Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2025.
—
Nakon nekoliko dana obasjanih suncem, prva proljetna kiša je okupala grad. Novo godišnje doba je otpočelo i novu karijeru. Sijedeći u kafiću na baščaršijskoj kaldrmi, gledao sam ispitivački u Sanjina. Čudan poslovni sastanak. Tajnoviti "stranac" sa našim imenom je djelovao kao prosječni turista. Skrivao je oči ispod kačketa koji mu je držao dužu kosu. Sjedio je opušteno u šorcu i patikama i ispitivao me za posao:
"Dakle, koliko imaš iskustva?", upitao je na engleskom jeziku.
"Pa, znam koristiti Photoshop", odgovorio sam samouvjereno i pokazao mu par svojih grafika.
"Ok, dovoljno je dobro."
Klimnuo sam glavom i začuđeno ga pogledao, a on je nastavio sa dugim monologom. Objašnjavao je kako je to projekat za izradu lokalnih mapa. Njegov pionirski poduhvat će da sponzorišu investitori iz Australije, odnosno njegova majka - vlasnica jedne bolnice. Roditelji su mu inače sa ovih prostora, ali su davnih dana otišli u Australiju, gdje se on rodio.
"Ti onda znaš naš jezik?"
"Da, ali pričam kao robot. Zato tražim nekoga tko zna engleski."
Ubrzo smo krenuli u posao. Prvih par dana je nadgledao projekat, a nakon toga me pustio da radim samostalno. Uvijek je bio prijateljski nastrojen, ali nije bio posebno povjerljiv prema tuđem mišljenju. Iako nije bio uvijek u pravu, nije mi se dalo prepirati i uvjeravati, već bih ga pustio da sam uvidi svoje greške.
Par puta smo izlazili na poslovne sastanke, koji su ustvari bili baza za njegove hvalospjeve o putovanjima po svijetu, susretima itd. Ubrzo sam i shvatio da mu je projekat bio samo usputna stvar i da je ustvari tražio društvo i zanimaciju. Ustvari, stvorio je paravan da bi imao razlog da bude ovdje i da troši mamine pare.
Počeli smo malo i da se družimo, onako zapadnjački, više iz obostranog interesa. Naravno, ako smo se usput negdje proveli, to je bio bonus. Ponekad me je nervirao njegov stav i tvrdoglavost, ali je bila kratkog vijeka, pa sam je naučio tolerisati.
Vremenom smo se malo i sprijateljili. Jedne večeri se pun entuzijazma počeo da hvali:
"Da ti pokažem šta sam naručio iz SAD-a. Volvo S60, vidi.”
"Izgleda moćno. Ali zašto iz Amerike?", upitao sam, začuđeno gledajući slike na ekranu.
"Kupio sam ga sa sudske aukcije u Dallasu za samo 10.000$. Možda su ga uzeli nekom dileru koji je sad u zatvoru. Nadam se samo da ga nisu oštetili dok su ga hapsili", uzviknuo je ponosno, smijući se. “Trebao je doći do sad.”
"Kod nas je taj uvoz komplikovan. Može se to baš otegnuti.”
“Stići će sigurno prije ljeta”, odgovorio je nestrpljivo.
“Ok. A zar nisi mogao ovdje kupiti takvo auto?"
"Ne prijatelju. To je vozilo za američko tržište sa najboljom opremom. Ne može se takvo kupiti ovdje, pogotovo za te pare. Osim toga, uvijek ga mogu prodati i možda čak i zaraditi."
Klimnuo sam samo glavom, a on je opet pokušavao da me ubijedi da njegova djelovanja imaju smisla: "Vidi, moj motiv je da uvijek treba investirati na više strana. Ako izgubiš na dvije strane, na trećoj ćeš dobiti i pokriti sve to. Ako izgubim na autu, dobiću na tvojim mapama. Ako izgubim i na mapama, dobit ću na nekoj trećoj strani."
Neuspješno je pokušavao da nađe žensko društvo. Izašli smo sa mojom djevojkom i prijateljicama. Njegov modni stil uopšte nije osvajao poglede suprotnog pola. Kada sam ga pitao što se nije bar malo sredio, rekao je:
“Ne želim da vide da sam bogat i da se zbog toga druže sa mnom. Ja se oblačim opušteno, ako im smeta moj šorc i majica to je njihov problem. Osim toga, šta će mi cura koja zarađuje manje od mene? Kako bih mogao da putujem sa njom ako nema dovoljno para. Ako ja sve sam plaćam, onda ću je razmaziti, a ona se neće osjećati da je na istom nivou kao ja.”
