Zadivljeni, čitali smo «Kroz brazilske prašume», «Oluja na Aconcuagui», «U zemlji Indijanaca«, «Gde civilizacija prestaje», «Nepal otvara vrata», «Karavana prijateljstva», «Kumevava – sin prašume», «Na tragu doživljaja», «Padma – mala plesačica», «Temudžin – dečak stepe», «Djeca širom svijeta», «Odapni strelu put zvezda». Dvadesetak godina kasnije moramo se zapitati: gdje su danas ti naslovi? Tko ih čita?
Mlađa generacija jedva ga poznaje po imenu a kamoli djelu: njegove se knjige kod nas više ne tiskaju (u Srbiji je posljednje desetljeće više puta pretiskan njegov glasoviti omladinski roman Kumevava), a na knjižničnim policama – jedinom mjestu gdje se još mogu pronaći, po svoj prilici u neutralnom uvezu – odgurnute su iza novijih putopisnih naslova, dok poneki knjižničari i sami pretpostavljaju da su otpisane.
Tibor Sekelj bio je, naime, „madžarski istraživač iz Vojvodine", kako to šturo (i neprecizno) bilježi Hrvatski opći leksikon, ali opsegom djela, pa i pripadnošću, kudikamo šire i više od tog. Kozmopolit svjetske slave, hrvatsku je kulturu (jugoslavensku i svjetsku) obogatio putopisima i knjigama za djecu, koje su kod nas ili prvi puta prevedene na neki „jugoslavenski" jezik, ili izvorno tu i objavljene. Sekeljeva građa iz Australije i Nove Gvineje, uz onu Dragutina Lermana i braće Seljan, najveći je doprinos izvaneuropskoj zbirci zagrebačkog Etnografskog muzeja. U sjećanju starijih generacija zabilježena su Sekeljeva (bez)brojna predavanja o ekspedicijama popraćena s dijapozitivima, tv-putopisi o istraživanju plemena u Australiji, Novoj Gvineji i Južnoj Americi koje je radio za zagrebačku i novosadsku televiziju (Sekelj je održao sveukupno oko 7500 predavanja, od toga pola u Jugoslaviji, i dao stotine intervjua medijima), kao i kratkotrajni ali izvanredno zapaženi strip serijal u „Plavom vjesniku" Istraživač Tibor Sekelj priča, koji su po njegovim opisanim doživljajima s istraživanja Južne Amerike sredinom šezdesetih radili Julio (Jules) Radilović i Norbert Neugebauer.
Uz slavu svjetskog putnika, čiji je rad bio međunarodno poznat, Sekeljevo ime ostalo je najdublje i trajno vezano uz esperanto, u čiju je korist, na svjetskoj razini, učinio izuzetno mnogo, ne samo objavljivanjem udžbenika (prema zagrebačkoj metodi) i svojih planetarno popularnih putopisa na tom „međunarodnom pomoćnom jeziku", nego osnivanjem esperantskih organizacija i udruženja, te djelovanjem u ime Svjetskog esperantskog saveza. Najdragocjenija posljedica tog njegova djelovanja je začetak Međunarodnog lutkarskog festivala (esp. Pupteatra Internacia Festivalo - PIF) u Zagrebu koji i danas, 44 godine poslije, dodjeljuje nagradu za predstavu s najhumanijom porukom, nazvanu po imenu svog idejnog začetnika.
Tome se – kako je sam govorio – može podrediti njegovo etnološko proučavanje, kao i pisanje o putovanjima, susretima i doživljajima. Jer „kroz sve to se", govorio je, „provlači jedna crvena nit – želja da upoznam jedne ljude s drugima, da malo ukažem da u svima nama ima ljudska osnova koja je zajednička svima nama, i da je sve ono što nas razdvaja površno i beznačajno."Sekeljev rad na različitim poljima povezuju iste ideje internacionalizma i kozmopolitizma. Iza „materijalnog" aspekta njegovog djela, koji je javnost (ne i struka) polako zaboravila, postoji humanistička filozofija kao stvarna ostavština svima koje je njegovo životno putovanje nadahnulo.
«Odakle sam? Pripadam svim mjestima koja sam dosad posjetio. Sa svakog sam mjesta nešto sobom ponio i na svakom sam dijelić sebe ostavio.»
