Nije to prolećno krilato nestrpljenje, od pesnika opevano, za ljubav otvoreno, svim nadama okrenuto, sreći srodno. Jer to je godišnje doba prošlo, prošli su ushićenost i udisaji, osmesi i koraci – novembar je, sila azijskog leta je prošla preko zemlje, a eho udaljenog rata ne zaustavlja se pred brdovitom granicom Avganistana. Što su vesti oskudnije, što pošta iz Indije ređe i nepredvidljivije stiže, nemir je veći – a u slučaju da ste daleko od glavnog grada, koji sam po sebi nije ništa drugo do jedno izolovano selo, a možda i tvrđava, rezidencija iz feudalnog doba, osećate se tako strano i udaljeno od sveta i uskraćeno za zajedničku brigu i ozbiljni, za žrtvu spremni udeo u budućnosti. Prate vas loši sati i loši snovi, i pitate se: Šta ja radim ovde, šta tražim ovde? Šta me se sve ovo ovde tiče? – misleći na jahača na magarcu, vojnika, čoveka sa turbanom, na mulu koji u podne pred svojom malom džamijom poziva na molitvu, na okupljene vernike, seljake, ljude koji ispijaju čajeve i karavane koji lagano prolaze pre hiljadu godina utvrđenim brdskim stazama, i na nomade, koji se sa visoravni, sa svojih ladanja, spuštaju, ka jugu, u pravcu Indije. Poštujući hiljadugodišnje zakone, i oni, i zakone godišnjih doba, dobre ispaše, kao da tako mora biti, kao da čovek nema slobodu da bira i kao da je samo verni i neverni sluga. A zakoni su oštri, život težak, godišnja doba neumoljiva – zar im se ne može uteći? Zar nigde nije otvoren put, prevoj koji vodi u druge zemlje, je li nebo, jutro i veče uvek svuda isto, isti tok, isti poziv na molitvu, uvek bez odgovora? I više se ne zna na koga da se čovek naljuti, kom bogu da se obrati, smerno, ogorčeno, bespomoćno, u nemoćnoj nuždi. Čovek misli da je sam. Drugi, tamo u dolini, nisu braća. Vidite, to su nomadi, oni prave svoju jurtu, konstrukcija je od grana, preko prebace grube pokrivače od filca, šarene vunene pruge su za ukras, a psi su im zlokobni. Vidite muškarce tamo, kako su se okupili oko vatrice zapaljene ispod visećih stena, oni prenose table soli iz Pamira u Kabul i Kandahar, svoje magarce su oslobodili tereta i kuvaju svoj pirinač, siromašni su, smrzavaju se. Vidite karavane, njišuće kamile i goniče koji pevaju, senke na reci. A crveni odsjaj, visoko gore, u rascepu stena Hindukuša: vatra na uglju, uveravaju me. Ali zar gore čovek može da provede ledeno bistru noć? Da li to zvezde šalju svoju svetlost, neutešnu kao mlečni mesec?

U ovo doba godine noći su duge – nije potrebno svitanje, sivo je i teskobno, naše nestrpljenje ga ne može umilostiviti. Ali sledećeg dana – sunce je još uvek visoko – put me vodi u Istalif. Lepo ime, pomislim, a dolina, iza velikog trga u Čarikaru, široka je i plodna, jedina oaza. Nakon onolike pustoši na Hindukušu i velike hladnoće na Šibarskom prevoju zadovoljstvo je ugledati crvene svilene turbane indijskih trgovaca, nakon stranih, zatvorenih, kosookih, neumoljivim suncem i jakim vetrom opaljenih mongolskih lica, blage oči, bledu kožu građana i trgovaca iz Hindustana. Put je širok, s obe strane okružen topolama. Automobil se sigurno kreće prema cilju, kao da je upregnuo svoje poslednje snage, po mekom zemljanom putu. Planine ostaju za nama, uzmiču u stranu.