Poslije toga je nestajao u samo njemu znanoj akciji. Otišao je do Tuzle i vratio se za par dana. U minutima prije sastanka sa djevojkom s kojom je trebao izaći na večeru, ona je ušla u BMW momka čiji otac je bio vlasnik jedne benzinske pumpe. Sanjin je kipteći rekao:
“Da sam htio, mogao sam kupiti četiri takva BMW-a i četiri njegove benzinske pumpe.”
Nakon nekog vremena se sa iznajmljenim autom odvezao do Atine. Tamo se našao sa njegovom djevojkom iz Australije. Na krstarenju sa kojom su trebali da se zbliže, oni su se posvađali i raskinuli. Vratio se ubrzo, očekujući plaćeno auto koje se nije pojavljivalo. Frustrirao se kad god bih ga upitao za to. Konačno su usred ljeta javili da je stiglo u Francusku i tamo se ukazao u rekordnom roku. Mislio je da će ga odmah dovući, međutim za svaku savladanu prepreku, stvorila se druga. Auto nije bilo u voznom stanju. U zabačenom mjestu je uspio jedva naći mehaničare koji su mu sve skupo naplatili, a uz to je izgubio nekih sedam dana. Iz dosade je išao u hotelski kazino gdje je svaku noć gubio pare.
“Bosanci su emotivni i predvidivi dok igraju poker. Jednom sam cijeli tvoj honorar zaradio za noć, ali ovi Francuzi su profesionalci. Ništa im ne možeš.”
Kada je Volvo osposobljen, čekao je i dalje uvoz, a on se vratio avionom. Platio je dažbine i potpisao stotine papira. Našao je i prevoznika i špediciju, ali opet je trebalo čekati. Rekli su mu da će to potrajati najviše dvadesetak dana. Pozvao me da odem sa njim u Trebinje, pa u Dubrovnik.
“Ako hoćete provod, idite na Hvar. Tamo je najbolji noćni život”, rekao je Luka, moj prijatelj sa Straduna.
“Ok, zvuči super, hajmo onda na Hvar”, rekao je Sanjin u polupijanom stanju ispred Dubrovačke porte.
Počeli smo se smijati.
“Nije to baš blizu. Treba vam pola dana vožnje odavde.”
“Onda sutra idemo.”
Sutradan ga je nazvao špediter. Volvo je bio registrovan i spreman za vožnju. Vratili smo se nazad u Sarajevo i dogovorili Hvar za dva dana iako je jesen već bila na pragu.
Sanjin se pojavio ispred ulaza sa novim vozilom.
“Svi papiri sređeni?”
“Oh da. Zvanično je auto moje, iako ga neću puno vozati, jer ne želim da dočekam zimu u Bosni.”
„Imaš li rezervne dijelove? Treba li neki servis raditi?“
„O ne, ali ne brini, imam pare.”
Krenuli smo u popodnevnim satima. Sanjin je bio ravnodušan kao i obično. Rijetko da je išta planirao na vrijeme. Više je volio da se upusti spontano u stvari i da crpi zanimaciju iz toga.
Nabasali smo na najveću gužvu na izlazu iz grada, i kretali se brzinom kornjače. Stotine auta je bilo oko nas, pored nas kamion, a iza neko manje auto ispod čije haube se dimilo. Vozačica se nestrpljivo pokušavala probiti kroz kolonu. Kamiondžija se smilovao i propustio je ispred. Nakon par minuta, još veći dim se počeo širiti i napravio pravu dimnu zavjesu. Djevojka je ugasila auto i izašla uspaničena. Sada je kamiondžija vidno iznerviran krenuo da galami, kipteći od bijesa i psujući samog sebe zato što je pustio ispred sebe. Ženska se uplašila i sjela je u auto, a onda se kolona pomjerila i neko iza nas je pustio kamion kako ovaj ne bi pravio scenu.
“Dobro je počeo ovaj put”, rekoh sarkastično.
“Ah, ne brini se, uskoro ćemo izaći iz gužve”, reče Sanjin.
“Hej, vidio sam na netu da ima trajekt iz Drvenika.”
“Zar nije iz Splita?”
“Da, ali Drvenik je prije Splita. Iskrcali bi se na drugom kraju otoka i onda vozili još sat. Uštedili bi nešta vremena.”
“Ok, hajmo probati.”