Fakultet za svjetske skitnice
Tibor Sekelj boravio je u preko 90 zemalja svijeta, naučio 24 jezika i napisao dvadesetak knjiga; bio je poliglot, novinar, redatelj, književnik, istraživač, etnograf, muzeolog, esperantist, politički aktivist... Podvig je uopće pobrojati čime se sve tijekom života bavio. Svakako najzanimljiviji kontekst i pozadinu njegova svestranog djelovanja pruža Sekeljeva izvanserijska biografija, koju je i sam u raznim prilikama pričao, preplićući avanturističke pothvate s humanističkim radom na tim područjima. Ostavljajući strukama prigodu da se svime detaljnije pozabave, ovdje ćemo se prisjetiti Sekeljeva bogatog života i pokušati otrgnuti zaboravu najzanimljivija poglavlja i naslove.
Rodio se 14. veljače 1912. u Spišskoj Soboti, u Tatrama, slovačkom dijelu karpatskog planinskog masiva, onda sastavnom dijelu Mađarske. Djetinjstvo je proveo po rubnim područjima tadašnje Austro-ugarske Monarhije, s obitelji u kojoj se govorio mađarski jezik. Porodica mu je ubrzo po njegovom rođenju preselila u Čenej, banatsko selo, u kojem je na mađarskom jeziku započeo svoje školovanje. Iz susjedstva je, u igri s djecom, tad naučio i dijalekt njemačkog jezika koji se tu govorio. Obrazovanje je, međutim, kao desetogodišnjak nastavio i na srpskohrvatskom u Kikindi, u Vojvodini, i potom u Crnoj Gori, u nikšićkoj gimnaziji. Nakon mature 1929. po želji oca upisao je studij prava u Zagrebu, koji je i završio u vrlo kratkom roku, sa samo 21-om godinom. «Pošto nije bilo fakulteta za svjetske skitnice, nisam imao šta da suprotstavim očevom izboru.» Godine studija za koji nije imao pravog interesa iskoristio je stoga za učenje engleskog i esperanta, međunarodnog jezika u čije će promicanje po cijelom svijetu utrošiti znatan dio sveukupnog svog kasnijeg javnog djelovanja. Afinitete za umjetnost otkrivao je na tečajevima slikarstva i kiparstva, a ubrzo se nakon diplome započeo baviti i pisanjem. Neko je vrijeme radio s Fedorom Hanžekovićem kao promotor u Merkur-filmu (što se onda nazivalo „filmski dramaturgijom") i studirao filmsku režiju u Pragu.
Kako su ga nepoznati krajevi oduvijek privlačili, tako je kao gimnazijalac i student najprije «istražio» svoju užu domovinu, propješačivši je cijelu uzduž i poprijeko. Prirodne ljepote na koje je nailazio, većinom u gorskim predjelima (crnogorski krš, Fruška Gora, Gorski Kotar, slovenske Alpe...) ponekad je portretirao svojim crtežima, akvarelima, putopisnim i pjesničkim zapisima. Prije šest godina u šumarskoj kući u Gorskom Kotaru, u Kostanjevici iznad Fužina, otkriveni su rukopisi pjesama koje je napisao kao dvadestpetogodišnjak. Njihovi naslovi „Sa skitnje" i „Na radu" mogu se čitati kao odrednice njegova budućeg života. 1938. i 1939. radio je kao suradnik HSS-ovog dnevnog lista Hrvatski dnevnik. Novinarski će ga posao, igrom povoljnih okolnosti, dovesti i na njegov pravi životni put.
Po zadatku Hrvatskog dnevnika, nakon 10 godina provedenih u Zagrebu, otišao je u Argentinu, napisati seriju reportaža o životu naših iseljenika u Južnoj Americi. Zatečen Drugim svjetskim ratom tamo je ostao živjeti sljedećih 15 godina. U novoj sredini španjolski je ubrzo postao jezik njegovih novinarskih napisa. Godinu dana poslije, naime, zaposlio se u jednom časopisu u Buenos Airesu, a nešto kasnije izdavao je vlastiti časopis Rutas posvećen putovanjima. Književnu djelatnost, već ispočetka pretežno orijentiranu ponajprije na djecu i mladež, započeo je prepričavanjem jugoslavenskih narodnih pripovijetki za djecu latinsko-američkog govornog područja. Te su priče u glavnom argentinskom gradu objavljene u dva španjolska izdanja, 1944. i 1945, pod naslovom „Cuentos de Hadas Yugoslavos" i jednom portugalskom izdanju u Rio de Jeneiru 1947. U isto vrijeme objavio je svoju prvu knjigu na esperantu «La trovita felico» («Pronađena sreća»; 1945).
