Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2020.

Kaže meni rođak da postoje dvije vrste ljudi u svoj ovoj našoj grozoti. Postoje oni koji odu i nikada se ne vrate; i postoje oni koji odu, a nikada sebi ne priznaju da su otišli.

Palo mi je na um da mu dopunim listu sa još barem šest podvrsta onih koji odu, ali mi se nije dalo.

Hamburg je grad koji ne trpi mnoge metafore. Riječi tu trebaju da budu oštre kao vjetar koji sa sjevernog mora ozara lica onih koji se u decembru usude šetati pored luke. U protivnom će udariti o ciglene zidine starog dijela grada i nestati, kao talasi Labe dok udaraju u umorne usidrene brodove.

U njegovom trošnom stanu nema pogleda na svjetla metropole u kojoj je maštao da se iz večeri u večer izgubi tijelom i duhom. Ne zna zapravo ni on čemu se nadao. Pogubljao se na početku. Jeste. Pisao mi je o tome. Hvalio se. Vadio mast, ne bi li i ja odlučio da pokupim sve što može stati u kofer (dovoljno mal da ga ne moram čekirati na aerodromu) i da odem. S vremenom je, međutim, sve manje poruka stizalo. Strasti su se smirile, a Hamburg mu je postao ono što su svi gradovi kada ih iz dovoljne blizine i dovoljno dugo osjetiš: ništa više od adrese boravka.

Nismo nikada bili bliski. Oprečne smo naravi. Iako smo odrasli u istoj ulici negdje u Bosni, između nas bi isto tako mogao biti čitav kontinent (gdje bi nam bio kraj kada bismo razlike među ljudima mogli izražavati u zemaljskim površinama). Zbog toga me i jeste iznenadio njegov poziv – a poslije i njegova reakcija na moj dolazak – pun do tada neviđenog entuzijazma.

„U Hamburgu ti ne treba mnogo toga“, reče kada me je pokupio s aerodroma. „Sve ti blizu, a ipak nepregledno. Vidjet ćeš.“

Sjećam se da sam nasmijan klimao glavom dok je govorio. Vozili smo se autoputom koji se prostirao uređenim pejzažom. Barem mi se činio uređenim. Možda je to bila moć sugestije ili banalni cinizam u sve što mi je nametnuto da smatram neupitno svojim.

„Eno kapije“, nasmijao se kada su se pred našim pogledom pružili lukovi željeznog mosta s grbom grada. „Oni je ne zovu tako“, pojasnio je. „To ja kažem kapija.“

Da sam imao veću moć zapažanja, možda bih iz samo te njegove izjave mogao zaključiti ono što ću sa sigurnošću znati tek na kraju moga boravka. A, možda sam već znao, ali sam samoga sebe pokušao obmanuti, pa i nagovoriti da će ovaj grad mene poštedjeti. Da neće prodrijeti u mene kao što je u njega. Da mi neće postati bodljikava amajlija koju nosim u prsima; koja nedokučivo svrbi iznutra.

Obilaske obavljao sam sâm. Raspon mojih koraka određivao je veličinu grada, širinu ulica i dužinu dana. Svijet je onoliki koliko me noge nose. Hamburg tome nije izuzetak.

Rođak je radio dokasno. Dolazio bi u sedam u stan, jeo bi, pa bi se izvinjavao što se ne može „izvući s posla“ da mi pokaže grad. Rekao sam mu da sam većinu obišao, ali mi on nije vjerovao. Čak kada bi mu nabrajao znamenitosti i četvrti koje bih taj dan obišao, on bi samo ukrivio svoje obrve u oblik nepovjerenja, te bi rekao nešto slično kao: „Nisi ti sve vidio.“ ili „Dok te ja ne odvedem, nisi ništa vidio.“ Nisam se raspravljao, pa je ostalo na njegovom.

Nakon četvrtog dana, došao je napokon trenutak da „vidim“ Hamburg. Spremili smo se kasno poslije podne. Mislim da je bilo četiri sata kada smo izašli iz stana. Možda i pet. Moji solo-obilasci počinjali su, pak, rano ujutro. Osjećao sam jednu vrstu uzbuđenja u jutarnjoj gužvi radnog dana. Biti među ljudima u podzemnoj i hodati prepunim trgovima u kojima niko neće zastati da te odmjeri – jer su previše zauzeti stići ono zbog čega su tog jutra ustali iz kreveta – dok ja besciljno i besposleno koračam nikuda, pružalo mi je zadovoljstvo. Skoro pa utjehu. Od čega? Nisam znao. Nisam htio da znam. U tim trenucima nisam morao ništa tumačiti, a sve mi je bilo bezazleno jasno.