Vozili smo satima dok nismo stigli do Jadranske magistrale. Iako sam napomenuo da pratimo putokaze jer smo blizu odredišta, on je nekako previdio znak za skretanje. Već smo desetak minuta vozili i prepirali se tko je u pravu, dok napokon nije stao kod nekog proširenja. Izletio sam i upitao radnicu pekare, koja nas je uputila da se vratimo nazad nekih desetak kilometara. Silazeći sa magistrale ka luci, ugledao sam trajekt koji je upravo isplovio.
“Sranje, valjda nije naš”, rekoh blago iznerviran.
Sanjin zaustavi vozilo i reče: “Nema veze, sačekat ćemo drugi. Eno dole ima neki restoran.”
“Samo da vidim plan vožnje”, rekoh i iskočih munjevito iz auta. Podsjetih se da je kraj sezone i da trenutno ništa ne ide u prilog turistima. Još sam se više razočarao kad uočih da je sljedeći trajekt iza ponoći, tek za neka četiri sata.
Ulazeći u auto predložih da nastavimo do Splita i ipak tamo uhvatimo trajekt.
“Ah ne, bolje da sačekamo ovdje. Taman da večeramo.“
Zaustavili smo se ispred jedinog restorana koji je radio. Vani je bilo pusto i prohladno. Tako sam se i osjećao. Ušli smo u malu gostionu koja je bila puna gostima. Možda nije ni bilo previše ljudi, ali je bilo pretrpano i kako je izgledalo, nitko nije imao namjeru da izađe napolje. Nisam se čudio zašto. Nekog konobara smo pitali za mjesto, ali on je bez emocija odgovorio da moramo sačekati dok se nešta ne oslobodi.
Sanjin se samo nonšalantno smješkao. Upitao sam se odakle ovom čovjeku toliko strpljenja, ali sam se onda sjetio da nema baš puno briga u životu. Tako smo stajali ispred vrata kao dva balvana. Stajali smo i stajali, ustajali u mjestu i ukorijenili se u grede gostionice. Čekali smo sigurno nekih sat vremena. Možda i manje, ali meni je to trajalo između vječnosti i ona četiri sata za koje je trebao stići trajekt. Možda mi je i samo izmoreni mozak prebrzo radio, razmišljajući šta sam ja u životu griješio. Izašao sam da udahnem malo morskog vazduha i da nazovem jednog prijatelja koji je radio na Hvaru. Iznenađen, on se javio na telefon, i obećao da će nam naći smještaj kad stignemo. Bar nešta da je krenulo kako treba.
Neki su stranci izašli i ja sam se odmah uputio unutra. Smjestili su nas za stol sa dvoje Nijemaca. Momak i cura su prešli puno kilometara iz Dizeldorfa sa njihovim malim autom.
“Ah, i vi idete sa autom, super.”
“Da, do Starog grada. Jel’ i vi idete tamo?”, upita Nijemac.
“Ne, mi idemo do Hvara.”
“Oh, do grada Hvara?”
“Ima i grad Hvar? Ja sam mislio na otok. Ne znam gdje idemo, jel’ Hvar najbolji grad na ostrvu?”, upita Sanjin i pogleda mene.
“To je sve u blizu. Hvar je najveći. Ali nazvao sam prijatelja i on će nam naći smještaj u Starom gradu.”
“Ok, ali Hvar je najveći grad, onda je tamo i bolje.”
“Ne baš, Hvar je najveći, ali je mirniji, sav je parti u Starom gradu.”
“Ok, onda. Idemo tamo gdje je parti”, zaključi Sanjin i klimnu glavom.
Tako nam je večer prošla sa novim poznanicima. Vrijeme se brže gubilo u priči dok uskoro na morskoj pučini nije zasvijetlio trajekt. Ubrzo smo se našli na velikom plovilu. Ja sam se ugnijezdio u nekom ćošku i pokušavao da zaspim dok je Sanjin i dalje smarao dvoje suputnika. Nakon nekog vremena smo stigli u luku Sućuraja. Pozdravili smo se sa Nijemcima i krenuli ispred njih. Brzo smo izašli iz malog mjesta. Vozač strašnog volva je nestrpljivo sjekao krivine i pokušavao da me razbudi pričom.
“Možda da malo usporiš, ipak je uzak put i ima puno krivina,” napomenuo sam ga kao brižna tetka.
“Ne brini. Imam servo volan.”
“Oh, servo. To zvuči ozbiljno,” zaključih lijeno i ironično.