Ekspedicije u indijanske zemlje
Sredinom 1943. godine dogodio se susret koji mu je promijenio i predodredio čitav daljnji život. Upoznao se sa švicarskim planinarom Hansom Georgom Linkom, velikim andinistom o kojem je za jedan časopis trebao napisati reportažu. Kao strasni ljubitelj planina sprijateljio se s ovim najuspješnijim osvajačem Aconcague, i na njegov poziv, uskoro mu se pridružio u 9-oročlanoj međunarodnoj ekspediciji s ciljem osvajanja najvišeg američkog vrha, kojem se tada još nije znala ni točna visina (6.962 m). Tragedija koja je zadesila ekspediciju i usmrtila njena četiri najistaknutija člana, igrom slučaja poštedjela je Sekelja i njegove drugove, s kojima se nešto ranije uspio popeti na vrh. Potaknut njome Sekelj je svoje andsko iskustvo odlučio detaljno opisati u romanu – putopisu.
«Oluja na Aconcagui» (1944. – hrvatski prijevod objavljen je u Zagrebu 1955.) postala je zahvaljujući svojoj autentičnosti i jasnoći opisa vrlo čitana uspješnica, polučivši, iznad svih očekivanja, interes širokog čitateljstva. Drugom izdanju knjige na španjolskom, slijedeće je godine nadodano poglavlje o Sekeljevoj ponovnoj ekspediciji «Godinu dana kasnije» u kojoj je s vojnim planinarskim odredom pronašao smrznute leševe poginulih osvajača, ispod samog vrha vječno ledenog vrhunca jedne od najvećih i najsurovijih planina.
Budući da je bio planinar-početnik, u ovoj je knjizi opisao sve što je pritom naučio o alpinizmu, pa su je, osim iz literarnih pobuda, zbog njene priručničke vrijednosti, u nedostatku profesionalno sastavljenih udžbenika, mnogi u Latinskoj Americi uzimali kao nužnu pomoć u razvijanju ove zahtjevne sportske vještine. To je općenito znatno pridonijelo Sekeljevoj popularnosti u Južnoj Americi kao budućeg stručnog istraživača, istinskog putnika neistraženih predjela i vještog putopisca. U Argentini je knjiga, ubrzo po svom izlasku iz tiska, uvrštena u spisak obavezne školske lektire. Predsjednik Argentine Juan Domingo Peron, koji je i sam bio planinar, uručio je Sekelju vojno odlikovanje „Zlatnog kondora" i predložio državljanstvo na kojem se on kao „građanin svijeta" tek ljubazno zahvalio.
I opet po nalogu svog izdavača da napiše još jednu uzbudljivu knjigu, Tibor je Sekelj krenuo na slijedeću veliku ekspediciju, u gotovo neistraženo područje brazilske države Mato Grosso. Uz podršku brazilske vlade i njene ekspedicije «Roncador Xingu» on je sa svojom suputnicom, budućom suprugom, Mary Reznik, Argentinkom ruskog porijekla, koja ga je u pet godina zajedničkog života pratila na gotovo svim budućim istraživanjima i s kojom će imati sina, godinu dana živio među raznim indijanskim plemenima koja su nastanjivala područje u okolini rijeke Araguaye (pritok Amazone) i Rijeke Smrti (Rio das Mortes). Fascinantne susrete s nepoznatim svijetom primitivnih i kadgod agresivnih plemena (Shavanti, Karajá, Javaé), opisao je na španjolskom u knjizi «Kroz zemlju Indijanaca» 1946. (Knjiga je prevedena 1953. godine pod naslovom «Kroz brazilske prašume do divljih indijanskih plemena», kao prva autorova knjiga objavljena na ovim prostorima.)
Iduće istraživanje vodio je u Patagoniji (Argentina) iste te godine, e da bi se pri povratku kući upisao na sveučilište u Buenos Airesu i slijedeće dvije godine učio etnologiju, antropologiju i arheologiju i iz tih disciplina stekao znanja neophodna za iduće ekspedicije.