Nakon skoro dvosatne vožnje metroom, rođak me trgnu za pernatu jaknu koju mi je posudio uslijed moje naivne procjene hladnoće sjevera Njemačke.

„Ovo je naša stanica“, rekao je uzbuđeno.

Čim smo izašli na površinu, moja sumnja u prirodu izlaska se obistinila. Čuo sam oštre slavenske vokale i note poredane u skale koje sam u zadnjih nekoliko dana izbacio iz svog slušnog vokabulara.

Iznad ulaznih vrata neonskim svjetlima je ispisan visio znak Balkan Bar. Rođak se okrenu prema meni kako bi upratio reakciju na mom licu kada pročitam znak. Ja sam se nasmijao. Ne znam da li je povjerovao mojoj glumi.

„Ovdje su sve naši“, rekao je uzbuđenim glasom, pokušavajući se nadglasati sa zvukovima sintesajzera i drugih MIDI zvukova jeftino producirane narodne muzike s početka stoljeća.

Noć je prošla nezapaženo. Pokušaj ili dva razgovaranja s djevojkama koje, da nisu bile dezorijentirane nepodnošljivim basom iz ozvučenja, zasigurno ne bi ni pogledale u našem pravcu, a kamoli zastale da ih moj rođak nešto „priupita“. Popilo se. Poslije i povraćalo. U podzemnoj sam se naslonio čelom na šipku sjedišta ispred mene. Zaspao sam na trenutak. Probudio sam se djelomično i posmatrao kako odsjaj grada juri u suprotnom smjeru od mene. „Kao da bježimo jedan od drugog“, pomislio sam, ali sam se onda sjetio da Hamburg ne trpi metafore, pa sam pokušao samome sebi poreći sopstvenu misao tako što sam oštro zatresao glavom. Kao što rekoh, popilo se.

Rođak je glavom naslonjenom na prozor hrkao na staklo, stvarajući maglu na njemu svakim svojim uspavanim izdisajem. Gledao sam ga, nadajući se da će se probuditi. Nisam znao na kojoj stanici izlazimo niti koliko dugo se već vozimo.

„Kiša“, on iznenada reče, ali glavu ne maknu sa stakla.

Svjetlo grada sada se oslikavalo u fragmentima kapljica koje su se počele lijepiti na vagon. Pljuštala je možda već satima, ali smo tek u tom trenutku izašli na površinu, te se uzdigli iznad ulica, jureći prema Altoni. Lijevo od nas Laba u čijim su talasima sve riječi udarale u nepokolebljive trupove brodova. Desno od nas more od bezbroj svjetala od kojih nijedno ne liči na ijedno drugo.

„Ti si uvijek volio poeziju i to. Pjesmice… te gluposti“, rekao je rođak.

Ja sam se odsrca nasmijao i pitao ga šta mu to znači. On me pogleda kao što bi me često pogledao kada je htio da bude ozbiljniji no što jeste. Sjećam se tog pogleda. Još kada bismo se kao djeca igrali s drugima iz ulice, on bi prosipao taj pogled onima kojima je uspijevao biti mističan. Meni to nije nikad polazilo za rukom. Previše sam uvijek govorio da bih bilo kome mogao biti mističan.

„Meni kiša u Hamburgu miriše na Bosnu kad sam u Hamburgu, a kiša u Bosni mi miriše na Hamburg kada sam u njoj“, reče u jednom dahu, pijanski se nasmiješi, te glavu vrati u položaj na staklu.

Vidim ga kao da je tu preda mnom. Kako počinje da pjevuši te svoje riječi u nekoj lijepoj i tihoj melodiji dok čelom pritišće staklo u metrou. Mislim da je odmah zatim zaspao. Probudio se tek kada smo stigli na stanicu, kao da je upraksan svoj san prekinuti, ma koliko dubok bio, kada vagon zakoči na njegovom odredištu.

Kiša, evo, počinje da pada. Možda mi zato nalijeću sjećanja te moje posjete i tih njegovih riječi. Pada češće no inače. Češće nego što je padala dok sam bio dijete. A, možda i ne pada češće. Samo znam da svaki put kad je udahnem i pomirišem, pomislim jesam li pogriješio što sam se odlučio da budem tu gdje jesam.