Dok se on uživio u ulogu reli vozača i borio da ne uleti u šumu, nastavio je da priča o tehničkim detaljima auta, a ja sam usporeno percipirao svijet oko sebe. Izmoren i iscijeđen od pustolovina tog dana, povremeno sam gledao na cestu. U jednom trenutku, slomljena flaša se ukaza na asfaltu.
“Ne!”, uzviknuh šokirano.
“Šta?”, upita Sanjin okrećući se prema meni. Prije nego što sam uspio išta reći, ispod auta se začu eksplozija. Auto se strahovito zatetura udesno. U brzini se sve otelo kontroli. Išli smo sa bočnom stranom prema drveću. Volan se otimao, a Sanjin ga okretao kao lud. Auto se krenu opirati, ali on se u tih par sekundi trgao i borio protiv mašine. Taman kad sam mislio da ćemo udariti u nešta, auto se zaustavi. Stajali smo pola metra od šiblja u koje smo zamalo uletjeli.
“Šta se desilo?”, upitao je, praveći se da nije šokiran.
“Nagazili smo na razbijenu flašu.”
“Čudno. Ja nisam ništa vidio.”
“Bukvalno je bila puknuta flaša na cesti.”
“Ok, nema veze sad, preživjeli smo.”
“Imamo li rezervni točak?”
“Ne”, reče hladno.
“Daj da provjerimo, možda i imaš.”
“Nema sigurno.” Sanjin otvori gepek i nađe samo dizalicu.
Zbunjen i zaprepašten, upitao sam ga: “Ok, šta predlažeš da radimo sada u dva ujutro... u šumi... na pustom otoku?”
“Nije pusto u onom gradiću, vratit ćemo se pješke. Nismo toliko daleko odmakli od luke.”
Prihvatim to kao jednu od pametnijih ideja ove večeri i nakon pet minuta nas osvijetliše farovi. Malo auto stade pored nas i poznata faca se prikaza kroz prozorčić. Nijemci? Zaboravio sam na njih. Nakon što smo im objasnili šta se desilo, bili su jako voljni da pomognu. Odvukli su nas nazad do auta. Momak je izvadio osnovni pribor koji mi nismo imali. Pokušavao je svim snagama da odšarafi felgu. I mi smo probali par puta, ali smo bili pravi neznalice, a nismo se puno ni trudili. Nijemac je onda ponovo svom silom pokušavao. Kada je odustao, djevojka ga je ljutitim glasom natjerala da ponovo proba. Mi smo se samo zbunjeno pogledali. Nakon nekog vremena je i on odustao od projekta. Iako nismo htjeli da troši dalje svoje vrijeme na nas, insistirao je da nas odveze nazad do Sućuraja.
Zahvalili smo se i izašli ispred jedinog hotela. Ispred nas je blijedo sijao stari turistički objekt sa dvije zvjezdice. Upali smo unutra u po noći i probudili recepcionara. Sanjin ga je pitao da li ima neki mehaničar u blizini i ukratko mu ispričao šta se desilo. Rekao je da će vidjeti ujutro sa kolegom.
Ušli smo konačno u sobu. Sve je bilo staro i istrošeno, ali ja sam se osjećao bolje nego u najboljem smještaju koji postoji na ovom svijetu.
Ujutro smo ustali rano. Momak sa recepcije je već bio upoznat sa problemom. Uzeo je auto od svoje šefice i odvukao nas do jednog restorana.
“Ovdje živi najopasniji lik na otoku koji se bavi svim i svačim. Ali on jedini ima ključ koji vama treba.”
Nas dvojica smo se pogledali. Ipak se radi o najvažnijem predmetu u tom trenutku na ovom otoku, primorju, pa možda čak i na planeti. Ključ koji će riješiti sve naše trenutne probleme i obuzdati bezobraznu felgu koja neće da se skine. Moj nebulozni tok misli prekide Sanjin: “Stvarno?”
“Da, on ima neko terensko vozilo. Trebalo bi da odgovara vašem.”
“Ok, super.”
Ušli smo u gostionicu gdje bila razapeta ribarska mreža po plafonu. Plavokosi čovjek je sjedio sa svojom ekipom i gledao sumnjičavo u nas. Imao je neki ožiljak i najviše podsjećao na gusara. Momak mu je pojasnio sve i zamolio ga za ključ.
“A di ste krenuli ovuda sinoć? Što niste išli za Split?”, pogleda prema nama i upita nas.
