatacije njihovih teritorija, da je neophodan univerzalan zakon na nivou celog Komonvelta, ali i da postoji potreba da se nađe balans između ekonomskog razvoja i očuvanja kulturne baštine.
Nakon istrage, pokrenuta je inicijativa za promenu zakona. Niko nije kažnjen, jer nijedan zakon nije prekršen.
Protest nakon uništenja klisure. Preuzeto sa sajta: Guardian.
Kompanija Rio Tinto se, u međuvremenu, izvinila za uništenje koje je izazvala, priznajući grešku, uz obećanje da se tako nešto neće ponoviti. Sudeći po magazinu po Australian Financial Review, u to vreme je isplivao snimak na kome Chris Salysbury, jedan od direktora Rio Tinta, na internom sastanku kaže da se korporacija ne izvinjava za sam događaj, nego za stres koji je događaj izazvao.
Tokom istrage isplivalo je još mnogo toga. Između ostalog, tu je i zaseban skandal, kada se ispostavilo da je Rio Tinto odgovoran za uništenje arheoloških nalaza sa lokaliteta starog 18.000 godina u blizini rudnika Marandoo. Ispostavilo se da je 1990-ih, zbog nepažnje kompanije, čitav kontigent arheoloških iskopina neprocenljive vrednosti jednostavno bačen na deponiju kod grada Darwina. Aboridžini, kao vlasnici tih predmeta, o tome nikad nisu dobili obaveštenje ni od Rio Tinta, ni od vlade Zapadne Australije; tek je medijska oluja oko klisure Jukan iznela na videlo tu informaciju.
Rio Tinto je stavio moratorijum na bilo kakve operacije u krugu od deset kvadratnih kilometara od klisure Jukan. Pored toga, ponudili su vlasnicima saradnju i reparacije, a čak tri visoka funkcionera odstupila su sa svojih pozicija nakon skandala (uključujući pomenutog Salysbury-ja), no sve ovo tek pod masivnim pritiskom deoničara. Poznato je i da su svim funkcionerima, bez obzira na njihove ostavke, isplaćeni visoki bonusi.
Rio Tinto je takođe potpisao sporazume o remedijaciji i saradnji sa aboridžinskom korporacijom PKKP. Sporazum o remedijaciji uključuje osnivaje fondacije za zaostavštinu klisure Jukan, a sporazum o saradnji, potpisan 2022, predstavlja težnju da se postigne model zajedničkog upravljanja sa tradicionalnim vlasnicima zemljišta - iako ovaj sporazum nije obavezujući.
Uništenje klisure Jukan šokiralo je starosedeoce. Duboka potresenost dovela je do udruživanja svih starosedalačkih organizacija u jedno telo. Tako je formirana alijansa FNHPA (First Nations Heritage Protection Alliance), koja zastupa interese svih Aboridžina i ostrvljana moreuza Tores, kako bi se udruženi borili za zaštitu svog nasleđa.
Federalna vlada Australije razmotrila je izveštaje istrage senatskog komiteta, koji su bili naslovljeni „Put napred“ i „Nikad više“. Većina zaključaka istrage je prihvaćena, i definisan je cilj da se, uz partnerstvo sa FNHPA, izvrši reforma zakondavstva. Međutim, za sada nije bilo pomaka na federalnom nivou.
Na nivou federalne države Zapadne Australije, u julu 2021. izglasan je novi zakon koji predviđa sistem zaštite sa tri nivoa odobrenja, za projekte na aboridžinskoj zemlji. Zakon je proširio definiciju kulturnog nasleđa, značajno povećao kazne i omogućio aboridžinskim narodima pravo na podnošenje molbi za reevaluaciju. Aboridžini, ipak, nisu bili zadovoljni ovim zakonom, jer im nije omogućio očekivani veto; poslednju reč i dalje ima ministar. Osim njih, zakonom nisu bili zadovoljni ni farmeri, ni rudarske kompanije, tvrdeći da je suviše kompleksan, te da će biti velika prepreka razvoju. Zakon je tako povučen posle samo nekoliko nedelja, da bi se situacija vratila na stari zakon iz 1972, ali sa dodatim amandmanima: Aboridžini sada mogu da podnose zahteve za ponovno razmatranje izdatih dozvola za demoliranje, isključena je mogućnost ućutkivanja domorodačkih naroda pravnim klauzulama, obavezno je hitno obaveštavanje ministarstva o promenama na terenu od strane kompanija koje imaju vlasnički ugovor, i garantuje se veća zastupljenost aboridžinskih poslanika u komitetu. Aboridžini, ipak, nisu dobili pravo veta; poslednju reč ima ministar.
