Nikada to neću zaboraviti. Imao sam šest godina, virio sam kroz prozor i sve video. Ispred naše kuće ubili su dvadesetoro ljudi. Očevi su vukli putem svoju nastradalu decu, kao da su želeli da ih vrate kućama, posluže im večeru, stave u krevet. Tri sedmice kasnije, roditelji su brata i mene strpali u kola. Plašio sam se više nego brat, iako sam bio stariji. Mama je rekla, ne boj se, u Libanu ćemo biti bezbedni. Bilo me je sramota.

Mama je ponela samo ključ, ako se ikada budemo vratili tamo, u Palestinu. Ako bude bilo kuće.

Mama je često gledala taj ključ i molila se, ali nije se molila da se tamo vratimo već samo da svi budemo dobro. Da li je znala šta će biti? Da je sada tu, da li bi bila ponosna na mene? Još uvek sam uporan i srčan.

U Libanu smo živeli u izbegličkom kampu na granici. Svašta smo videli, mrtvace i glad, životinje i ljude koji postaju životinje. I to je zlato u poređenju sa Palestinom, tako je mama govorila. Ako ne živiš u pojasu Gaze gde stiže sva humanitarna pomoć, ti si potpuno zaboravljen.

U libanskom kampu sam se i oženio, Eminom, Palestinkom koja je rođena tu, u izbegličkom kampu. Dobili smo dve ćerke, Bahju i Tanu. Sada bi morale imati, računam, dvanaest i trinaest godina.

Kada se Bahja rodila, odlučili smo da odem u Evropu. Dok sam se vukao po granicama, zamišljao sam Eminu i mamu kako sede nagnute nad ključem, zajedno, i mole se. Verovao sam da su mi te molitve pomogle da se dokopam Nemačke. Radio sam kao ilegalac, kao i ostali Palestinci, na građevini, u restoranima i prodavnicama. Deset godina. Planirao sam da zaradim za celu porodicu, da im kupim lažne pasoše i da ih dovedem.

Onda su me provalili. A čim te provale, deportuju te. Bio je mrak, sećam se, isti kao one noći kada su nas roditelji poveli u Liban. Nisam znao gde sam. Plašio sam se, ali manje nego onda. Jedva sam se dokopao pograničnog kampa i uspeo da dođem do porodice.

Bahja i Tana su porasle i nisu me prepoznale. Kako bi? Prošlo je preko deset godina. Nisam ni ja njih. Eminu jesam, iako je ostarila. Reci tati da ga voliš, povukla je Bahju za ruku. Devojčica je promrljala kao po naredbi.

Kada su Bahja i Tana otišle da spavaju, Emina me je zagrila, drhtala i dugo ćutala. Onda je rekla, umrli su ti roditelji. Brat ti se vratio u Palestinu, ne znamo da li je živ. Samo je to rekla. Bila je jako uznemirena, drhtala je kao granje na vetru dok su joj oči lutale po kampu. Puno je ćutala tih dana. Bilo je jezivo kao kad smo prvi put bežali iz Palestine. Nisam znao šta osećam. Sada sam u Srbiji. Još uvek ne znam šta osećam.

Drugi put sam ih ostavio. Šta drugo? Tešim se da ćemo jednom ponovo biti zajedno, da će to biti zakasneli zajednički početak, ali nisam siguran da verujem u to.

Tokom našeg poslednjeg razgovora, skoro je sasvim ćutala. Ko zna šta je mislila. Rekao sam, reci mi, kad je brat otišao u Palestinu, je l’ poneo ključ?

Emina se zbunila.

– Kakav ključ?

Ova priča deo je serije zapisa Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila, koji rade sa migrantima i azilantima u Srbiji.