Pred rat, kad se već slutio raspad federacije, Treći kanal Televizije Beograd je odlučio da napravi novogodišnje odbrojavanje sa porukom mira.

Zamisao je bila da se jedna devojčica penje uz stepenice i odbrojava 10, 9, 8... Kada se popne, dešava se čarolija: ona je svečanije obučena i izgovara želju-poruku: "Srećna Nova godina i MISLITE NA NAS. " Ovo "nas" se odnosilo na decu.

Pretponoćno odbojavanje išlo je na svim televizijama istog govornog područja tadašnje republike.

Nešto je bilo pogrešno: ili devojčica ili auditorijum.

Ovo je snimano krajem 1990. na stepenicama Sava centra. Imala sam šest godina i to je bio poslednji put da su me neki članovi familije videli. Režiser je bio naširoko poznati Vladimir Aleksić, tvorac emisija "Laku noć, deco", "Metla bez drške", "Andrija i Anđelka"...

To je bilo moje drugo snimanje u životu. Do poslednjeg trena se nije znalo ko će biti odabran. Pre snimanja smo jedna devojčica i ja redovno dolazile kod kostimografkinje da nam podesi odelca za sam čin čarolije. Na dan snimanja, režiser je doneo odluku. Ne znam šta je presudilo. Ja sam bila mlađa i sitnija.

Snimanje, iako deluje monotono, bilo je uistinu naporno: stepenice su bile klizave, nisam ih videla od dima, nije bilo pauze ni za vodu, ni za piškenje, ni za šta; čikica koji je bio zadužen za dim je bio gluv i stalno su vikali na njega. Satima nisam videla ništa osim dima, režisera i pomoćnog osoblja. Od tolikog ponavljanja radnje, koncentracija mi je opadala.

Ali mi je režiser bio fascinantan.

On je uvek sa žarom vikao na sve oko sebe. I svi su ga slušali. Iznova i iznova je snimao jedno te isto, a pri svakoj komandi: "KRENI!" zvučao je kao da će sad napokon nešto da se desi, kao da je sad to – to, savršen snimak, kraj. Tada nisam znala za postprodukciju i montažu.

Zbog moje poslušnosti, nije se ljutio na širenje ruku u pokušaju održavanja ravnoteže na stepenicama. A zbog tog odraza moći koju je imao, ja sam se dugo zanosila mišlju da ću biti važna kao on, kada porastem.