“Bilo nam je blizu ovdje”, odgovori Sanjin.
“Vi ste meni sumnjivi. Nešta skrivate.”
“Ne. Samo idemo na Hvar”, reče Sanjin smiješeći se opušteno.
“A čime se bavite?”
“Mi crtamo grafičke mape.”
“Znao sam da ćete reći da crtate grafičke mape”, reče ovaj, praveći se i dalje ozbiljnim sa skrivenim smjehom u očima.
“Hajde dobro evo vam, ali ako ne vratite, ja ću vas naći. Mal’ je ovo otok.”
“Naravno”, odgovori Sanjin, i ubrzo se uputismo sa novim alatom koji bi nas trebao osloboditi okova ovog nesretnog putovanja.
Stigli smo ubrzo do auta i opet gledali kako neko drugi pokušava, a ne uspijeva da nam pomogne. Ključ nije odgovarao. Razočarani, vratismo ga vlasniku. Recepcionar se morao vratiti u hotel da nastavi svoju smjenu. Rekao je da ima Mercedesov servis blizu Drvenika. Usput je zamolio dostavljača kafe da nas odvuče do tog servisa.
Čovjek srednjih godina sa reklamom svoje firme na kačketu nas je pogledao i odmah pristao: “A vi ste ti o kojima svi pričaju? Pomoći ću vam, samo da završim dostave. Trajekt stiže za po ure, pa se nađemo tamo?”
Bez premišljanja se spremismo i dočekasmo našeg heroja na luci. Ivica je bio prijateljski nastrojen, smijao se i izbijao šale na naš račun:
“Pa kako niste mogli da skinete gumu... ccc. Morate prvo zagrijati šarafe kuckanjem, pa onda odvrtati. Pa i mladu morate prvo skinuti, prije gimnastike...”
“To znamo”, reće Sanjin u smijehu.
“Da, a za ovo smo već glupi”, nadovezao sam se sa iskrenim osmijehom.
“Niste glupi, samo ste neiskusni. Ali pokazat ću vam ja kako to ide, samo da dobijemo ključ tamo, valjda će ga imati.”
Nastavili smo da se upoznajemo u prijatnom tonu sa čovjekom koji je bio naš spasilac tog dana. Nedugo poslije toga je krenulo ispitivanje o Australiji, pa debata između njega i Sanjina šta je bolje: socijalizam ili kapitalizam. Došli smo do odredišta, našli šta nam je falilo i skupa se vratili ponovo na otok. Zatim smo blejali kao dvije ovce kada je ovaj mađioničar za par minuta uspio što udruženim snagama nisu mogli Njemac, Australijanac i Bosanac. Skinuli smo gumu, stavili je u gepek i raspitali se gdje možemo naći zamjensku.
“Split. Jedino u Splitu i Zagrebu imate volvo servis. A mislim da vam je Split bliži. Bus prolazi kroz Drvenik svako malo. Ja bih vas odvezao da idem u tom pravcu, ali ne idem”, reče Ivica. “Samo, morat ću vratiti ključ u servis, jer sam im ostavio svoju ličnu kartu.”
Tako je na kraju i bilo. U znak zahvale, Sanjin ga je pozvao u isti restoran gdje smo bili. Jeli smo brzinski, pozdravili se i hvatali prevoz do velikog, lučkog grada. Stigli smo popodne i prvi taksi nas je odvukao do servisa. Različite felge sa gumama su krasile izlog. Sanjin je izletio iz auta i pokazujući na jedan od tri modela odmah povikao: ”To je moja guma.”
Ja i taksista smo ga gledali zbunjeno.
“Jesi li siguran da je taj profil gume?”, upitao sam ga.
“Da da. To je ta. Ista guma i ista felga.”
Nisam vjerovao samom sebi šta čujem, ali sam ga zapanjeno pratio u radnju. Ulazeći, počeo je da se cekeri prodavačima sa riječima: “Treba mi ova guma i ova felga. Koliko košta?”
Ljudi su ga pogledali zbunjeno. Spomenuli su da je to izložbeni primjerak, ali odmah zatim i visoku cijenu koju je on radosno platio.
“Trebat će nam i ključ, zar ne?”, upitao sam Sanjina.
“Da, valjda”, reče on i kupi i odgovarajući alat.
