Autor: Tibor Sekelj (1948)
Sa svojom malom ekspedicijom od svega četiri člana - dva muškarca i dve žene - istraživao sam jedan nepoznati kraj istočne Bolivije, kad smo naišli na grupu tražilaca kaučuka. Oni su nas obavestili o postojanju jednog plemena ljudoždera u prašumama Brazila, nedaleko od njene granice sa Bolivijom.
Pošto u ono vreme etnolozi nisu znali da li na američkom kontinentu postoje ljudožderi ili ne, smatrao sam da bi bilo vrlo zanimljivo do njih doći, saznati da li zaista jedu ljudsko meso, ako to čine, zašto i kako. Nije, dakle, čudo što sam se ja istoga dana odlučio da odem da potražim pleme Tupari. Čudno je bilo što su moja tri saputnika odlučila da me prate i da dele moju nesigurnu sudbinu.
Hiljadu petsto kilometara, koliko nas je delilo od tog plemena, mogli bismo helikopterom da savladamo za dan ili dva. Naravno, uz pretpostavku da smo posedovali tako moderno prevozno sredstvo. No, pošto ga nismo imali, put je trajao puna tri meseca.
Prvih deset dana uživali smo u laganom, gotovo bih rekao biblijskom provlačenju volovskih kola kroz bespuća savane. Kad je prašuma preprečila put kolima, zajahali smo konje koje smo vodili kao rezervu i sa njima se probijali kroz džunglu 12 dana. Onda smo naišli na močvaran teren, u koji su konji duboko tonuli pri svakom koraku, pa smo ih morali zameniti za volove i na njima jahati sledećih osam dana. Naime, primetili smo da volovi ne zapadaju tako duboko u blato kao konji. Bilo je to sporo i mukotrpno putovanje. Ali još bolje nego gacati u blatu do pojasa punih osam dana.
Stigli smo tako do reke Itenez. Bila je to prilika da vratimo po jednom pratiocu iznajmljene konje i volove i da mesto njih kupimo od urođenika jedan kanu - čamac izdubljen od jednoga debla. Smestili smo se i krenuli nizvodno. Od jutra do kasno popodne provodili smo veslajući. Prvo, niz reku Itenez, zatim, uz reku Guapore, koja čini granicu između Bolivije i Brazila, i najzad, uz njenu brazilsku pritoku Rio Branko. Trajalo je taj put tačno 31 dan. U međuvremenu smo bez pasoša i bez vize prešli granicu između Bolivije i Brazila.
Kad smo smatrali da smo blizu plemena koje smo tražili, iskrcali smo se i krenuli na putovanje dugo mesec dana, pešice. Otvarali smo sebi stazu kroz gustu prašumu, stalno upotrebljavajući mačete - snažne noževe duge oko 80 santimetara, koje čovek u džungli nikad ne ispušta iz ruke. Nikad se zna da li će poslužiti da se preseče grana, da otkloni trnovito šiblje ili da se otkine glava nekoj zmiji.
Svakih nekoliko dana hoda nailazili bismo na neko urođeničko naselje, tako da smo za mesec dana upoznali pet susednih plemena, najbliže susede Tuparija, jedinog plemena koje su svi smatrali ljudožderima.
"Nemojte ići kod Tuparija. Oni će vas pojesti", upozoravali su nas svi, pa čak i njihovi najbliži susedi. Mi bismo se zahvaljivali na dobrim savetima, i polazili bismo dalje svojim trasiranim putem.
Desetak pratilaca je obično nosilo naš prtljag. Njih smo vrbovali u jednom plemenu, pa kad bismo stigli do sledećeg plemena, njih bismo vraćali sa obilnim poklonima, a na polasku smo tražili nove pratioce.
Najzad, kad smo stigli na 300 metara od plemenske kuće Tuparija, naši nosači su bacili na zemlju naš prtljag i okrenuli se da pobegnu. Jedva je jedan od njih stigao da nam objasni: "Ako ti hoćeš da te pojedu, uđi u pleme. Mi nećemo, jer smo obećali svojim ženama da ćemo se vratiti".
Ostali smo sami nas četvoro da obavimo škakljivi posao susreta s ljudožderima.
Puzeći po zemlji, uspeli smo da nezapaženo dođemo na dvadesetak metara od velike kuće, i da se sakrijemo iza poslednjeg reda žbunja. Odatle smo kroz lišće posmatrali, uzdržavajući dah, kretanje Tuparija. Ulazili su u veliku kuću, u kojoj živi njih 200, izlazili iz nje. Bezbrižno su razgovarali ljudi, žene i deca. Svi su bili sasvim goli, tu i tamo neki sa crnim prugama nafarbanim na telu.
Tako smo čučali, bez daha, pola sata, dok smo se malo pribrali od uzbuđenja. Srce nam je lupalo kao bubanj.
Sad je bio trenutak kada je trebalo koncentrisati sve poverenje u teoriju koju sam prethodno razradio i zahvaljujući kojoj smo se drznuli da prkosimo svim upozorenjima.
