Pokušaj da se posleratna Glavnjača izbriše iz kolektivnog sećanja, da se asocijacija »Glavnjača = teror« ograniči samo na njeno predratno postojanje i da se prikrije njena uloga u novom, komunističkom režimu umnogome je uspeo. Danas ljudi, pa i oni obrazovaniji, većinom misle da je Glavnjača bila mesto gde su mučeni predratni komunisti i, eventualno, rodoljubi pod nemačkom okupacijom, a da su žrtve komunizma stradale na drugim mestima.

Ovoj amneziji doprineo je ležeći spomenik ispred Hemijskog fakulteta. Na njemu piše: »Na ovom mestu nalazio se zatvor Uprave grada Beograda Glavnjača. Hiljade komunista i boraca za slobodu zlostavljano je u njenim ćelijama. Zapaljena je i do temelja izgorela u borbama za oslobođenje Beograda 1944. godine«.

O njenom obnavljanju i docnijoj upotrebi nema ni reči.

Književnik Dragoslav Mihailović, i sâm žrtva političkog progona, upozoravao je na ovaj propust, a 2006. godine se obratio Komisiji za spomenike i nazive trgova i ulica Skupštine grada Beograda s predlogom da se »lažni spomenik« ukloni ili izmeni. Komisija je zatražila izveštaj Instituta za savremenu istoriju. Prema izveštaju, »Posle oslobođenja, zgrada je obnovljena, kao i zatvor u njoj da bi novim vlastima služila u iste svrhe. U ovom zatvoru su pritvarani i isleđivani osumnjičeni za ratne zločine, ali i protivnici novog režima pri čemu su korišćeni razni oblici torture. Zgrada Glavnjače je služila za potrebe policije do sredine pedesetih godina kada je srušena«.

Komisija je zaključila da spomenik »ima svoje mesto u istoriji Beograda«, pa ga zato treba sačuvati, s tim da se pored njega postavi »tabla sa natpisom u kojem bi bili izneti osnovni podaci o objektu sve do njegovog rušenja 1955. godine«.

Do danas nikakva tabla nije postavljena.

--
Ivan Janković, Utamničenja kroz istoriju Srbije