Strpali smo sve u gepek i vratili se sa taksijem na luku. Sanjin je preko leđa natovario ogromnu gumu i uživao poglede. Nisam siguran šta mu je prijalo toliko, da bude u centru pažnje ili zato što je mislio da se dive njegovom skupom predmetu. Sjeli smo u baštu jedne gostionice u blizini i listali jelovnike. Konobar je ušao sav u šoku i odskočio demonstrativno u stranu: “Ajme ti gospe, pa ća je ovo, Gran pri, jeba te...”
Mrmljao je cijelo vrijeme nešta u sebi i čak poslije pozvao kuharice da promatraju dvojicu neobičnih turista sa tek otkrivenim točkom pored njih. Sanjin se pravio kao da ih ne primjećuje, a ustvari se smješkao u sebi od dragosti. Nakon ručka smo krenuli nazad na stanicu i stali da sačekamo bus do Drvenika. Dvije turistkinje su stajale pored nas, a Sanjin im je prišao sa rečenicom: “Hej djevojke. Hoćete da se upoznate sa mojim novim prijateljem?” Pokazivao je na točak.
“Mislim da ga svi već poznajemo”, rekla je jedna od njih i nasmijala se. Nakon kratkog upoznavanja su se pozdravile i pobjegle u svoj autobus. I mi smo uskoro dočekali prevoz i utovarili se rado u njega. Sanjin je zaspao a svom sjedištu, a ja sam pobjegao od njega u zadnji red i uživao u zvucima kihanja. Bucmasta Australijanka je sjedila na suprotnoj strani od mene i brisala nos sa stotinama maramica, skupljajući ih pored sebe. Pomislio sam da je bolje i to nego da onoga slušam još pet minuta.
Stigli smo nakon konačno nakon par sati. Sanjin je nosio svog novog prijatelja pod rukom i dok smo silazili prema maloj luci, desila se ponovljena scena. Prije nego što smo se približili luci, trajekt je odlazio prema Sućuraju.
“Ne, opet. Jebem ti ovo mjesto”, opsovao sam glasno.
“Ne brini se”, rekao je Sanjin, bez emocija, po tko zna koji put iste riječi, i još dodao veselo: “Hajmo u naš omiljeni restoran.”
Otpuhnuo sam nervozno, psujući u sebi i restoran i Drvenik i put i gumu i budalu iz Australije i cijeli Hvar. Stao sam i zamišljao kako da se zaletim i skočim na njega, izudaram ga po glavi i bacim njegovu gumu u more. Ali prije toga bih volio da je izbušim nečim, ne znam čime, možda napuklom flašom. Ali gdje sada naći takvo nešta? Možda u restoranu? Izdahnuo sam duboko. Vratio sam se u realnost i krenuo ka poznatim vratima. Ušli smo unutra, a konobar nam je prišao govoreći:
“Žao mi je, ali ne možete sa gumom unutra.”
“Da, da. Izvinite”, reče Sanjin i ostavi je ispred vrata. “Ima li mjesta za večeru?”
“Biće kad se oslobodi stol”, reče uposlenik i okrenu se prema kuhinji.
Čekali smo opet kao dvije budale ispred restorana. Ovaj put kraće, ali smo čekali. Ušli smo unutra čim je neko izašao i uživali u dosadi i praznim kapitalističkim pričama. Došao je i trajekt i mi smo stigli ovaj put opremljeni kao nikad. Svratili smo u isti hotel i tražili momka koji je tu radio. Njegov kolega ga je nazvao i ovaj je brzo došao. Opet nam je učinio uslugu i stigli smo konačno do Sanjinovog svetišta. Tehnički osposobljeni sa novim saznanjima kako se šarafi zavrću i odvrću, bez problema smo stavili novi kotač na Volva. Sanjin je htio da plati momku što je sve učinio za nas, ali ovaj je to odbijao. Na kraju mu je ugurao nešta kuna u ruke i pozdravili smo se i sa njim i sa ovim otokom. Ušli smo u auto i krenuli nazad.
Već je mrak padao, a mi smo se našli na trajektu krećući se prema kopnu. Novi točak je sa svoja tri nova prijatelja po prvi put kročio na asfalt i Jadransku magistralu. Bio sam umoran, iscrpljen, ljut i nervozan. Sanjina mi je bilo također preko glave. Vjerovatno sam i ja njega nervirao, pa nismo baš nešta ni pričali dok smo se vozili.
“Hoćemo li na Hvar?”, upitao je sa ciničnim osmjehom na licu.
“Ne, hvala”, odgovorio sam ozbiljno.
“I meni se više ne ide tamo.”
“Baš me zanima zašto?”, odgovorio sam na isti način.
