Da se u Monaku može večerati za trinaest eura, uz dve hulje koje su priredile jedan mali hedonistički performans nasred rive, uverio se i gospodin monački (uputili su me da je ovako ispravno) policajac, koji je na toj večeri silom prilika bio trinaesto prase. Nismo ga pojeli, dimljeni losos je, kako dolikuje jedinstvu mesta, vremena i radnje, ipak bio zvezda večeri.


Kome je još u Monaku do klope? Zar neko u savršenoj scenografiji luksuza i prestiža može da misli na svoj jadni želudac, napaćen suvom ’ranom: kebabima, sendvičima i konzervama, s vremena na vreme umilostivljen plastičnom čašom instant supe razmućene u toploj česmovači? Kasnije ćemo da žderemo, rekli bi zlobnici, ček’ samo da uslikamo trideset šestu boju ferarija koji u ovom gradu-državi ima status k’o bicikl u Amsterdamu i ispoziramo pokraj osamdeset petog solitera na vodi (čitaj jahte!) pazeći da ne ugazimo u govance koje je za sobom ostavilo četvoronožno mezimče obučeno s potpisom Louisa Vuittona k’o Jelena Karleuša. Šala mala, u Monaku nema govana!

Šalu na stranputicu, Monako je zaista posebna tačka na geografskoj karti. Prvi utisak je, u stvari, pitanje: otkud to da su vas kao običnog smrtnika uopšte pustili da kročite u mondensku prestonicu sveta, među dekor i „artikle“ od čijih tržišnih vrednosti može da vas stigne padavica?! Drugi utisak je drugo pitanje: ko su ti ljudi koji ovde pristaju luksuznim jahtama, koji za večeru s prijateljima potroše srbijanski bruto godišnji dohodak po glavi stanovnika (sa sve toplim obrokom), a po kazinima umeju da ostave i pola kilometra severnog kraka koridora 10 (sa sve Mrkonjićevim dnevnicama u koje je, da ne preterujemo, uključen i topli obrok)?!

Da li ti ljudi (ili ti vanzemaljska bića, reklo bi se s ove distance) znaju za blagodeti „Cerrefour” marketa? To možemo samo da nagađamo. Kao što smo, o jeresi, ugledavši par primeraka sa divnim plavim „Carrefour” plastičnim kesama, nagađali da li je to san ili nam se osmehnula java. Ne časeći časa, dali smo se u potragu. Posle dvadesetak minuta i nekoliko mahanja rukama na čistom francuskom, obreli smo se u pećini, ispod zemlje, tačno u hramu pristupačnosti. Posle par dilema, sinula je sjajna ideja: ješćemo monački! Molim lepo! Hleb za kanapee, suvo neko meso, komadi sira sa začinima, upakovani k’o bombonjera „Slavica”, masline s kostima (pardon košpama, nedeljna akcija), majoneza ima od prekjuče, nezaobilazni komadići dimljenog lososa, frišak čips od preprženog luka (must-eat-event) i naravno, flaša vina fina! Cirka: 13 jeura! Jeaaah! Pravac riva!

Ogrnut prozračnom, sredozemnom tminom, obasjan poetičnom francuskom mesečinom, u nemoj, spokojnoj daljini, namigujući zracima svojih kristalnih lustera, sklapanih u Kini, ukotvljen je ležao tromi prekookeanski kruzer, pružajuću utočište babama čiji bi novčanici mogli da isplate polovinu spoljnog duga pojedinih zemalja trećeg sveta. Da nije mirovne povelje Ujedinjenih nacija, verovatno bi, u odbranu svoje časti, ispalio plotun prema dvojici gladnih papaka, koji su, smestivši se pokraj žardinjere na osvetljenoj stazi šetališta u Monte Karlu, na sopstveno zadovoljstvo, a na čuđenje šetajućih bogatuna i njihovih psića, krbljali svoju prvu monačku večeru i umirali od smeha.

„U, jebote, evo ga pandur!”, reče Mirče punih usta.
„U, vidi stvarno, jebote!”, šćapi Darče poslednji komad lososa. „Da nas nije neko prijavio?”
„Hello gentlemen, can I see your documents, please?”, pandur je znao engleski kad bismo se igrali.
„Evo, evo, nije problem... Eto, mi malo večeramo... Je l’ zabranjeno?”
„Well... Nije zabranjeno... Samo vi jedite... Neobično jeste... U Monaku...”
(„Aj’ molim te, pogledaj u zakon!”)
Jedan razgovor tokivokijem.
Jedno skidanje kape i jedno češanje po glavi.
Dva pasoša u rukama. Drugo češanje po glavi.
Drugi razgovor tokivokijem. Pasoši u našim rukama.
„Here you are... Samo, molim vas da ne ostavljate te plastične stvarčice za sobom... Znate, u Monaku...”

„Ode čovek. Mogli smo ga ponuditi da jede.”
„Čime... kad si sve pojeo?”