Na putu je ponovno 1948. s namjerom da stigne do Jivaro plemena u Peruu, ali do indijanaca neobičnog običaja smanjivanja ljudskih glava nije nikad došao. Zauzvrat je na prijedlog bolivijskog predsjednika Enriquea Hertzoga krenuo istražiti prašumsko područje oko rijeke Itenez. Međutim, čuvši tamo od nekih ljudi za ljudoždersko pleme koje živi u Brazilu, nedaleko od bolivijske granice, preselio je polje svog istraživanja na pleme Tupari s ciljem da utvrdi njihove kanibalske navike, o kojima su etnolozi još uvijek samo nagađali.
Četveromjesečni život s plemenom koje je, kako se ispostavilo, tek nedavno zbog opasnosti izumiranja napustilo taj drevni običaj, bio je jedan od najzanimljivijih «trenutaka» istraživačevog života. Iskustvo s kakvim se rijetko tko može podičiti, u slučaju plodnog pisca Sekeljeva formata rezultiralo je s nekoliko knjiga antropološko-etnološkog i putopisnog karaktera. (S te ekspedicije u Beogradu je kasnije prevedena knjiga «Gde civilizacija prestaje», 1956.)
Čitavo to vrijeme baza mu je bila u Buenos Airesu, milijunskom argentinskom središtu, s većinskim europskim stanovništvom i snažno razvijenom izdavačkom djelatnošću. Na kraće vrijeme također je, u svrhu organiziranja jednog esperantskog skupa, ponovno posjetio «stari kontinent», a nakon toga jedno je vrijeme živio u Venezueli, u Maracaibu, malom ali kulturno i gospodarski razvijenom centru smještenom na obali Venezuelskog zaljeva u Karipskom moru. Potom je obilazio zemlje Srednje Amerike, zadržavši se najduže u Gvatemali, godinu i pol dana. U Panami je posjetio pleme Kuna, u Salvadoru se popeo na eruptirajući vulkan, u Hondurasu je pronašao izgubljeni grad u ruševinama... Uzdržavao se pisanjem za novine i držanjem predavanja po fakultetima i ostalim javnim ustanovama. Esperanto, kao jednu od svojih najvećih ljubavi i strasti, ni u jednom času nije ni ovdje napuštao, kako tada tako ni do kraja života. Dapače, osnivanje esperantskih društava i udruženja, što će ostati njegovom trajnom aktivnosti sve do smrti, započeo je upravo po zemljama Srednje i Južne Amerike. I danas recimo u Guatemali ili Venezueli esperantska društva s ponosom ističu ime svoga osnivača i učitelja Tibora Sekelja.
U isto je vrijeme s pravim učenjačkim marom proučavao povijest Inka i kulturu Maja, drevnih indijanskih naroda koja su nekad naseljavala to veliko područje, i još ponegdje ostavila materijalne spomenike svojih naprednih civilizacija. Neke od njih pomogao je istražiti, i čak osobno otkriti. Meksiko mu je također ostao u sjećanju po podzemnim rijekama, planinama i vulkanima. Doživljaje sa svojih uzbudljivih ekspedicija revno je bilježio pisaćim strojem od kojega se ni u najtežim trenucima svog eksploratorskog posla nije odvajao. Tako još od Aconuague. A nerijetko je čuda i ljepote viđenog ovjekovječio i fotografskim aparatom. Najznačajnije njegove putopisne knjige osim bogatstvom etnografskih i antropoloških navoda opremljene su i setom dokumentarnih fotografija koje je sam radio.
Nepal, Indija, Etiopija, Kenija...
U domovinu čije je krajeve i krajolike nerijetko u duhu prizivao i uspoređivao ih sa dalekim mjestima latinsko-američkog svijeta, vratio se 1954. godine, nakon punih 15 godina u stvari «beskućničkog i nevezanog života, bez većih odgovornosti, osim pred samim sobom i za samog sebe.» Nastanio se u Beogradu, no nije prošlo ni dvije godine, a želja za novim putovanjima i upoznavanjem drugih krajeva, lica i običaja odvela ga je u Aziju. Zapravo, istini za volju i u njoj se našao po esperantskom poslu, isprva u Indiji kao promatrač Svjetskog saveza esperantista na Generalnoj konferenciji UNESCO-a, a onda tim vezama i u Kini i Nepalu. Ali već po načinu kojim je do tamo došao: kopnom, preko gromade azijskog kontinenta, s osobnim autom, vlakom i autobusom, vidi se da je kao iskusni putnik u svakoj prilici nastojao ugrabiti priliku da na pravi način zadovolji žudnju za novim doživljajima, spoznajama i poznanstvima. Među ostalim o tome svjedoči njegova knjiga inspirirana polugodišnjim boravkom u Nepalu, maloj himalaskoj kraljevini donedavna zatvorenoj za ostali svijet. Napisana izvorno na esperantu, a prevedena odmah i na sve veće jezike svijeta, knjiga «Nepal otvara vrata» (1959.) više nego jasno razotkriva tajnoviti svijet njenog neobičnog i pristupačnog stanovništva, njihove bezbrojne hinduističko-budističke svetkovine, hodočašća, pučka vjerovanja, običaje, historiju itd. U Nepalu je Sekelj osnovao prvo narodno sveučilište i držao tečajeve esperanta, pa mu je na značajnom učešću u kulturnom životu, gostoprimstvom zahvalio i nepalski kralj Mahendra. (U prijevodu njegova brata Antonija Sekelja knjiga je objavljena u Beogradu 1959.)