“Ovo baš i nije bio odmor.”
“Ne, nije.”
“Ali hajmo u Zagreb sada. Mislio sam da odem do Švedske za par dana, imam gore neke poznanike. U Zagrebu bi trebalo da ima više od jednog restorana.”
“Ustvari, možeš li me ostaviti u Splitu, pa ću tamo sačekati autobus za Sarajevo. Mislim da je to najbolja ideja. Mislim da mi je dosta ovakvog odmora.”
“Hajde čovječe, ne budi partibrejker. Idemo do Zagreba. Negdje ćemo na pivu, pa onda idi sutra nazad vozom ili autobusom.”
“Daleko je Zagreb.”
“Nije, doći ćemo autoputem za par sati.”
“Ok, hajde onda. Mislim da će mi piva dobro doći.”
Poslije toga smo nastavili da šutimo. Tenzija je i dalje stajala u zraku iako se Sanjin pravio da je nema. Neugodnu tišinu je prekinuo sa jedinim CD-om kojeg je imao i pustio pjesmu: “Fuck the Police.”
“Ovo je pjesma koju sam slušao u školi, obožavam ovu pjesmu”, dodao je.
“Da, baš je gangsterska, poput tebe.”
“Čujem ironiju u tvom glasu”, nasmijao se izvještačeno, i na to je dodao: “Bila su ovo teška dva dana, ali došao sam do fantastičnog zaključka. Ustvari, spoznao sam jednu vrijednu životnu lekciju, želiš li znati koju?”
“Da, naravno. Jedva čekam da je čujem”, rekoh sa podmuklim sarkazmom u glasu.
“Nebitno na kakve sve probleme naiđeš, nebitno koliko je tih problema i koliko god da je velik problem, samo bacaj pare na njih i oni će nestati sami od sebe!”, gestikulirao je dramatično rukama kao da baca nevidljivi novac u vatru želeći da ostvari pametan utisak.
Klimao sam odobravajući, a u mojoj glavi su se ustvari motale različite misli. Da li se ovo stvarno dešava, da li sam ja samo nesvjesna budala što sam sa njim uopšte krenuo u ovaj poduhvat ili nisam uočio na vrijeme da nitko sa njim ne može da izdrži dugo vremena, pa je jedini njegov način da kupuje svoje prijatelje. Kako god, sve me je više doticao njegov egoizam, tvrdoglavost i nemarnost, ali sada mi je bilo sve svejedno. Najgore sam preživio.
Stigli smo u Zagreb i smjestili se u neki hotel u gradu. Sanjin se cjenkao sa recepcionarom za 10 eura, jer mu je neko manju cijenu rekao preko telefona.
“Zašto si se cjenkao toliko sa onim likom?”
“Zato što misli da može mene da prevari”, rekao je, sa povrijeđenim egom, dok smo ulazili u lift.
“Ali maloprije si rekao da se svaki problem riješi parama.”
“Da, svakako.” On uspravi prst prema gore da potvrdi svoju teoriju i doda: “Ali ovo je više stvar principa.”
“Ali vrijedi li to toliko da te tako iznervira?”
“Nije me iznervirao, ja sam pobijedio”, rekao je uvrijeđeni Sanjin, praveći se Supermen, kao i uvijek.
Otišli smo poslije u neki bar sa kuglanom, pa poslije toga u drugi. Nije bila neka atmosfera ni u jednom, a ni u drugom.
“Možda da pitamo nekoga gdje se nešta dešava u gradu”, rekao sam. “Nemoguće da nema subotom dernek u ovolikom gradu? One cure su maloprije spominjale Jarun. Možda tamo da odemo.”
“Ja volim ova mračna mjesta, barove, kuglane, gdje nije toliko glasna muzika”, rekao je Sanjin.
“Ok, ali ovdje nema cura.”
“Doći će.”
Tako smo sjedili još neko vrijeme, ali ljudi je bilo sve manje. Napokon je i on isto shvatio i krenuli smo. Pitali smo još nekog usput i svi su spominjali Jarun.
“Da odemo na taj Jarun?”
“Ok, hajmo.”
Konačno je pristao, i došli smo do zagrebačkog jezera oko kojeg su bili naredani razni barovi i klubovi. Ušli smo u prvu diskoteku. Bilo je puno studenata koji su plesali, sjedili ili uživali. On je našao svoju žrtvu i pričao joj je u uho naredna dva sata. Kada se klub ispraznio, pitao sam ga da idemo dalje, a on je šapnuo da ima dobre šanse da se pokupi sa novom simpatijom i odvede je u hotel. Pogledao sam ga skeptično i rekao da ću ja malo prošetati da vidim šta ima.