Kao još jedan od razloga za povlačenje zakona navedena je mogućnost da bi negativne reakcije na zakon mogle uticati na referendum poznat kao The Voice, koji je trebalo da se održi oktobra 2023. The Voice (Glas) ili Indigineous Voice (Glas starosedelaca) trebalo je da predstavlja ustavno zagarantovano savetodavno telo starosedelačkih grupacija u okviru australijskog parlamenta. Referendum je bio neuspešan, delom i zbog neočekivanog preplitanja interesnih grupa u celom procesu.
PKKP je u međuvremenu započeo radove na obnovi klisure Jukan, sadnjom autohtonih biljaka. Pokrenuo je i novo arheološko iskopavanje uz saradnju sa Rio Tintom, kako bi se sačuvalo što više artefakata.
Rio Tinto i danas poseduje još 1.780 dozvola za razaranje lokacija sa aboridžinskim nasleđem. Ove dozvole verovatno su i dalje aktuelne, s obzirom da su 2023. eksplozijom oštetili aboridžinske pećine kod rudnika Nammuldi. Ovaj lokalitet je drevni dom aboridžinskog naroda Munulgura guruma. Zvaničnici Rio Tinta izjavili su da nisu sasvim sigurni šta se desilo, ali da su uvereni da nije došlo do strukturnog oštećenja pećine.
Da je u pitanju sistemski problem može se videti uvidom u rad drugih rudarskih kompanija. Aboridžinska korporacija WGAC (Wintawari Guruma Aboriginal Corporation) je, odmah nakon katastrofe u klisuri Jukan, upozoravala na ugroženost izvesnih lokaliteta naroda Wintawari Guruma, zbog iskopavanja rudarske kompanije Fortescue Metals Group, optuživši pritom kompaniju za zastrašivanje. Fortescue Metals Group je na kraju ipak „legalno“ uništila jedan od lokaliteta WGAC, uz izvinjenje, a trenutno je u sporu i sa YAC, korporacijom aboridžinskog naroda Yinjibarandi, oko kompenzacije za uništenje njihovog nasleđa. I rudarski gigant BHP takođe je doživeo incident kada je jedan od aboridžinskih lokaliteta u njihovom rudnom području oštećen. BHP je tvrdio da je do oštećenja došlo usled odrona, i da lokalitet u tom trenutku nije bio uključen u rudarske operacije.
Uništenje klisure Jukan je, po svemu sudeći, deo jednog legalističkog obrasca koji se ponavlja: u pitanju su slučajevi de jure legalnog, ali de facto nelegalnog uništenja neprocenjivog kulturnog blaga, ne samo Aboridžina već celog čovečanstva, s obzirom da malo gde u svetu postoje arheološka nalazišta slične starosti. U slučaju klisure Jukan, šteta je načinjena zbog neadekvatnih pravnih regulativa, koje su stvorile privid zaštite, izvestan paravan legalnosti, što je onemogućilo intenzivnije delovanje javnosti u cilju zaštite zajedničkog dobra. Čak i pomenuti novi zakon iz 2021. bio je problematičan za Aboridžine, jer im nije ostavio mogućnost da podnose veto na projekte demoliranja, pa su se zato obratili Ujedinjenim nacijama. Kada je taj zakon poništen i na snagu vraćen zakon iz 1972, bila je to jedna od dosad najgorih odluka za očuvanje aboridžinskog kulturnog nasleđa.
Aboridžinska umetnost stara preko 40.000 godina. Izvor: ABC News.
Direktor aboridžinske korporacije PKKP, Burchell Hayes, ovako je prokomentarisao vest o uništenju klisure Jukan: „Ova katastrofa ostavila je zjapeću prazninu u našoj sposobnosti da naše nasleđe prenesemo našoj deci i unucima." Godine 2023, na godišnjicu uništenja klisure, zvaničnici PKKP-a su izjavili: "Ta mesta su namenjena budućim generacijama, da tamo uče o zemlji i kako da je poštuju. Bez toga, ne možemo im omogućiti da razumeju. Za nas to nisu samo stene i crteži, nego nešto dragoceno. Naši preci su se dugo starali o tome, to im je bilo veoma važno, a mi smo nasledili tu odgovornost."
--
Izvori:
Serija članaka sa www.theguardian.com
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S027737912400324X
Serija članaka www.abc.net.au
Serija članaka www.reuters.com
https://antar.org.au/issues/cultural-heritage/the-destruction-of-juukan-gorge/
Serija članaka sahttps://theconversation.com.
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.