Doživljaji iz Indije, u kojoj je boravio tri puta po šest mjeseci, po nesvakidašnjim osobnim iskustvima istraživača spadaju vjerojatno u najfantastičnije obilaske ove veličanstvene zemlje. Kako nas po vlastitom kazivanju uvjerava autor u knjizi posebno priređenoj na temu najzanimljivijih doživljaja sa svih putovanja («Na tragu doživljaja», Sarajevo 1976), s malo pustolovnog temperamenta moguće je, uložimo li trud na pravi način, barem na kratko u životu, postati sadhuom ili krotiteljem zmija, legendarnim likom iz bajkovite indijske stvarnosti. Ili pak, učeći od majstora, pokušamo usvojiti autentični joginski način življenja i mišljenja. U Indiji se Sekelj družio s čak troje državnika: filozofom Sevarpalijem Rasakrishnanom, panditom Jawaharlalom Nehruom i Indirom Gandhi, koju je još kao mladu djevojku bio zadivio svojim čarobnim avanturama, a na Šri Lanci je upoznao Solomona i Sirimavo Bandaraneike.
S urođenom prirodnom sposobnošću da se suživljava s narodima različitih kultura i sudjeluje u njihovom svakodnevnom životu, Sekelj je zarana shvatio da je potrebno naučiti i njihove jezike da bi mogao uspješno i neposredno razumjeti duhovni život i materijalnu kulturu, toliko različitu od naše vlastite. Upravo zahvaljujući svojoj upornosti da, koliko je to moguće, savlada jezik naroda među kojim se nalazi, događali su se svi ti divni susreti i prijateljstava koji su Sekeljevim zapisima dali toliko privlačnu, i djeci kojoj se često obraćao, nezamjenjivu, humanističku potku. Tijekom svog iznimno bogatog života Sekelj je - kaže sam - «naučio dvadesetak jezika i uspio desetak da zadrži u 'trajnom vlasništvu'« Za esperantom kao izražajnim sredstvom koje bi ukinulo potrebu učenja mnoštva jezika i omogućilo da se na neposrednijoj razini odigravaju međunarodni susreti ljudi, tako da ga svi kao lak i neutralan jezik usvoje kao svoj medij razmjenjivanja misli, Tibor Sekelj posegnuo je baš iz istih humanističkih ideja, zbližavanja naroda i poštovanja prema svim nacijama i njihovim jezicima. Nitko, naime, ne bi trebao napustiti svoj materinji jezik i usvajati tuđe jezike da bi se s drugima sporazumio, ako bi svi htjeli prihvatiti zajednički, ekskluzivno ničiji, jezik razumijevanja. Ideji kojoj je kao jedan od najvećih posvetio znatan dio svog djelovanja vremenom se izgubio trag u općoj indiferenciji kojom su ljudi odgovarali na probleme međusobne komunikacije današnjeg svijeta, u uznapredovalim stadijima opće nesloge čak i među kulturno bliskim, a pogotovu civilizacijski udaljenim narodima sasvim drukčijih kulturnih i povijesnih identiteta.
Družeći se s istomišljenicima u Japanu tijekom 1960. godine, Sekelj je upravo zahvaljujući zajedničkom jeziku sa svojim domaćinima imao jedinstvenu priliku upoznati život na Dalekom Istoku na način na koji to može rijetko koji stranac, osobito u kratkom roku od svega četiri mjeseca, koliko je on tamo proveo.
