Teheran je metropola. U njega se bez problema može smestiti više od pola Jugoslavije, dve Srbije, sedam Beograda, 14 miliona ljudi... Četiri miliona automobila je svakodnevno na ulicama. Kako bi se malo smanjile gužve određeno je da časovi u školama počinju u sedam ujutro, radni dan u osam, a bazar se otvara u devet. Kao svaki veliki, moderan grad i Teheran ima svoje muzeje, parkove, pijace, stambene blokove, bulevare, metro.. I to pet linija, što mi je bilo glavno prevozno sredstvo. Teheran nije centralizovan poput Istanbula. Sve što želite da vidite raštrkano je po celom gradu.

Kako sam nekoliko dana živeo u centru u blizini parka Lale (ime cveta smo posudili od Persijanaca) svakog dana sam provodio par sati u njemu. Kada uđete u park, gubite osećaj da ste u divovskom gradu. Buka kao da u potpunosti prestane. Krećete se čas kroz šumu starih platana, čas kroz gustu šumu četinara. Oko vas se slivaju potoci, sve se uredno zaliva i održava, ali park ipak nije sterilan poput onih francuskih. Ljudi se izležavaju na travi zajedno sa svojim mačkama, piju čaj, mladi flertuju, igraju stoni tenis, odbojku, stariji igraju badminton.

Jednog jutra pođoh i ja na bazar. Prvo kroz park Lale pa do trga Enghelab, koji se nekada zvao po kralju a danas po revoluciji. Podsetio me je na jedan naš depresivni film. Žutom linijom dve stanice, pa sam preseo na crvenu, liniju metroa koja povezuje bogataški sever i siromašni jug grada, gde sam se uputio. Podzemna železnica je nova i moderna, a cena karte za gradski prevoz je neverovatnih 15 centi. Prvi i poslednji vagon su rezervisani samo za žene, dok su oni između za sve putnike, mada se retko dešava da žena tamo zaluta. Prijateljica mi reče da ženski deo jednostavno lepše miriše i da su nekad malo manje gužve. U jutarnjim časovima mi se par puta dogodilo da nisam uspeo da uđem u metro. Laktanje je preporučljivo.

Kažu da na bazaru možete kupiti i avion, samo morate da nađete gde se prodaje. Moram priznati da je situacija u metrou slična. Čuo sam viku, a masa je počela da se razmiče kako bi nekog propustila. Pomislio sam da je neki ludak. Čovek je u jednoličnom ritmu ponavljao iste rečenice. To je bio trgovac slatkišima. Prodavao je šarene bombone i napolitanke iz velikog džaka. Zaustavljao se na svakih par metara i dizao je kutiju napolitanki. “Jedna kutija košta... Ako kupite tri...” Potom je nastavio dalje. Osvrnuo sam se i shvatio sam da stiže još jedan iz istog pravca. Čuo sam da viče, ali ga još nisam video. Bio je to prodavac žileta i sapuna. Imao je veliki ožiljak na bradi. Možda na nekim stanicama uživo demonstrira svoje proizvode. Za par sekundi stigao je sledeći. Bio je ćopav i prodavao je pertle i uloške za cipele. Imao je ogroman džak koji se vukao po podu. Potom su stigli neki mlađi, rekao bih studenti koji na taj način stiču dodatnu zaradu. Jedan je prodavao Sony slušalice za telefone, imao ih je na stotine prebačene preko ruke u svim bojama. Gospodin pored mene je uzeo jedne crvene, isprobao ih prvo i onda platio otprilike jedan evro. Kineski proizvodi danas dominiraju u celom svetu. Drugi student je trgovao čarapama. Pamučne u pet dezena. Imao je punu kutiju koju je nogama gurao kroz kola. Potom su prošli trgovac olovkama i sveskama, pa prodavac igračaka. On je kao Deda Mraz svaki put nešto drugo izvlačio iz džaka. Veliku svetleću čigru koju je zavrteo svaki put kada se oslobodi dovoljno prostora, pištolj za duvanje balona od sapunice, frizbi, Rubikovu kocku, plišane igračke Sunđer Boba i Patrika itd. Uz svaku novu igračku sledila je, naravno, glasna promocija. Ipak je ovaj kraj nekada bio deo Puta svile. Trgovina kao veština se usavršavala milenijumima.

metro 1

Zazvonio mi je telefon. Javio sam se na engleskom. Primetio sam da su se mnogi okrenuli ka meni kako bi me skenirali pogledom. Čim sam prekinuo nekoliko ljudi se nagnulo ka meni. Jedan po jedan su stavljali ruku na svoje grudi, naklonili se.
Dobrodošao u Iran.
Odakle si? - pitao je drugi.
Dobrodošao u moju zemlju.

Svi sa smeškom na licu, blagim glasom. Rukovali smo se, neki su me samo pozdravili, a sa nekima sam se lepo raspričao. Oni stariji se sećaju da je nekada davno bilo mnogo više turista... Mlađi su bili jednako uzbuđeni. Neki su želeli da provežbaju engleski, ali najviše ih je bilo radoznalo i srećno što sam tu. Tako sam stekao mnogo prijatelja. Upoznavao sam ih na ulici, u džamiji, u mom omiljenom parku... Sa jednim gospodinom sam tako i otišao na ručak, pošto sam shvatio da sam stanicu bazara odavno promašio.

Što se tiče trgovaca u ženskim delovima voza, jedna Iranka mi je rekla da tamo ima još raznovrsnijih proizvoda. Odeće, nakita, parfema, šerpi, voća... Kaže da se odeća često kupuje baš tu, a ako nema broja ili odgovarajuće boje, poručiš. Stigne za koji dan.