ilustracija: Aleksandar Hrib
Mislio sam da je divno biti zaljubljen, osećati kako te neko potpuno razume i veruje u tebe. Zavoleo sam je sasvim slučajno i voleo sam je prosto, bez puno razmišljanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Vreme koje smo provodili zajedno meni je to bilo sasvim dovoljno. Nisu me zanimale naše porodice, to što pripadamo različitim plemenima, ni to što je ona već obećana svom rođaku koga nikada nije upoznala. Za mene su to bili sasvim daleki problemi, onako nekako tuđi i bez puno opravdanja da ja o njima brinem i razmišljam. Iako sam Kurd koji živi u Siriji, ja sam intelektualac, agnostik, svršeni student medicine, i svet tradicije – tradicijâ, zapravo – za mene je bio jedan dalek, otuđen svet; dalek koliko su i vama iz Beograda, Segedina, Novog Sada ili Zagreba daleko tradicionalna sela u Hercegovini, Dalmaciji, Istočnoj Srbiji ili Makedoniji.
Živeo sam za te trenutke kada smo zajedno, Zejna i ja, trenutke u kojima je postajala jedna druga stvarnost. Stvorio sam naš mali mehur, naš mali svet između ta četiri ogoljena zida. Kada smo bili zajedno, problemi nisu postojali, nisam im dozvoljavao da postoje. Uobrazio sam da će to trajati zauvek i da život ima plan za nas, da nas život brani od svega, da nas mora braniti od sveta. S druge strane, Zejna se plašila naše ljubavi, plašila se posledica, srepela od svoje porodice. Retki su bili momenti kada je u potpunosti mogla da se opusti, zaboravi na svoju stvarnost i u potpunosti utone u našu stvarnost. Kada bismo ležali zagrljeni, na njenom licu se uvek ocrtavao neki grč; ona je znala da naš svet nije stvaran, da mehur može da pukne svakog časa. Ipak, i pored toga dolazila je da se viđa sa mnom u napuštenoj udžerici nedaleko od našeg sela.
Jednog dana sam ušao kroz vrata i video je kako leži, okrenuta leđima. Prišao sam i zagrlio je ali me je odgurnula. Pogledao sam joj u lice, grč je bio jači nego inače, a usne su joj neprekidno drhtale. Pitao sam je šta se desilo, ništa mi nije odgovorila. Posle nekog vremena me je ipak čvrsto zagrlila i počela da plače. „Znala sam, znala sam da će se nešto dogoditi", mrmljala je kroz jecaj. „Rekla sam ti da ovo što radimo nije dobro, ali ti nisi hteo da me slušaš, nisi hteo", udarala me je po grudima i nije prestajala da plače. Zagrlio sam je još jače. „Ali šta se to desilo? Reci mi." Odgovorila mi je da je jutros saznala da je trudna već tri meseca, da ne zna šta će da radi.
Bio sam šoku, emocije u meni su mešale kao u vihoru – sa jedne strane sam bio uplašen, ma ne uplašen, prestravljen, a sa druge sam bio srećan. „To je žena koju volim", pomislio sam. „Možda ipak postoji bolje sutra za nas, možda nas je veliki Bog ipak pogledao i sažalio se na naše muke". Predložio sam joj da odmah pobegnemo i da se više nikad ne vratimo u naše selo. „Radiću u nekom gazdinstvu, a ti ćeš čuvati naše dete. Ne treba nam mnogo da bismo bili srećni. Imamo jedno drugo", predložio sam joj. Ona je rekla da se plaši osvete svoje porodice i da zna da će je uhvatiti kad-tad, i da više ne može da živi u ovoj laži. Krenuo sam prema njoj, ali me je ona nanovo odgurnula i istrčala kroz vrata.
Sedeo sam na krevetu, zbunjen i uplašen. Bojao sam za nju jer sam znao šta u ovom selu znači kada žena zatrudni, a nije u braku. Njena porodica je bila poznata kao izuzetno tradicionalna i oštra, mogao sam samo da zamislim kako će reagovati njena braća i otac. „Moram da je spasim", pomislio sam. „Moram da je izvučem iz tog džehènama. Oteću je već ove noći i ipak ćemo pobeći iz sela kao što smo planirali". Ta misao me je bila ohrabrila i utešila na kratko, ali realnost se ipak vratila. "U kakvom stanju bih je zatekao ako dođem večeras? Ako je već rekla svojima, da li su je tako surovo kaznili da neće biti u stanju da pobegne? Da li je već toliko uplašena i istraumirana da će me ponovo odbiti? Šta ako me uhvate? Njena braća neće imati nimalo milosti prema meni, zna se kako u ovom društvu prolaze muškarci u ovoj situaciji, niko me neće braniti, imaće punu podršku zajednice da se prema meni ophode sa kakvom god surovošću žele".
Tada sam shvatio da moram da pobegnem sam. Moram da ostavim ceo svoj život, i onaj realan i onaj naš – onaj sačinjen od našeg zajedničkog sna – i da pobegnem što dalje, ne samo od našeg sela, već iz zemlje.
Iste večeri sam pokupio najosnovnije stvari, izgrlio majku, oca i sestru, i seo u jedan teretni kamion koji je vozio prema Homsu. U Homsu sam se raspitao i lako stigao do ljudi koji su mogli da mi pomognu u mojoj nameri. Tužno je šta su sve ljudi u ovoj zemlji spremni da urade za novac, ali nisam imao drugi izbor. Seo sam zajedno sa ostalim očajnicima u jedan autobus koji je vozio za Izmir u Turskoj. Odatle je trebalo da pređemo brodom u Grčku i dalje ka Italiji. Iz Italije sam planirao da odem kod neke rodbine u Nemačku, da mi pomognu bar u početku, dok ne stanem na svoje noge. Bio sam spreman da radim sve što je potrebno, bio sam srećan dok god imam živu glavu na ramenima.
Sad sam u Srbiji i beležim svoja sećanja. U Grčkoj su nas „organizatori" izbacili iz kola pošto su nas preuzeli na jednoj od plaža, pokupili nam sav novac i sve stvari i rekli da se javimo policiji. To sam uradio i dobio papir koji mi je omogućio da budem u Grčkoj trideset dana. Nekako sam uspeo da stignem do Srbije. Imam krov nad glavom i osećam se sigurnije, ali i dalje se noću budim u znoju i drhtavici. Iza sebe sam u paklu ostavio ženu koju volim i naše nerođeno dete. Ne prolazi ni dan, a da se ne setim nje, da ne zamislim život koji smo mogli da imamo da smo rođeni negde drugde, kao ni život kroz koji ona prolazi sada. Ako je uopšte ostala u životu. Ponekad poželim da se vratim, ali onda shvatim da bi to bilo ravno samoubistvu; ne, ništa više ne mogu da učinim za nju. Nadam se da ću jednom naučiti da živim sa tim.
Svakoga dana ponavljam sebi da drugačije nije moglo da bude, ali duboko u sebi znam da sam kriv.
—
Ova priča deo je serije zapisa Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila, koji rade sa migrantima i azilantima u Srbiji.