Nakon kraćih izleta prijateljima u Ceylon i Izrael, došao je red posjetiti i Afriku. Pozvan od esperantista u Maroku, nije pritom propustio priliku zaći dublje u Saharu i upoznati se s plemenom Tuarega. Shvaćajući hitnu potrebu uspostavljanja veza i mimo službenih odnosa na političkoj razini, među običnim ljudima dvaju kontinenata, Afrike i Europe, Sekelj je već slijedeće godine namjerio «karavanom prijateljstva», koja se sastojala od esperantista iz Jugoslavije, Poljske, Engleske i Švicarske, doprinijeti «atmosferi međusobnog povjerenja» sa afričkim zemljama koje tek trebaju izboriti «svoju političku, društvenu i ekonomsku afirmaciju». Rezultat brojnih susreta s narodima raznih društvenih slojeva u Egiptu, Sudanu, Etiopiji, Somaliji, Keniji i Tanzaniji tijekom godine dana, koliko je putovanje trajalo, opisao je u knjizi «Djambo rafiki». (Jugoslavensko izdanje knjige objavljeno je u Zagrebu, 1965. s naslovom «Karavana prijateljstva».)
Najprevođeniji esperantski autor
Niz godina Sekelj je sudjelovao na konferencijama UNESCO-a, a službeno je prisustvovao i svim međunarodnim kongresima esperanta. U drugu ruku, te je pozive, kako je za strasnog putnika i razumljivo, odlično iskoristio da nastavi sa svojim svjetskim «putešestvijama». Na sastanak u Tokiju 1965. došao je i vratio se tako «sjevernom rutom», jer je već južnu Aziju poznavao: preko Rusije, Kine i Mongolije. U obilasku Mongolije, te izolirane zemlje iznimnih prirodnih osobina, kao i mnogo puta prije, Sekelja je, poslužila sreća. Nekadašnje Đingis-kanovo carstvo i njegovo današnje stanovništvo, imao je, naime, mogućnost upoznati, zahvaljujući svojim izvrsnim jahačkim sposobnostima (još jednom odlikom svih pravih pustolovnih istraživača), i u najskrivenijim zakutcima nepristupačnih stepa i polupustinja. Putovanja Europom poslije toga činila su se kao šetnja dvorištem. Sekelj je, prema vlastitim riječima, poznavao sve europske zemlje i u gotovo svima se osjećao kao kod kuće.
«Biti daleko» Tiboru Sekelju je bilo u krvi: kao šezdesetogodišnjak uputio se na peti kontinent, jedini na kojem još nije bio. Australija, Novi Zeland, Nova Gvineja: za starog prijatelja planina, prašuma i domorodaca kakav je on, to je bio dostojan završetak «šetanja» Zemljinom kuglom. I to je putovanje kao i svako dosad obilovalo zanimljivim dokumentarnim, književno-putopisnim i etnografskim materijalom. Uz očekivano mnoštvo novinskih članaka i fotografija, s njega je donio i snimljeni materijal za televizijsku seriju, knjigu uzbudljivih dnevničkih zapisa («Papuanski dnevnik») te vrijednu muzejsku kolekciju. A da u svemu nije manjkalo ni okusa autentične avanture dovoljno svjedoči epizoda (prepričana u „Na tragu doživljaja") kako je tamo «pod stare dane», nesumnjivo i opet zahvaljujući svojoj sretnoj zvijezdi, za dlaku izbjegao postati žrtvom kanibalskih urođeničkih plemena. Tako je, međutim, ipak sretno završila i njegova zadnja velika ekspedicija. Ali putovati i pisati nije nikad prestao. »Za nekoga tko je putnik po temperamentu putovanja nemaju ni početka ni kraja» – napisao je Sekelj.
Pisac za djecu
Iako većini ljudi najzanimljiviji, putopisi nisu jedini književni rod u kojem je njegova senzibilna osobnost našla izraz. Osim etnografskog materijala koji je revno skupljao kod brojnih naroda – svojih domaćina, Tibor Sekelj svijetu je pokazao i njihovu usmenu književnost; premda je – kaže – zahvaljujući istrajnosti u učenju njihovih jezika, «osjećao veće zadovoljstvo što sam učesnik jednog čarobnog, poetičnog svijeta, nego zbog eventualnog doprinosa kulturi prevođenjem poezije». U razlikama među narodima međusobno udaljenim i prostorno i vremenski, u različitim životnim uvjetima, Sekelj je na velikim temama ljudskog života kušao pronaći ono zajedničko svim ljudima različitih meridijana: indijancima iz prašuma, nomadima iz pustinja, gorštacima s planina, stanovnicima s vječnog leda. Koristeći se zapisima pjesničke riječi domorodaca i iz putopisa drugih autora, pjesme za zbirku Elpafu la sagon : el la buŝa poezio de la mondo preveo je sa, ni više ni manje, nego 24 jezika. (srpskohrvatski prijevod knjige «Odapni strelu put zvezda» izvorno objavljene na esperantu u Rotterdamu 1983. izdan je u Kruševcu 1986.)
