Spasimo putopis 2019 - pohvala žirija.
PRIČA 1
Sjedim u kombiju u kojem se nalazi još sedam ljudi. Polusneno sjedenje. Zvukovi, smijeh. Kupovina muzičkog CD-a u vremenu kada je kupovanje muzičkih CD-ova davno prošlo. Na Balkanu i dalje postoje kućice kraj puta gdje su izloženi izlizani CD-ovi. Pronašli smo dvije prihvatljive kompilacije. Ne sviđa mi se ni jedna pjesma. Mnogo je razrušenih kuća uz put. Smisao za humor inače dragih i voljenih kolega mi nije zanimljiv. Svakako sam čudna. Bar mi čitav život svi to govore. Možda sam i snob. Razgovori su trivijalni, komentari puni dvosmislenosti, a muškarci ne gledaju žene u oči. Inovatian komentar dočekujem s radošću dočeka sunčanog dana na godišnjem odmoru gdje konstantno pada kiša. Već par mjeseci mijenjam vođenje pisanog dnevnika za crtanje. Crtam događaje, slike iz života koje su časak divljenja, brzo se zaborave i jedino se vraćaju kroz podsvijest, u snovima. Razrušene kuće su uz put. Ostaci života. Čudno je na Balkanu prolaziti kroz mjesta gdje su uzastopce lijepe kuće sa lijepom fasadom i sređenim dvorištem. Čak i na luksuznim turističkim mjestima, sređenim za izbirljivo oko potražnje, ponegdje viri kuća bez fasade, s neurednim dvorištem i ponekom statuom orla ili patuljka, koje govore o situaciji i mentalitetu cijelog Balkana.
Vozimo se u kombiju. Razrušene kuće. Odjednom vidim prizor razrušene kuće obrasle različitim vrstama biljaka. Neke od njih su i procvjetale. Ova srušena kuća izgleda ljepše od svake luksuzne, sređene vile. Prošlost je bila teška, ostavila je ranu i srušila ono što smo izgradili, ali je priroda ostala, spremna da nas podsjeti na svoju bajkovitu ljepotu. Od ruševine je napravila idealan dvorac za djevojčice o kojem sam maštala kao dijete. Malo, mistično carstvo puno neistraženih svjetova, biljaka i životinja, uzbudljivih, spremnih da se udvostruče, utrostruče i iznenade me. Vadim svoje Faber Castel bojice i blok, počinjem crtati. Već me neko pita: „Darja, šta sad crtaš?“. Odnos postavljenog pitanja nije nastao iz iskrene znatiželje, pitanje je ostavljeno „onako“, stoga ne osjećam potrebu da podrobnije objasnim svoje porive, već izgovaram: „Ma nešto“. Ostatak ekipe iz kombija pomišlja da sam čudna, luckasta, da crtkaram gluposti ili da nešto „izvodim“ u očajničkom pokušaju da budem posebna. Nije me briga. Crtam i osluškujem čekajući da neko kaže nešto inteligentno ili pozitivno. Prelazimo granicu BiH / Hrvatska na sjeveru. Uskoro smo u Fažani i idemo na Brijune. I dalje crtam srušenu kuću sa cvijećem i iščekujem Fažanu, more i ljepotu.
Crtež br. 1 Ruševna kuća s cvijećem / Dvorac
PRIČA 2
Na Brijunima su dani iz bajke. Nikica i ja sjedamo na njeno posuđeno crveno biciklo. Koristimo polovinu slobodnog dana da odemo na udaljeno mjesto na Brijunima gdje ćemo se kupati polugole i zapaliti joint. Ja vozim biciklo, ona sjedi iza mene i igra se, pretvara se da me „bičuje“ jer sam ja njen „konj“. Govori „Hajmo Darja, djiha, brže!“ i ja umirem od smijeha. Pjevamo pjesmu „They see me rollin“ (Ghost rider). Vozimo se brijunskim cesticama, udaljavamo se od mjesta na kojima su ljudi , silazimo sa uličice, prolazimo kraj Venerinog hrama i kroz narandžasto polje se vozimo prema destinaciji, našoj napuštenoj plaži. Sjedamo u hlad. Nikica mota svoje famozne jointe, pušimo, smijemo se. Ona liježe na peškir i maže se mnogobrojnim preparatima. Ne ulazim u vodu jer je jato malih meduza u plićaku. Dva galeba stoje na obali, horizont je spokojan, plavo more obrubljeno kopnom koje je ukrašeno drvećem različitih oblika. Vadim bojice i crtam galebove koji se doimaju nepomični. More i nježnost prirode su mi začudni i dirljivi. Priroda je nježna i snažna u isto vrijeme. Posjeduje dvojnost koju osjećam u svom ženskom karakteru. Gledam Nikicu raspuštene narandžaste kose. Leži raširenih nogu sa rukama ispod glave. Gleda prema nebu. Zahvalna sam Bogu na ovom prekrasnom prijatelju, koji i najtmurniji dan učini veselim. Crtam je kako leži na svom plavom peškiru. Na crtežu ima gornji dio kostima, ali je taj dan bila u toplesu.
