U Srbiji XIX veka smrtna kazna je propisivana široko, čak i za imovinska krivična dela, nasuprot tada dominantnim evropskim trendovima. Izvršavana je javno, streljanjem. Osuđenik je vezivan za kolac poboden u raku, stavljan mu je povez preko očiju (ne uvek), a onda su četiri »za to određena policajna služitelja«, na komandu policijskog pisara, pucali u osuđenog »iz četiri puške ujedanput«. Presude beogradskih sudova (za varoš i okrug) izvršavane su na Karaburmi, blizu današnjeg Pančevačkog mosta.
Pogubljenja su izazivala velik interes javnosti. U Beogradu im je prisustvovalo po nekoliko hiljada ljudi, žena i dece. Svetina se delila na one koji su još u zoru odlazili do gubilišta da zauzmu što bolje mesto, i one koji su pratili osuđenika na putu do gubilišta. Dok su jednog osuđenika pripremali u dvorištu Glavnjače 1874. godine, »ozgo s velike pijace začu se vika svetine, koja je došla da gleda pogubljenje. [...] Još i svetina napolju jače zalarma. Čujahu se jasno i glasovi: dokle ćemo čekati...«
Do Karaburme se išlo peške ili, kasnije, kolima. Usput se osuđenik pozdravljao s prolaznicima, dobacivao im, a oni mu uzvraćali, kao i on njima. »Kad smo odavde pošli, isti je osuđenik pevao i vikao da bog živi Knjaza Mijaila, u putu opraštao se je s ljudima koje je poznavao«. A žandarm koji je pratio jednog drugog osuđenika raportira: »Tri puta smo do Karaburme morali zastajati... Molio je, da se vidi s narodom... Lepo je govorio: Kako treba Boga i crkvu poštovati, moliti se; kako treba paziti roditelje i slušati ih. Uz ovo je sve molio, da mu oproste«. Sprovod bi često zastajao pred kojom kafanom, odakle su osuđenome iznosili da nešto popije. Jedan (atipično) trezni osuđenik je »putem bio miran i takođe nije hteo ništa piti, osim što je pred jednom mehanom popio čašu vina«.
Gledaoci su uskakali u raku, ponekad dok se streljani još borio s dušom, i grabili se za amajlije. Lopovi su verovali da onaj ko ima podmetač za okove može da otvori svaku bravu, a žene da je konopac s koca najjača ljubavna vradžbina. »Žene opet grabe se na gubilištu za parčad od onih užeta, kojima je vezivan osuđenik. Hoće da polome vratove oko toga. Vele, da koja žena nosi uza se ma jedno vlakno od te vrednije, za njom trči muž ili ljubavnik – kao lud. Veže ga ta manđija za nju, kao ono što je to uže vezivalo osuđenika za kolac«.
U aprilu 1905, ministar unutrašnjih dela Stojan Protić izdao je raspis okružnim načelstvima kako da postupaju kod izvršenja smrtnih kazni. Sada se, piše tu ministar, presude izvršavaju na prometnim mestima (»pored puteva, zborišta i drugih svetu pristupačnih mesta«), a policijske vlasti se trude da pogubljenju prisustvuje što veći broj posmatrača, ali je i jedno i drugo pogrešno. Naime, »nesumnjivo je utvrđeno« da izvršenje smrtne kazne, »ostavljajući na stranu odvratnost posmatranja toga čina«, na gledaoce ne deluje »popravljajuće« nego »proizvodi sasvim suprotno dejstvo«.
Slika: Streljanje razbojnika u Kragujevcu 1926.
--
Ivan Janković, Utamničenja kroz istoriju Srbije