Važan dio njegovog opusa, kako smo rekli, čine knjige za djecu i mlade, po kojima je ostao najpopularniji kod nas i u svijetu. Pišući za tu populaciju Sekelj je spretno posegnuo za susretima s djecom sa svojih brojnih putovanja i ekspedicija. U maniri vještog pripovjedača mnoge epizode s već opisanih putovanja oživjele su u novom svijetlu. Uz, naravno, tematiku priče i pustolovni karakter, ono što ih čini osobito privlačnim djeci sa svih meridijana jest radoznalost kojom pripovjedač otkriva i zaljubljuje se u prirodu i ljude koje je na putu sretao. Između njega i okoline uvijek dolazi do obostranih želja za prihvaćanjem i razumijevanjem nepoznatog svijeta koji si donose. Sposobnost da pritom uspije zamijetiti toplinu i nježnost najtananijih titraja dječje psihe i privlačno ih, nikad bez izrazitih ali nenametljivih, humanih pouka, predočiti u jednostavnim rečenicama slikovitih opisa, daje im, kako se prosto kaže, i srce i dušu. Upravo im to pruža univerzalni kvalitet kojim su ta djela zaslužila prepoznavanje i priznavanje u svijetu.
«Kumevava – sin prašume», spomenimo najznačajniju, usporedo je pisana na esperantu i na srpskohrvatskom, a objavljena je na 25 jezika u mnoštvu izdanja po svim kontinentima. U Japanu je proglašena jednom od četiri najbolja romana namijenjena omladinskom uzrastu, i godinama se čitala kao obavezna lektira u japanskim osnovnim školama. U bivšoj jugoslavenskoj federaciji najprije je tiskana na slovenskom u Ljubljani 1957, potom na makedonskom u Skoplju 1959, albanskom u Prištini 1962, te na izvornicima 1975. u Subotici i 1979. u Antwerpenu. Nakon japanskog i šireg svjetskog uspjeha trebala je biti publicirana i u popularnoj zagrebačkoj biblioteci «Vjeverica», no zbog žanrovskog «neuklapanja» u biblioteku do toga nije došlo. Kako je prvo subotičko izdanje bilo već rasprodano, autor je knjigu u vlastitoj nakladi objavio još dvaput 1985. i 1986, obogativši ju ilustracijama iz raznih drugih svjetskih izdanja. Roman se nastavio objavljivati diljem svijeta, a posljednje mu je izdanje izašlo 2010. na malteškom. Tibor Sekelj je zahvaljujući njemu (p)ostao najprevođeniji esperantski autor.
Verkisto, Mondvojaghanto
Uz dječje knjige i putopise koji i danas zavrjeđuju biti čitani kao zanimljivo i poučno štivo, Sekelj je pisao udžbenike i članke vezane za promidžbu esperanta, kao i predavanja s područja muzeologije. Posljednje godine života tim se aktivnostima posvetio u okviru raznih organizacija pri UNESCO-u, redovno putujući na konferencije u razna svjetska središta, na kojima se brojnim inicijativama zalagao za esperanto kao službeni jezik svijeta i za „etnografski muzej budućnosti", kako glasi i tema njegova magistarskog rada, obranjena 1976. u Zagrebu.
Najbolji put za globalno prihvaćanje esperanta Sekelj je vidio u zemljama nesvrstanih, gdje esperanto, za razliku od drugih jezika bivših kolonijalnih gospodara koji se u njima govore, ne bi pretendirao biti jedini nego samo drugi jezik, dopuštajući postojanje vlastite nacionalne kulture, čak je i potičući, bez nametanja neke druge. Svjetski esperantski savez (UEA) imenovao ga je stoga zastupnikom pred pokretom nesvrstanih. I Sekelj je 1985. godine za konferenciju UNESCO-a pripremio drugu rezoluciju o esperantu, i osobno lobirao za njeno prihvaćanje na Generalnoj skupštini u Sofiji, gdje je konačno i donesena.