Moja je teorija bila da ni najprimitivniji urođenici nisu zli, već da postanu agresivni zbog straha pred nadmoćnim neprijateljem. Tupari nisu nikad ranije videli belce, ali su znali za njihovo postojanje od drugih plemena koja su imala susreta s njima. Znali su da belci poseduju "štap koji grmi i ubija" i da su u toku istorije svoje oružje bezbroj puta zloupotrebili. Znali su i to da su belci - divljaci. Da, ma koliko to čudno zvučalo, treba se setiti da je konflikt između Indijanaca i belih došljaka trajao puna četiri veka. Za to vreme su invazori mnogo domorodaca ubili, otimali im žene i decu, zemlju, jezik i veru, da bi im nametnuli drugi jezik, drugu veru i drugi način života, njima stran. Nije čudo da je u takvoj konfrontaciji uvek onaj drugi bio divljak, okrutan i nerazuman.
I sad smo došli mi - ti opasni divljaci - i nadamo se doći u dodir s jednim od najagresivnijih plemena, i preživeti taj susret. Ali kako?
Kako razoriti tu strašnu i nedvosmislenu tradiciju u jednom odlučujućem trenutku?
Krv nam se ledila od uzbuđenja. Hladan znoj mi kaplje s nosa, a ne smem da se pomerim. Najmanji titraj lista mogao bi nas odati.
Dva gola mladića jure jedan drugoga u igri. Jedna žena nosi na leđima mrežu s nekim tovarom i ulazi kroz jedini otvoren ulaz velike kuće u obliku ogromne kupole prekrivene palminim lišćem.
"Nisu nas otkrili, uprkos svom profinjenom instinktu" - pomišljam, i to mi daje hrabrosti i samopouzdanja. Krajičkom oka posmatram svoje drugove. Pažnja napeta kao u nekom transu.
Prošlo je možda pola sata tako. Ili možda čitava večnost. Osetio sam da mi kolena ne mogu izdržati dalje taj čučeći stav.
Onda sam najednom dao znak svojim drugovima i iskočio na čistinu. Rosa, Marija i Rikardo su iskočili za mnom.
Naočigled preneraženih Tuparija, prema unapred utvrđenom planu, skinuli smo s ramena puške a s opasača futrole s revolverima, i sve to oružje smo pobacali po zemlji. Onda smo podigli prazne ruke uvis i vikali na jeziku Tuparija jedinu rečenicu koju smo onda znali, a koju smo naučili od jednog plemena koga smo sreli ranije: "Mi smo vaši prijatelji!"
Nastala je nečuvena panika. Žene su izbezumljeno vikale i grabile decu da s njima pod pazuhom beže iza kuće da bi ih sklonile na sigurno mesto. Muškarci ratnici su ispuštali neartikulisane ratne poklike i trčali tamo-amo, i u tom metežu galama je potpuno ugušila naše miroljubive tvrdnje o našem prijateljstvu. I glasne žice su nas izdale. Neki od ratnika su već dohvatili svoje lukove i uperili su strele prema našim grudima, u nameri da uklone napast koja ih je snašla.
Bio je to poslednji trenutak da dođemo sebi i da reagujemo onako kako smo to, u stvari, planirali u slučaju da se nađemo u ovakvoj situaciji.
Da smo se okrenuli da bežimo, naša bi leđa bila najbolja meta za njihove strele. Ne, nismo smeli da bežimo. Naprotiv, prema utvrđenom planu, potrčali smo pravo prema onima koji su imali strele u rukama. Brzim pokretom je svaki od nas odgurnuo u stranu po jednu od strela i približio se koliko god je moguće ratniku koji mu je pretio tim oružjem. Priljubili smo se uz ta bronzana gola tela i ponavljali: "Mi smo vaši prijatelji!"
Moj se Indijanac izmicao da bi dobio razmak od tri-četiri metra, potreban da bi mogao odapeti strelu. On se izmiče a ja za njim, ni koraka da popustim. Onda sam iz džepa izvadio ogledalce i pružio ga svom "partneru". S nevericom me je pogledao i na njegovom licu sam mogao da primetim trenutak borbe sa samim sobom. Da li sme od tog "đavola" da primi tako divan dar?
Pokušao sam da se osmehnem. Ne znam koliko mi je to uspevalo, ali efekat nije izostajao. Indijanac je za trenutak spustio strelu i preuzeo malu svetlucavu ploču, kakvu on verovatno u životu nije video.
Bio je trenutak da zagrlim svog protivnika, ne snažno jer bi to mogao da shvati kao napad, već više tapšući ga po ramenima, i uz histeričan smeh - koji nije uspevao da bude prirodan - ponovio sam naučene reči prijateljstva.
Bacio sam pogled unaokolo i video svoje drugove u sličnoj situaciji u kakvoj sam se ja nalazio. Marija je čak u ruci držala jednu strelu, koju kao da je dobila - ili možda zaplenila - u zamenu za crvenu maramu sa kojom njen protivnik nije znao šta da počne.
Ali nije bilo vremena za razmišljanje. Blizu mene se stvorio drugi Indijanac i poskakivao napred i nazad sa napetom strelom, kao što rade bokseri kad izazivački merkaju protivnika. Njegovoj streli sam se sa strane približio i odmah sam iz džepa izvukao poveći češalj od plave plastične mase. Bio je to jedan od onih predmeta koje smo okarakterisali kao "neodoljive" i pripremili ih za ovaj trenutak.
Naša se taktika pokazala kao dobra i uspešna. Posle pola sata gužve nijedna strela više nije bila uperena u nas.