Selo Istalif je na desnoj strani, smešteno u udolini; to je gotovo more kuća koje se terasasto uspinje, ravni krovovi u senci, zidovi na svetlu, celina lepo zaokružena i okružena šarenim jesenjim baštama. Jedan putokaz: „ka Istalifu“, i ja skrećem sa puta, vožnja uzbrdo mi još jednom čini zadovoljstvo, među brižljivo navodnjenim poljima na kojima seljaci gone svoje parove crnih bikova upregnutih u plug, a žene u crvenim suknjama povijaju se i unose poslednju žetvu. Potom zidovi od ilovače, kapije, kuće, granama pokriveni ulaz na bazar. Posude sa braonkastim grožđem, kiselo mleko, brda začina, kljunaste cipele, lonci, cele, odrane ovce u mesarskim radnjama – kakvo bogato selo! U čajdžinici se muškarci uhvaćeni u priči malčice zbijaju da bi mi napravili mesta na slamnatoj prostirci, i nude mi zeleni čaj i tvrdo kuvana jaja. Nakon što sam jela i platila dva groša, jedan dečak me provodi kroz bazar i uz nekoliko strmih ulica, kao da se uspinjemo na vidikovac. Na sebi ima prsluk od ljubičastog pliša sa srebrnim resama, belu košulju, beli turban, pričljiv je i vedar, lep kao slika. Tu se uličice završavaju, i kroz jednu nisku kapijicu dolazimo do gaja sa starim drvećem koji se skoro graniči sa divljinom; iznad njega su planine, suri, strmi nagibi, rasuti blokovi stena, jedan mlečni potok i nijedna biljka, nikakav žbun, nikakav hlad. Ali pod stablima svetlo je zlatno, a potok postaje pitom. Grupa zabrađenih žena uživa na kraju terase; odatle se pogled proteže u daljinu preko bašti, vinovih loza, ravnih krovova, preko cele jesenje šarene doline, prateći beli put među drvoredima topola u dnu doline i plavu reku koja se spušta sa severa, sa snežnih grebena potopljenih u svetlucavu svetlost. Vazduh je svež, a nebo obojeno nežnim bojama, skoro prozirno, horizont malčice zamagljen. Čini mi se da nikada nisam videla ovakav jesenji dan! Pratim dečaka uz jednu pešačku stazu koja iz gaja, preko jednog osunčanog obronka, vodi u najviši deo sela. Tamo žive grnčari. Još uvek je rano, možda tri sata, oni još rade. Napolju, po krovovima svojih kuća, raširili su svoju robu da se suši: još uvek neglazirana i nepečena, vlažna glina, vrednim i spretnim rukama oblikovana zemlja. Sa osunčanih krovova spuštam se u dvorišta, tamo se vrte točkovi, glina se meša sa vodom; jedan dečak u koritu sitni plavu kristalnu masu koja se pretvara u plavozelenu glazuru; pored još jedan mali pomoćnik dežura kraj otvora iz koga izlazi dim – peći za pečenje. A oko i ispod mene, po svim krovovima i terasama naređane su šolje i plitki tanjiri, jednostavne lampe, posude za voće i kiselo mleko, neke glatke, neke ukrašene ugraviranim šarama, ali sve plavozelene, blistave – jer grnčari iz Istalifa znaju samo za jednu boju, jednu glazuru, ne izmišljaju ništa novo, praktikuju svoj zanat onako kako su ga naučili, i prenose ga sa oca na sina i unuka. Samo ponekad, kao iz zabave, za promenu i kao praznik za oči poneku šolju oboje žutim i rđavim mrljama, pegama i krugovima, kao da su četkicu nasumice zaronili u tečno jesenje lišće, preko izliju providnu glazuru, i umetničko delo smeste među običnu robu, naređanu u dvorištu, pored peći, drveta za ogrev, klipova kukuruza, raznih vrsta zimnice. Oni nisu bogati, grnčari iz Istalifa – ali zašto bi grnčar morao da bude bogat? Imaju ono što im treba, dobru glinu i vodu, a seljaci, njihove komšije, rade svoj posao i imaju dobar hleb, masne ovnove, višak grožđa, lešnika, slatkih badema i dudinja. A dan je veseo i pun posla, i skrojen po pravoj meri, onda se smrači i senke kliznuše po krovovima: Dosta je bilo! Neka ruke odmore!

Onda se prisetim da sam u Istalifu samo stranac, ovim sam putem slučajno došla i zašla u njihove ulice, njihove bašte, dospela u njihova dvorišta, da me na pragu svog, po zakonima mira uređenog postojanja trpe samo kao posmatrača. Napuštam selo i odlazim, na početku ne znam ni kuda, u susret dugoj večeri, i pustoši onih žutih brda beskrajnih poput mora. Sati ubijaju! Obuzdati nestrpljenje, prigušiti daljinu! Osetila sam ipak, upravo, mir u duši kod grnčara iz Istalifa, i zemlja mi se u suton učinila milostivom prema meni i njima.

A onda je jedan čovek izašao iz svoje bašte, pozdravio me prijateljski i ozbiljno ponudivši mi šaku lešnika koje je zahvatio iz svog širokog pojasa. Otvorio je vratanca: „Uzmi, imam još. Ovo je moja bašta, moja koliba, sunce je još uvek među granama starog drveta, vatra u šporetu je već upaljena. Budi moj gost večeras, uđi...“ little orange square

Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.