U svijetu muzeologa pak Sekelj je važio za revolucionara i inovatora. Iskustvo putnika i istraživača pomoglo mu je, kako kaže, „proširiti shvaćanja svrhe postojanja muzeja". „Muzeji budućnosti" bi, u novom dobu medija koji služe kao prozori u svijet, umjesto nijemih zbirki predmeta, trebali postati atraktivni prostori, mjesta širenja ideja kojima bi izlošci bili samo ilustrativna sredstva i potkrijepa, da se npr. pokaže „kako su narodi svih kontinenata doprinijeli i doprinose ukupnom razvoju naše civilizacije", od načina prehrane do ideje pravednosti. Sekelju je i ovdje, kao i u svemu, bilo najvažnije sporazumijevanje među različitim ljudima i razumijevanje njihovih svijetova. Tome je, može se reći, posvetio čitav život „rascijepljen na četiri strane: putovanje, pisanje, muzeologija (ranije etnologija) i esperanto".
„Za mene mnogi misle da sam svetski putnik koji voli da obilazi zemlje, voli da vidi pejzaže... Međutim, to je drugorazredna stvar – da ja vidim pejzaže i gradove i razna čuda sveta. Ali primarna stvar je kod mene kontakt sa ljudima. Kad ne bih imao mogućnosti da kontaktiram sa ljudima, za mene putovanje ne bi ništa značilo. U stvari, za mene je premeštanje iz jednog mesta u drugo samo jedno nužno zlo. Potrebno mi je da budem negde, da razgovaram sa ljudima, da čujem njihova mišljenja, da vidim njihov način života i da shvatim u čemu je razlika među nama, ili među njima, ili među jednima i drugima. U čemu je razlika? U stvari, kao što rekoh, razlike su samo površinske".
Aktivan do samog kraja, posljednja desetljeća života Tibor Sekelj živio je u Subotici, vojvođanskom gradu u kojem je četiri godine radio kao direktor Gradskog muzeja, i gdje je nakon smrti 20. rujna 1988. pokopan na Bajskom groblju, u Aleji zaslužnih građana, uz najviše gradske počasti. Na grobni mramor upisano je skromno „verkisto, mondvojaghanto" (književnik, svjetski putnik).
Osamdesetih godina Sekelj je bio dobro poznato ime: čitala su ga djeca roditelja koji su sami desetljećima ranije slušali njegova predavanja i pratili njegove dogodovštine u Plavom vjesniku. Godinu poslije smrti, u listopadu 1989, zagrebački je muzej «Mimara» ugostio Dane Tibora Sekelja koji su iznenadili širinom prezentiranog opusa; bilo je izloženo devedeset svezaka Sekeljevih knjiga na tridesetak jezika. Zadivljeni, čitali smo one na hrvatskom i srpskom: «Kroz brazilske prašume», «Oluja na Aconcuagui», «U zemlji Indijanaca«, «Gde civilizacija prestaje», «Nepal otvara vrata», «Karavana prijateljstva», «Kumevava – sin prašume», «Na tragu doživljaja», «Padma – mala plesačica», «Temudžin – dečak stepe», «Djeca širom svijeta», «Odapni strelu put zvezda». Dvadesetak godina kasnije moramo se zapitati: gdje su danas ti naslovi? Tko ih čita?
Pustolovine i pouke koje u njima žive pobuđivale su maštu i želju za dalekim putovanjima, na posve različitim prostorima svijeta, koje je Sekelj i sam „prohodao" s namjerom da ih bolje (spo)razumije. Mnogi su mu na (na turskom, tamilskom, hebrejskom, kineskom...) zahvalili na ljubavi prema putovanjima ili esperantu koju su iz njih primili. No, svijet kakav je on opisivao pomalo je prestajao postojati, kao i „svjetski jezik" u kakav je vjerovao. Devedesetih godina Međunarodni lutkarski festival (PIF) izgubio je svoj esperantski karakter. Iščeznućem lika izgubile su se, takoreći, i konture Sekeljeve istraživačke i književne fizionomije. Ali, gubitak aktualnosti nije umanjio vrijednost humanističke poruke djela. Treba li djecu danas drukčije odgajati? Sekeljevu životnu filozofiju o vrijednosti čovjeka kao individue i svijeta kao čovječanstva i dalje je, i uvijek će biti, potrebno naglašavati. A ona sada zaslužuje – ne samo istraživača – oživjeti u novom ruhu Sekeljevih djela.