Crtež br. 2 Nikica se sunča
PRIČA 3
Sjedim za plastičnim stolovima u bašti ispred kasarne koja je prilagođena kao naš smještaj. U toj bašti zajedno sa ostalim članovima i gostima Teatra Ulysses doručkujemo, ručamo i večeramo. Prisjećam se iscrpljujuće veze i pokušaja ljubavi koja je ostala u Sarajevu. Oblak misli mi se sve više i više širi u glavi. Ljubav, kiša, more. Ispred mene su saksije pune kaktusa različitih oblika. Prije par noći se neko ogrebao o oštri list kaktusa. Oni su zaista veliki i puni malih bodlji koje mogu da se zabiju duboko u kožu. Teže se vade od bodljica morskog ježa. Galebovi su dosadni. Slijeću na stolove i kradu hranu, doručke, suho meso. Meni nikad nisu suštinski smetali. I oni izbjegavaju kaktuse. Dok mi misli pune glavu bezličnog izraza lica, crtam svoje autoportrete.
Crtež br. 3 Darja razmišlja o svojim ljubavnim problemima
Crtež br. 4 Ljubav je kaktus
PRIČA 4
Magični prizori na Brijunima su postali svakodnevnica. Jeleni koji preplivavaju s otoka na otok na mjesečini. Zaustavljanje brodića da im pustimo pravo prvenstva. Njihovi rogovi i kretnje bi mogli biti zabilježeni u obliku skulpture nekog renesansnog kipara. Beskrajno nebo iznad mora i pregršt zvijezda. Sjedim na obali, mrkli je mrak i gledam u Fažanu koja je preko puta Brijuna. Blistava svjetla grada se spajaju sa onim nebeskim. Gledam u svoje tabane koji su osvjetljeni svjetiljkom na molu. Oduvijek sam voljela svoje zakrivljene nožne prste. Nikica i ja vozimo biciklo po mrklom mraku, nailazimo na mnoštvo jelena. Samo stoje i gledaju u nas. Glave i oči. Prizor zastrašujući, i zbog povišenog adrenalina uzbudljiv. U svakom trenutku bi nas jedan od jelena mogao probosti svojim rogovima, ali to neće učiniti. Naša energija je mirna, nimalo agresivna i u skladu sa njihovom. Nastavljamo svojim putem, a oni nam to dostojanstveno dozvoljavaju.
Crtež br. 5 Fažana, zvjezdano nebo, jelenske glave i stopala
PRIČA 5
Govorit ću o dva crteža kojih se ne sjećam. Pamtim samo mjesta na kojima su nastali. Prvi je nastao u bašti iz „PRIČE 3“. Za nastanak prvog je motivacija bio osjećaj, a drugog mjesto. Kada provedete mnogo vremena na otoku, pored predivnih oslobađajućih osjećaja, pojavi se osjećaj tjeskobe i period preispitivanja. Osjećala sam kao da me svijet umjetnosti proždire, ja spremno ulazim u njega, sa ljubavnikom / parazitom iznad glave, koji mi crpi svu životnu energiju; i sa roditeljima ispod mene, koji me podupiru sa smješkom na licu, ne dozvoljavajući mi da vidim probleme i podržavajući me u svemu. Oni su mi dali krila. Iako je oko mene sve strašno, ja spremno letim (iako sam strašljiva).
Crtež br. 6 Egzistencijalni problemi i blagodat
Sljedeći crtež je nastao s Nikicom na plaži. Ovaj put sam ja bila u toplesu. Na Brijunima navodno postoje tragovi stopa dinosaurusa i u njihovu čast je na plaži postavljen veliki kip dinosaurusa. Nacrtah ga zajedno sa ribom i brodom. Odlučih da se ovaj crtež zove „Grb Brijuna“, iako navedeno nije suština otoka.
Crtež br. 7 Grb Brijuna koji promašuje suštinu