Otišao sam u drugi klub gdje bila odlična atmosfera i uživao neko vrijeme. Kada sam se vratio po njega, studentski klub je bio prazan, a njegova neobećana ljubav se pozdravila sa njim i krenula kući. Razočaran, i on je izašao
“Šta bi sa uspavanom ljepoticom?”
“Jednostavno nemam sreće ovdje na Balkanu. Moram što prije otići u Švedsku.”
“Vjerujem”, potvrdio sam njegovu teoriju i ubrzo poslije toga smo se vratili u hotel.
Sutradan smo se razišli ispred željezničke stanice. Poželio sam mu sreću u Švedskoj, a sebi da ga zadugo ne vidim. Tako je i bilo. Nestao je netragom. Nije se javljao par sedmica, dok jednog dana nije poslao mail. U njemu je bila slika plave, nordijske ženske. Hvalio se kako je za tri dana imao seks sa tri različite Šveđanke. Bio je sav sretan što prekinuo svoj višemjesečni celibat.
“Zamisli, otišao sam u bar i za šankom je sjedila neka ženska. U priči sam joj priznao kako nisam imao odnos već mjesecima i ona me je pozvala kod nje u stan. Za par dana sam ovdje uspio, što u Bosni nisam za pola godine.”
Dodao je da se sada zaljubio u neku studentkinju i da sa njom živi u hotelu. Odgovorio sam da mi je drago što se i njemu posrećilo, ali sam se pitao koliko će to potrajati.
Nakon mjesec dana se pojavio u Sarajevu i pozvao me na ručak. Bio je razočaran u ljubav i žene, ali nije spominjao tačno zašto, osim da ga je njegova Šveđanka iznervirala. Uz to je dodao da su njegovi investitori odustali od projekta, a i da se on mora vratiti u Australiju. Kada mi je isplatio zaostali honorar, upitao sam ga: “A šta ćeš sad sa volvom?”
“Ostavit ću ga kod daidže u garaži, pa kad ponovo dođem da imam auto.”
Pozdravili smo se, i nakon toga je svako od nas otišao svojim putem.
Nakon par godina sam ga našao na društvenim mrežama. Upitao sam se sa njim, rekao sam da zovne na pivu ako bude ikad dolazio u Sarajevo. Javio se dosta poslije toga i našli smo se u gradu. Počeo je da se hvali kako je putovao po Monte Carlu, kako je uzeo sobu u najboljem hotelu u gradu i kako je putovao svugdje po svijetu.
“A jesi li se oženio ili i dalje ganjaš suknje?”
“Ustvari sam sa vjerenicom došao u Bosnu.”
“Pa gdje ti je ona, kod porodice?”
“Ne. Ona je previše senzitivna. Šveđanka je, znaš kakve su one. Jednom smo vozili 12 sati od Brisbanea. Oko nas pustoš, nigdje nikoga, mrak mrkli. Samo iznenada se pojavi kengur na sred ceste. Nisam ga mogao izbjeći. Kad smo izašli iz auta, ona je počela plakati jer je kengur mrtav, a to što je meni pola auta uništeno, to je nije bilo briga.”
“Jel to ista ona Šveđanka od prije?”
“Ne, ne, ova je ozbiljnija i starija.”
“Pa gdje je sada?”
“Vratila se u Švedsku.”
“Oh.”
“Da. Ima jednostavno nešta na ovom Balkanu i u ovoj državi, tačno neka težina u zraku. Čim pređeš granicu, nebitno jel’ autom ili avionom, odmah te nešta uhvati pod svoje. Ja ne znam ni šta se tačno desilo. Počela je da se žali na kofere ili nešta slično, a ja sam po automatizmu nesvjesno podigao glas na nju. Počeo sam prvi put u životu da galamim na žensko. Ona je počela plakati i našla se odmah uvrijeđena. Tražila je da je vozim na aerodrom i vratila se u Švedsku.”
“Žao mi je.”
“Neka ti ne bude, možda je i bolje tako. Dvije godine smo bili zajedno, a ovo je prvi put da se posvađamo. I to je u Bosni, naravno.”
“Ako ništa, ovdje ti uvijek možemo naći neku ženu.”
“Oh, ne hvala, prošao sam kroz to već.” 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
